Jadranka Kosor je još jednom nehajno priznala da ova njezina Hrvatska ne zna misliti dalje od vlastitog nosa. Ona obećava da će u prve dvije godine europskog članstva Hrvatska dobiti tri milijarde eura, ali između redaka ipak priznaje da ova Vlada nema ni planova, ni ljudi, ni ideja, kako bi doista iskoristili tu načelnu europsku šansu. Hrvatska ne zna dugoročno planirati, a to treba pripisati osobitom hrvatskom mentalitetu, pa kada se radi o onim najozbiljnijim pitanjima o tome kakvi bismo trebali biti u ovoj konačnoj Europi, a još uvijek nismo, ova predsjednica Vlade ponovno se skriva iza pučke isprike 'kakvi smo - takvi smo', kao da ova vlada, a ni sve ostale vlade nisu baš nimalo odgovorne za sve što se loše dešava u hrvatskim životima, pa obnavlja stare zbrke u umornim hrvatskim glavama. Kada se ne zna, ne može i ne želi, najbolje je okriviti 'tipični hrvatski mentalitet', koji se samo iz pukih političkih razloga nipošto ne smije nazvati i 'hrvatskim balkanskim mentalitetom'.

A kako se bliže izbori, Hrvatska je duhovno sve bliža Balkanu, a sve dalje od Europe. Ova bi se premijerka htjela dogovarati oko načina na koji državni odvjetnik vodi najvažnije istrage, ova premijerka na svaku primjedbu o vlastitim lažnim obećanjima odgovara potpuno besmislenim ideološkim protuoptužbama, ova bi premijerka zbog uspjelog okončanja europskih pregovora već sada htjela hodati po crvenom tepihu u cijeloj Hrvatskoj, a Hrvatska još uvijek, barem dvije godine, ostaje pod kritičkim europskim povećalom. Jadranka Kosor se ponovno na sve strane ponovno umiljava braniteljima ('koliko košta da košta'), ova se predsjednica Vlade neprestano nadmeće s mrtvim Račanom, a preskače sva neprevladana pitanja gospodarske katastrofe, a od svega što nas još čeka na listi nedovršenih europskih zadaća, Jadranka Kosor govori samo o vlastitom nedodirljivom pravu na potpis pristupnog ugovora (ona ga je ipak zaslužila), a jedva spominje one preostale europske zadaće - od dosljednog poštivanja nametnutog europskog monitoringa, do novih mogućih kriza u odnosima s oklevetanom Mađarskom (afera MOL) i preplašenom i razjedinjenom Češkom, koje bi iz vlastitih osvetničkih i stranačkih razloga mogle usporiti ili odgoditi ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora.

Hrvatska još uvijek mora trčati uzbrdo i kada treba sačuvati jedva stečeno europsko povjerenje u reformi pravosuđa, borbi protiv korupcije i odnosima s Haagom, i kada treba izbjeći moguće nesuglasice s bilo kojom članicom EU. Ova bi Hrvatska već sada trebala imati jasne planove o tome kako će se nadoknaditi gubitak 20 posto bescarinskog izvoza u zemlje jugoistočne Europe (ulaskom u EU prestaje vrijediti članstvo u CEFTA-i), ona se već sada treba stvaralački truditi da zadrži što više vlastitih mozgova, koji će iz Hrvatske bježati još brojnije i češće, što će ova zemlja duže ostati na europskom i regionalnom stupu srama kao jedina zemlja koja se još koprca u recesiji. Između Vlade i dobrog dijela sveučilišne zajednice trenutno plamte sukobi koji bi mogli odgoditi i upise i ispite, dok provjereni stručnjaci poput Ljube Jurčića tvrde kako u hrvatskom gospodarstvu nema pravih velikih kompanija koje bi se odmah mogle uključiti u zahtjevnu utrku na golemom europskom tržištu, budući da su skoro sve ovisne o državi, koja – kako su dokazale gotovo sve velike afere – svoje gospodarske krave ne uči da daju mlijeko, već zbog vlastitog političkog, stranačkog ili osobnog probitka odmah zakolje svako tele koje je u tim državnim štalama ipak nekim čudom ugledalo ovaj nezasitni svijet.

