Prije glasanja o Istanbulskoj konvenciji zadarski nadbiskup Želimir Puljić rekao je da ona može proći uz interpretativnu izjavu. Nekoliko dana kasnije Hrvatska biskupska konferencija, čiji je predsjednik, dala je izjavu da je Konvencija 'u suprotnosti s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture'. Poslije glasanja don Jozo Mužić iz Splita na Facebooku je objavio, i argumentirao, da oni koji su glasali za Konvenciju više ne mogu primiti pričest, sve dok se ne pokaju za svoj 'sramotan čin'. Njegov biskup je rekao da je to svećenikov privatni stav i da to neće komentirati, ali komentirati je htio dubrovački biskup Mate Uzinić: 'Sa spomenutim mišljenjem se ne slažem. Ono nije u duhu evanđelja. Poslanje nam nije tjerati ljude iz Crkve, nego im pomagati da se u nju vrate.'

Crkva je inače vrlo eksplicitna u svojim dogmama i propisima te se preferira unisonost umjesto neslaganja. Odakle onda ovo kolebanje? Crkva je od nastanka, a tome je dvije tisuće godina, ambivalentna prema svijetu, tj. prema društvu. S jedne se strane svijet smatra dobrim, jer ga je Bog takvim stvorio, i ohrabruje se kršćane da u njemu sudjeluju i unapređuju ga; s druge strane, vidi se i da je svijet pod utjecajem Zloga pa se dobar vjernik mora od njega ograditi. U ekstremnim slučajevima pobožni se posve odjeljuju od društva, poput katara ili patarena nekad, a amiša danas; u drugom ekstremu vjernici se odriču crkvenih struktura i dogmi kako bi se što više približili ateistima.

Premalo ili previše aggiornamenta?

Naći srednje rješenje bio je upravo zadatak II. vatikanskog sabora prije pola stoljeća, a njegov je ključni pojam bio aggiornamento – podanašnjenje: umjesto da se Crkva duri na grešni svijet, trebala bi ući s njim u dijalog. Na misi više nema latinskog, svećenik više nije okrenut leđima narodu nego licem – koliko ga se već može vidjeti kroz cvjetne aranžmane; klerici su odbacili uniforme, umjesto orgulja trešte električne gitare, djevojčice ministriraju, a laici čitaju biblijske ulomke. Na župnoj oglasnoj ploči toliko je obavijesti da ne znate izabrati: utorkom karizmati padaju u zanos, srijedom se proučava Sveto pismo, petkom tezeovci pjevaju svoje hipnotičke mantre, a neokatekumeni subotom plešu na svojem slavlju. Ali europske su crkve sve praznije – kako je neki dan upozorio nigerijski biskup kardinal John Onaiyekan i pozvao katolike da se zamisle nad tim.

I zamislili su se odavno, ali nemaju jedinstven odgovor. Neki misle da je aggiornamenta bilo premalo, a neki da ga je bilo previše. Oni prvi cijene papu Franju, drugima je bio miliji Benedikt. Prvi gledaju u budućnost, drugi u prošlost; prvi bi promijenili kuriju, hijerarhiju i običaje, a drugi bi ih učvrstili - nesretni su jer se grade ružne i bezoblične crkve, jer su mise bez latinskog izgubile dostojanstvo i jer su tradiciju zamijenile infantilnosti: internetom doista kruže snimke crkava u kojima hostiju nosi dron, mehanički Isus iskače iz groba u uprizorenju uskrsnuća, a svećenik škropi masu vjernika pomoću pumpe za prskanje vinograda.

Rasprava o rodnim ulogama samo je otkrila podijeljenost u Crkvi. Što ako svijet želi redefinirati ljudsku osobu i obitelj? Prihvatiti ili odbiti? Pregovarati ili odustati u startu? Kao što se vidjelo, jedni katolici misle da se sa svijetom može i mora razgovarati, a drugi da je rat izgubljen i da se treba iz svijeta povući. Prošle godine dobili su i svoju bibliju, knjigu 'Benediktova opcija' američkog katolika Roda Drehera. Knjiga, koja je postala bestseler New York Timesa, ima podnaslov 'Strategija za kršćane u postkršćanskoj naciji'. I ona je upravo to: nacrt povlačenja iz društva i svijeta u vlastite zatvorene zajednice, sa školama u kojima će se djeca odgajati u vjerskom duhu i s kafićima u kojima će djevojke biti sigurne da će upoznati mladiće, i obratno, a ne transvestite ili kakve tjelesne eksperimente. Bila bi to zajednica strogih i pravednih iz koje će promptno biti izbačen svatko tko kiksne u ispunjavanju najviših kriterija.

