Tko zna hoće li se toga itko za nekoliko dana uopće sjećati, no proteklih se dana poprilična bura digla oko ne/dolaska čelnika SDP-a Zorana Milanovića na subotnji susret s papom Benediktom XVI u zagrebački HNK. Je li mu

poziv uopće poslan, hoće li mu se odazvati ili ne, i zašto ne, pitanja su koja su dva-tri dana punila stupce i minute većine nacionalnih medija. Poziv mu je, kako će se poslije uspostaviti, uistinu poslan; Milanović mu se, više je nego jasno, sve do srijede, dobrano iza u samom pozivu naznačenog roka za prijavu - tko bi ga znao zašto - nije odazivao (ne računaju li se navodi o telefonskom pozivu neimenovane tajnice s njegovim negativnim odgovorom kao 'odaziv').

No nakon što su se o tome raspisali mediji, a predsjednica suparničkog HDZ-a Jadranka Kosor s neskrivenim osmjehom na licu poentirala da 'ne može vjerovati' da nikoga od čelnika oporbe u HNK-u neće biti, Milanović je iznenada 'urbi et orbi', s možda i najkraće konferencije za novinare ikad viđene na ovim prostorima, poručio da će na susret s Papom ipak 'vrlo rado doći'. Za razliku od ostalih čelnika oporbenih stranaka - Radimira Čačića i Vesne Pusić iz HNS-a, koji su na putu, i IDS-ovog Damira Kajina, koji se u HNK-u, kako kaže, ne želi družiti s 'reformiranim komunistima' (da i ne spominjemo doživotnog bivšeg predsjednika Mesića, koji bi htio doći tamo gdje nije pozvan – u HNK, ali ne želi tamo gdje jest – na Hipodrom) - Milanović će se u kazalištu, kako se čini, ipak pojaviti. I, kolikogod ga Crkvi nesklon, a SDP-u navodno naklonjen dio 'lijevo-liberalne' javnosti zbog toga kritizirao, meni se čini da je ovakav epilog cijelog tog slučaja, nakon svog tog 'petljanja' s njegove strane, možda i najbolji moguć. I ne samo za Milanovića i SDP.

No prije nego pojasnim zašto tako smatram, moram reći da me cijeli taj slučaj, očito ne bez razloga, neodoljivo podsjetio na prošlogodišnji Papin posjet Španjolskoj, kad je tamošnji socijalistički premijer José Luis Rodríguez Zapatero upravo taj vikend nenajavljeno otputovao u posjet španjolskim trupama u Afganistanu. No nakon što je taj njegov potez naišao na popriličnu kritiku većeg dijela medija i konzervativne oporbe, Zapatero se u zadnji čas ipak iznenada vratio da bi ispratio Benedikta XVI iz zračne luke u Barceloni.

No tu su ipak i znatne razlike: niti je Milanović premijer, koji se Crkvi zamjerio nizom zakona koji su protivni njenom nauku, niti se treba pribojavati da će neki njegovi politički potezi i stavovi biti predmetom Papinih kritika, kao što su tijekom prošlogodišnjeg posjeta Španjolskoj bili Zapaterovi. Na kraju krajeva, Milanoviću danas vjerojatno ne bi ni bila draga usporedba sa Zapaterom, političarom koji je već najavio političko umirovljenje i koji je svoju stranku doveo do teškog poraza na lokalnim i pred vrlo izvjestan poraz na predstojećim parlamentarnim izborima, a zemlju na rub gospodarskoga sloma.

No pustimo mi Zapatera i vratimo se priči o Milanoviću, Crkvi i Papi. Da se baš nitko od čelnika Kukuriku koalicije ne pojavi na susretu s Benediktom XVI, sasvim je izvjesno da bismo i u predstojećoj predizbornoj kampanji svjedočili poplavi ideoloških, nauštrb strateških i praktičnih tema. I, kao što su kampanju iz 2007. obilježile rasprave o tome tko je za, a tko protiv vjeronauka u školama, nema nikakve sumnje da bismo u ovoj 2011. svjedočili pokušajima da se sadržaj predstojećih izbora svede na to tko je za, a tko protiv Pape, Crkve i vjere. Nisu to, naravno, nebitne teme (ni vjernicima, a bome ni ateistima), ali bi, ne samo za SDP, nego i za cijelu zemlju, bila velika šteta kad bi se zbog isključivog fokusiranja na njih zanemarilo sve ono drugo na što bi birači itekako trebali obratiti pozornost.

I zato, kolikogod Milanovićevi kritičari 'slijeva' ovih dana bili gorljivi i razočarani činjenicom što 'njihova uzdanica' Papi nije rekla NE (kritičari 'zdesna' bili bi, dakako, takvim potezom još zadovoljniji), dobro je što se čelnik SDP-a nije navukao na taj sirenski zov. Jedna je, naime, stvar iz pozicije neke nevladine udruge prosvjedovati protiv Papinoga dolaska, a sasvim druga s pozicije najjače oporbene stranke, u kojoj ima i za koju glasa i popriličan broj katolika, bez ikakva valjanog razloga i suvislog obrazloženja odbiti susret s njihovim vjerskim poglavarom. Da o političkoj i diplomatskoj razini jednog takvog neprimjerenog poteza - jer se po nepisanoj diplomatskoj praksi poziv na susret s Papom, barem ne u zapadnome svijetu, jednostavno ne odbija - i ne govorimo.

Zbog svega toga možda i nije najvažnije je li aktualni 'slučaj Milanović' plod činjenice da se čelnik SDP-a malo zanio, pa onda ipak predomislio, ali mu to sad nije zgodno priznati, ili mu stvarno, kako tvrdi, netko pokušava smjestiti. Najvažnije je da cijelu tu stvar napokon možemo staviti ad acta, pa na miru vidjeti i čuti što nam to Papa – jer o njegovom se posjetu zapravo radi - ovih dana želi poručiti.