Osim predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, koja je tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji igrala vlastito prvenstvo u promociji te također uspješno stigla do završnice zasjenivši cijelu predsjedničku ložu predvođenu šefovima država stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, ostali su se hrvatski političari s određenom rezervom pojavljivali u javnosti u kontekstu uspjeha hrvatskih nogometaša. Jasno je i zašto. Očito su bili svjesni toga da je put hrvatske nogometne vrste prema osvajanju titule svjetskih viceprvaka prevelik događaj i da će mu, htjeli-ne htjeli, ostati u dubokoj sjeni te da u trenucima nacionalnog oduševljenja rezultatima izbornika Zlatka Dalića, kapetana Luke Modrića i suigrača njihova pojava može biti samo kontraproduktivna za njih same.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković dobro je procijenio koliko se i kako u tim trenucima treba staviti na dispoziciji javnosti te je u odnosu na šeficu države djelovao krajnje suzdržano. Kao na nekoj interaktivnoj kazališnoj predstavi, u kojoj je tek odjenuo nacionalni dres na sjednici Vlade. Njega je doista teško zamisliti kako euforično grli pola stadiona u Moskvi i s uzdignutim rukama pobjedonosno napušta teren pod jakom kišom.

HDZ-ovi su političari od Vlade naniže razumljivo prepustili reflektore i mikrofone predsjednici i premijeru, dok oporba nikad nije bila slabije vidljiva. SDP se s kronično pravim osjećajem za trenutak, dok se nacija kao rijetko kada u posljednje vrijeme ujedinjuje oko nogometaša, nastavio dijeliti unutar sebe oko sve manje relevantnih stvari te stigao na novu razinu tragikomičnosti i vlastite nevažnosti u političkom i društvenom prostoru. To je sada stranka posve zagledana u samu sebe, za koju je nebitno je li joj na čelu Davor Bernardić ili Peđa Grbin. Koji je god od njih dvojice ili možda netko treći vodio na sljedećim parlamentarnim izborima, doživjet će najslabiji rezultat od 1995. I dalje ostati u oporbi.

>>> Konačni obračun: Krapinsko-zagorski SDP traži Bernardićevu ostavku i nove izbore

Pritom je netko od Bernardićevih kritičara ipak povezao stvarnost i stranku te usporedio SDP s hrvatskim nogometašima prije dolaska Zlatka Dalića na mjesto izbornika, izjavivši da i u SDP-ovu slučaju treba promijeniti izbornika, a ne glavne igrače. Valjda će u tom slučaju i SDP stići do nekog imaginarnog finala nižući same pobjede. Iako duhovita, hipoteza je promašena jer u slučaju stranke Davora Bernardića, nogometnim rječnikom rečeno, nije problem samo nesposobni izbornik, nego i svi igrači u prvoj postavi, cijela rezervna klupa, mlada reprezentacija te strategija i taktika igre, postoje li one uopće u SDP-u.

Dodaju li se - prema posljednjim ispitivanjima javnog mnijenja - i dalje drugoj najjačoj političkoj stranci u Hrvatskoj Živi zid i Most nezavisnih lista kao sljedeći oporbeni pretendenti na vlast, prema kojima aktualni HDZ djeluje kao progresivna i odmjerena stranka, Hrvatska je tijekom mjesec dana nogometnog eskapizma od frustrirajuće stvarnosti, makar nakratko, ostala i bez frustrirajuće loše oporbe, što je za funkcioniranje političkog sustava i kratkoročno loša vijest.

>>> Nogomet ispred svega, Živi zid i dalje u padu, a 72 posto ljudi misli da zemlja ide krivim smjerom

Dok se ne pojave ili kvalitetniji kadrovi unutar postojećih oporbenih stranaka ili kvalitetnije oporbene inicijative, Hrvatska je u rukama vladajuće koalicije koju čine HDZ te šaroliko društvo stranaka i političara koje i dalje čvrsto ujedinjuje puko održavanje na vlasti. Vrlo vjerojatno do redovitih parlamentarnih izbora 2020. koji će se održati nakon novog mogućeg uspjeha hrvatskih nogometaša na Europskom prvenstvu u lipnju i srpnju te godine.