Drugim riječima, to više neće biti Crkva nego sekta. I upravo je stoga knjiga pretrpjela žestoke i argumentirane napade – i to baš katolika kojima je i namijenjena. No knjiga se čitala i sigurno je njeno sjeme našlo plodno tlo, a preko medija njene su ideje došle i do Hrvatske.

Ni hrvatski katolici nisu pošteđeni podjele na moderniste i tradicionaliste. Ta razlika nije vidljiva onima koji u crkvu ne idu – tek, eto, jedni misle da ikebani nije mjesto na oltaru, a drugima je baš zgodna. Do Istanbulske konvencije lagano su pretezali modernisti, a sada je teško reći, ali je očito don Jozo Mužić među onima koji su prema svijetu stroži, biskup Uzinić među onima koji su blaži, a nadbiskup Puljić lavira.

Materijalna i simbolična razina Vatikanskih ugovora

I baš u taj nezgodan čas, dok ni sami katolici ne znaju što bi i kako bi, u SDP-ovu muzeju voštanih figura jedna se skulptura pomakla. Bio je to Davor Bernardić, koji bi se borio za raskidanje Vatikanskih ugovora, vraćajući se izvornoj ideji Partije koja ih nikada nije ni sklopila. Javio je potom GLAS: ekipa predvođena Ankom Mrak-Taritaš traži da Vlada pokrene reviziju Vatikanskih ugovora i smanji neke stavke koje se temeljem njih financiraju iz proračuna.

Vatikanski ugovori već su neko vrijeme ideološka zastava, posve nalik Istanbulskoj konvenciji. Njima se maše, pod njom se mobilizira i napada, a malo im tko zna sadržaja i značenja. Imaju materijalnu i simboličnu razinu koje društvo uglavnom nije svjesno. Materijalna je u tome da se ne radi o novcu koji država daje Crkvi, nego o odšteti za imovinu oduzetu u prošlom režimu. Ugovori su sklopljeni jer je Crkva shvatila da nikada otete škole, bolnice i nekretnine neće dobiti natrag, a država ih je rado potpisala jer se ugovorima plaća sića u odnosu na pravi razmjer pljačke.

Ali puno je važniji simbolički ulog. A to je da je Crkva normalna stvar, da je dio društva, da se vjeronauk uči u školama, da se mise održavaju na propisanim mjestima i u propisano vrijeme. Takva normalizirana Crkva nije misionarska i prozelitska; svoje ne da, ali tuđe neće; ne želi se širiti, ali svi su dobrodošli; spremno oprašta grijehe i razumije da su visoki standardi samo za iznimne; nije dinamična nego statična; ne želi mijenjati društvo nego pojedinca.

Naš je čovo naviknut na takvu Crkvu. Izbjegava je osim na Božić i Uskrs. Krsti, krizma i vjenča djecu, za starce naručuje sprovod. Svećenike doživljava kao obrtnike kojima treba stisnuti pinku za uslugu, samo da ga ne gnjave previše, da daju sakrament bez puno pitanja i da ne prigovaraju zbog bretela i štikli tinejdžerica. Kardinal Onaiyekan rekao bi da je takva Crkva sekularizirana – a ako je nešto isto kao i svijet, zašto bi svijet onamo išao?

Takva Crkva nije svim kršćanima po volji. Mnogi je smatraju malograđanskom, mlakom i korumpiranom. Oni su već promijenjeni pa žele mijenjati društvo. Za svoje akcije ne pitaju biskupe ili župnike, nego uče od katoličkih aktivista sa Zapada. Ne bi imali ništa protiv ukidanja Vatikanskih ugovora.

Na prigovore da je Crkva odustala od aggiornamenta katolici mogu ponuditi dva odgovora, ovisi koga pitate: jedni misle da nažalost jest, drugi misle da nažalost nije. Bez obzira na to, temelj za aggiornamento je dijalog, a trenutno iz liberalnih i lijevih krugova nitko ne želi razgovarati s Crkvom. Gradnja crkvi dočekuje se na nož, oklijevanje pred radikalnim promjenama koncepata ljudskog bića proglašava se neznanstvenim, protivljenje pobačaju izruguje se u ime progresa.

Ali to smo već čuli.

'Naši ljudi žele raj na zemlji, a ne na nebu, o kome su nam govorili svećenici. A što se tiče raja na nebu, poslali smo Gagarina gore i nije ništa vidio.'

Rekao je to Nikita Hruščov.