Premda se formalno kandidirala tek za potpredsjednicu zagrebačkog SDP-a, odavno ne skriva da su joj ambicije mnogo veće – preuzimanje vodstva trenutačno vladajuće stranke. Uključivanje u vrh zagrebačkog SDP-a bio bi tek korak na putu do preuzimanja Iblerova trga, ali krenula je u taj pothvat koristeći se demokratskim metodama – kandidiranjem na unutarstranačkim izborima.

Jedan od glavnih argumenata u izboru Milanovića za šefa SDP-a bio je taj da ga je, navodno, pred smrt preferirao Ivica Račan. Za Račanova života i kratke vladavine u demokratskoj Hrvatskoj, Aleksandra Kolarić bila je, što je poznato svima u vrhu SDP-a, jedna od najbližih Račanovih suradnica. Kao komunikatorica, prema novinarima znâ biti opaka, ali za razliku od komunikacijskog antitalenta Milanovića, Kolarić je komunikatorica prve klase. Od dana kad je bila Račanova glasnogovornica, Kolarić je i politički sazrela, a najbolji dokaz za to upravo je njezino javno obraćanje SDP-ovcima da progovore o katastrofalnom Milanovićevu vođenju slučaja Perković, zbog kojega je i eutanazirana iz registra stranačkih članova.

Evo što je, između ostaloga, napisala u 'spornom' komentaru za Index.hr:
'Zabrinjavajuće je da nitko od članova vodstva SDP-a ne shvaća vlastitu suodgovornost u šteti koju državi nanose premijerovi postupci. Najodgovorniji jest Zoran Milanović. (…) Oportunizam i strah zavladali su SDP-om. Kao građanka i kao članica stranke, gledam to s dubokom zabrinutošću. U trenutku kada iracionalni postupci predsjednika Vlade i stranke štete državi, građanima i stranci, svaki pojedinac treba pokazati osnovni politički integritet i progovoriti u skladu s vlastitom savješću i odgovornošću.

Ako je ikada bilo potrebno zanemariti strah od zamjeranja premijeru i gubitka svojeg stolca, onda je to sada. (…) U interesu je države i stranke da progovorite. Ničega se ne trebate bojati, osim samog straha.'

Ispada kako u SDP-u samo žene 'imaju muda'. Milanoviću su se, naime, dosad suprotstavile tri žene: Željka Antunović, Mirela Holy i Aleksandra Kolarić. Epilog je dobro poznat: sve tri politički su sankcionirane jer su se usudile dirnuti u SDP-ovu svetu kravu – Zorana Milanovića

I prije slučaja Perković, Aleksandra Kolarić plivala je kontra struje, kritizirala vodstvo stranke i države; lex Perković tek je kap koja je prelila čašu Milanovićeva strpljenja. Riješio je se brzo, perkovićevskim metodama. Baš kao što se Tomislav Karamarko riješio Jadranke Kosor. Uzorak je posve isti. Na površini se konkurencija uništava zbog verbalnog delikta, a zapravo se konkurenciju uništava zbog osiguranja ostvarenja vlastitih političkih ambicija. Naročito onda kad je jasno da te ambicije daleko nadilaze stvarne sposobnosti onoga tko se osjetio ugroženim

I Milanović i Karamarko konkurenciju uništavaju istim metodama, metodama koje se na ovim prostorima brižno desetljećima njeguju u baruštini iz koje je isplivao Josip Perković - ušutkavanjem neistomišljenika. Ali samo onih koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju njihovim ambicijama. Budući da se ipak nisu u stanju direktno, političkim argumentima suprotstaviti suparnicima, cijelu stvar odrade preko stranačkih jataka pa se, forme radi, organizira i igrokaz glasovanja.

I na to se u Hrvatskoj svodi (unutar)stranačka demokracija.