Posvećeno šezdesetogodišnjici održavanja kontinentalnog natjecanja europskih nacija, sljedeće će Europsko prvenstvo u nogometu prvi put biti održano u čak dvanaest gradova od Irske do Azerbajdžana, od Danske do Rumunjske, s poluzavršnicama i završnicom na londonskom Wembleyju. Među njima nema Hrvatske jer su odgovorni za vođenje hrvatske države i nogometa propustili otprije osposobiti barem jedan nacionalni stadion za ovakve prilike i iskoristiti rijetku priliku za predstavljanje zemlje.

Poučeni ovim propustom, ne trebamo biti odveć optimistični ni kada je riječ o korištenju aktualnog uspjeha hrvatskog sporta za promociju zemlje u svijetu i promicanje vrijednosti rada, upornosti i odgovornosti u samom društvu. Sjetimo se samo neiskorištenih prilika vezanih uz senzacionalni uspjeh Janice Kostelić u skijanju, devastirane košarke koja nam je 1992. donijela prvu planetarnu promociju u olimpijskom finalu ili gradnje skupih rukometnih arena.

Tako su u zanosu oko uspjeha u Rusiji domaći političari počeli najavljivati gradnju potpuno novog nogometnog stadiona, čija bi izgradnja koštala više stotina milijuna kuna. I to u situaciji kada je zagrebački Maksimir već dva desetljeća nefunkcionalno ruglo na koje je utrošen sramotno velik novac ni za što, a splitski Poljud kao jedan od najljepših europskih stadiona nužno treba rekonstrukciju. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić niz puta najavio je sanaciju maksimirskog stadiona, da bi sada zagovarao gradnju novog zdanja na Kajzerici. I to u gradu u koji, primjerice, na ulasku s autoceste prema Dalmaciji već desetljećima strši nedovršena Sveučilišna bolnica kao još jedna političko-građevinska sramota, a da se o mnogobrojnim gradskim crnim rupama ni ne govori.

Odgovorna politika i – političari osmišljavaju za društvo prioritetne projekte od zdravstva i školstva do kulture i sporta, za njih nalaze sredstva i realiziraju ih na dugoročno održiv način. Na temelju se takvog rada i valorizira njihova uloga u mandatu te na izborima. Tako bi barem trebalo biti. No Hrvatska je, sasvim suprotno u odnosu na nogometni uspjeh, na samom začelju Europske unije prema nizu parametara i samo je pitanje trenutka kada će je prestići i Bugarska. Hrvatska se već godinama jednostavno niti dovoljno razvija niti modernizira, a toksični spoj nesposobnosti, korupcije i diletantizma čini svoje. Umjesto da politika taj spoj počne rješavati, ona ga neprestance generira.

Zbog toga je malo vjerojatno da će se unutar hrvatske politike pojaviti projekti koji će na temelju nogometnog uspjeha pripomoći stanju u zemlji i njezinu položaju u svijetu, od privlačenja inozemnih investicija i stvaranja imidža Hrvatske kao poželjnog odredišta u svakom pogledu do sustavnog rada na sportskoj edukaciji djece i mladih te širenja ideja zajedništva i tolerancije kakve promiče i FIFA.

Iako se protiv korupcije u hrvatskoj politici i sportu vode sudski postupci, optuženici su ili dalje na slobodi ili bježe u inozemstvo. Na kraju će i sami postati junacima. Tako je uz predsjednicu najatraktivniji političar na tribinama u Rusiji bio Ivo Sanader, bivši premijer koji zbog zdravstvenih poteškoća ne može nazočiti suđenju u Hrvatskoj, ali zato može navijati u inozemstvu. Sanaderov je primjer možda i najbolji putokaz hrvatske budućnosti.