Takvi smo kakvi smo, a ne kakvi bismo morali, mogli i željeli biti. Ova je malograđanska logika blažene nirvane prevladala i u izboru pobjedničkog europskog slogana na nedavno završenom natječaju Ministarstva vanjskih poslova, gdje je pobijedila parola 'Tu pripadamo', kao dvojaki dokaz da ćemo ostati 'svoji na svome' i 'postati ono što smo uvijek bili', i Europa od stoljeća sedmog, i ovakva Hrvatska u 27. stoljeću. Hrvatska je zaslužila ono što joj oduvijek pripada, a ostaje tamo gdje nam se najviše sviđa. Samo potvrda onoga što smo već odavno znali, a ne i novi izazov, razvoj i napredak, kako bismo 'ipak postali nešto drugo' i konačno počeli gledati dalje od vlastitog nosa. Zbog toga i u usporedbama s Grčkom ne treba gledati samo postotak vanjskog duga, devizne rezerve i proračunske deficite, već pokušati izbjeći sve što je Grčku, ali i Hrvatsku, učinilo beskonačnim zarobljenicima tog pogubnog 'balkanskog mentaliteta', od navike da se plaća nezarađeno, nagrađuje nepostojeće, opravdava neopravdivo, a sve račune šalje na isplatu nekim budućim generacijama. U Grčkoj su namještenici u državnim poduzećima dobivali nagrade samo zato što na posao dolaze na vrijeme, a u Hrvatskoj neki uopće nisu morali dolaziti na posao, u Grčkoj su najvažniji politički suradnici predsjednika republike dobivali 16 plaća godišnje, a u Hrvatskoj optužuju bivšega premijera da je u vlastiti džep spremio mito od deset milijuna eura. Dužni kao Grčka, a u nekim stvarima i mnogo gori od Grka.

Hrvatska je konačno otvorila europska vrata, ali u Hrvatskoj još nije počela prava rasprava o tome kakvu Hrvatsku želi sama Hrvatska u Europskoj uniji. Da li će preskakati tradicionalne balkanske granice kao regionalni predvodnik u promicanju najvažnijih europskih vrijednosti, ili će dovijeka ponavljati papagajske fraze, koje i današnju Hrvatsku u Europi vide samo kao postojano predgrađe kršćanstva, u onom najsvetijem, katoličkom izdanju? Hoće li Hrvatska biti zemlja u koju će se ugledati susjedi, ili zemlja koja će šutjeti o svemu, a prestati sanjati o povijesnim preokretima, u nametnoj ulozi 'najljepšeg europskog odmarališta', koja je ponosno ostala 'svoja na svome', a ipak rasprodala sve što je imala? Neki sukobi između predsjednika Republike i predsjednice Vlade bjelodano dokazuju da se u pozadini ipak ne radi samo o sukobu osobnih taština, već o bitnim nesporazumima oko budućeg lika i djela, uloge i utjecaja, smisla i opravdanja neke europske Hrvatske, koja ne može ostati ono što je bila, a nikada ne smije pristati da se miri s politikom koja otvoreno tvrdi da zbog toga osobitog i ukletog 'mentaliteta' ne zna, ne može i ne želi misliti dalje od vlastitog nosa.

Neka od tih pitanja ipak traže mnogo složenije odgovore od onih reklamnih spotova koji prešućuju buduće probleme vinogradara, a hrabre pogrešno obaviještene maslinare, dok ribarima obećavaju da će i sami moći loviti tamo gdje nema ni riba, ni mora (Piranski zaljev). I hvale nedodirljivim opstankom hrvatskog jezika, dok Ministarstvo vanjskih poslova u obrazloženju odabranog slogana priznaje da je nagradilo nešto što se baš i ne uklapa u odgovarajuće oblike hrvatskog književnog jezika (kaže se 'ovdje' ili 'tamo' pripadamo, a ne 'tu' pripadamo). Pa ipak, ona većina Hrvata koja zagovara Europu ipak traži promjene, a ne prozirna opravdanja, napredak, ne svađu oko potpisa, predvodničku odgovornost, a ne skrivanje iz papinskih skuta. Tako se čini da je sa završetkom europskih pregovora, posjetom Svetog Oca i hapšenjem Sanadera Jadranka Kosor već dobila sve što je mogla dobiti, kada već Blanka Vlašić ruši letvicu ispod dva metra, a Bilićevi momci u grču jedva preskaču Gruziju, dok Srbija euforično slavi svog Gorana Ivaniševića, kao 'najboljeg Srbina', a ne 'najboljeg tenisača', po univerzalnim receptima nacionalne megalomanije. Pa ipak, Srbija nije postala regionalna sila samo zbog sjajne igre jednog sjajnog momka, a Hrvatska pobjegla s Balkana samo zbog toga što je okončala europske pregovore, pa kada se Jadranka Kosor vašarski opravdava 'tim našim mentalitetom', ona i nehotice otkriva koliko su još i danas duboki balkanski korijeni njezine nemoćne politike.