Kada je u travnju 2009. Barack Obama održao govor u Pragu, bilo je to svega nekoliko sati nakon što je Sjeverna Koreja lansirala raketu dugog dometa. No, to nije spriječilo predsjednika Obamu da u svom prvom velikom govoru o vanjskoj politici poruči da će se zalagati za potpunu eliminaciju nuklearnog oružja. Iako je i sam naglasio da će to možda ostati neostvareni san za vrijeme njegova života, kazao je da Sjedinjene Države imaju moralnu odgovornost započeti novu eru u međunarodnoj sigurnosti koja će biti lišena prijetnje nuklearnog rata.

Osam godina kasnije, njegov nasljednik u Bijeloj kući održao je svoj prvi veliki govor u Europi u susjednoj zemlji članici Višegradske skupine. Da podudarnost bude još i veća, Donald Trump je u Varšavu stigao svega koji dan nakon još jednog sjevernokorejskog testa balističke rakete. No, za razliku od idealizma koji je krasio Obamin govor, predsjednik Trump iznio je svoje viđenje 'zapadne civilizacije' koja se našla na udaru terorizma i svih onih koji ne poštuju 'bezvremene tradicije i običaje', kao i neprijatelja kod kuće u vidu državne birokracije.

Mnogima na Zapadu na koji se Trump osvrnuo ovo zazivanje civilizacije zvuči kao još jedna u nizu loših poruka američke administracije jer podsjeća na već izlizanu i široko osporenu tezu Samuela Huntingtona o 'sukobu civilizacija'. Američki predsjednik za ovakav govor zasigurno ne bi dobio svesrdni pljesak u Berlinu ili Parizu, no njegove su poruke o obrani civilizacije naišle na odobravanje među predstavnicima i biračima trenutne političke opcije na vlasti u Poljskoj jer su u mnogočemu Trumpovi istomišljenici.

No, ono što je izazvalo najveću pozornost hrvatskih medija jest sastanak na vrhu dvanaest zemalja članica Incijative triju mora na kojem je američki predsjednik pokazao posebno zanimanje za ulaganja u infrastrukturu i razvoj energetske sigurnosti u području omeđenom Jadranskim, Baltičkim i Crnim morem. Pritom je spomenuo i plutajući LNG terminal na Krku, ali i druge projekte poput poveznice između Bugarske i Grcke. 

Nastavak Obamine politike

Ono što je većina hrvatskih medija zaboravila ili izostavila spomenuti jest da je taj aspekt američke vanjske politike prema ovom dijelu Europe samo nastavak Obamine politike, posebno nakon zaoštravanja odnosa između Sjedinjenih Država i Rusije zbog aneksije Krima i oružanog sukoba u istočnoj Ukrajini.

Naime, od 2014. pa sve do kraja Obaminog mandata, čelnici administracije zaduženi za regiju Balkana kako je definira State Department, bili su vrlo jasni u porukama da je potrebno ograničiti ruski utjecaj na ovim prostorima i promicati politike koje bi išle u tom smjeru. Napokon, to je bilo u skladu s američkom strategijom nacionalne sigurnosti iz 2015. koja je ukazala na potrebu da se osigura energetska sigurnost Europe kroz diverzifikaciju izvora energije, uz tradicionalne poruke da se nastavi s procesima europskih i euroatlantskih integracija i trgovinskom liberalizacijom.

Tako je, primjerice, u svom nastupnom posjetu regiji kao pomoćnica američkog državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victoria Nuland održala govor na Croatia Forumu u Dubrovniku u srpnju 2014., gdje je poručila da Hrvatska može postati regionalni centar za energetsku sigurnost upravo kroz projekte poput plutajućeg LNG terminala na Krku. Njezin su stav ponovili i brojni drugi visoki dužnosnici, uključujući i potpredsjednika Joea Bidena na sastanku o eurpskoj energetskoj sigurnosti u Istanbulu u studenom te iste godine.

Naposlijetku, nije ni slučajnost da je kao izaslanicu američke vlade na inauguraciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović predsjednik Obama poslao zamjenicu američkog ministra energetike Elizabeth Sherwood-Randall.

Svjetla upaljena, ali nikoga kod kuće

Nakon što se slegnu dojmovi sastanka na vrhu i pod pretpostavkom da zaista postoji politička volja i mogućnost praktične provedbe ovih ideja u stvarnost, ostaju pitanja operativne i političke prirode s američke strane.

Naime, prema najrecentnijim podacima Washington Posta i neprofitne organizacije Partnership for Public Service, od 564 ključna mjesta u izvršnoj vlasti, predsjednik Trump je uspješno popunio (dakle uz pristanak Senata) svega 46 pozicija. Ukratko, svjetla su upaljena, ali nema nikoga kod kuće. Nerealno je očekivati da će se ovakve inicijative rješavati na najvišoj razini i dolaziti iz Bijele kuće, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da postoji niz drugih gorućih vanjskopolitičkih pitanja koja imaju prioritet u Washingtonu.

Drugo se pitanje tiče motivacije za nastavak politike promicanja energetske sigurnosti. Dok je Obamina administracija primarno naglašavala da se ovdje radi o pitanju malignog ruskog utjecaja, Trumpov govor na sastanku Inicijative bio je usredotočen na promicanje američkog gospodarskog interesa i prosperiteta kroz izvoz energenata i tehnologije. To je bitna razlika jer potonje znači da će privatni sektor imati puno veću ulogu u kreiranju vanjske politike – što je američki predsjednik signalizirao i u brojnim drugim primjerima.  

'Stara' i 'nova' Europa 

U konačnici, optika ovog sastanka neodoljivo podsjeća na izjavu američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda uoči početka rata u Iraku 2003., kada je podijelio Europu na 'staru', odnosno Zapadnu, i 'novu' koja je proizašla nakon pada Berlinskog zida. Naime, razumljiva je potreba američke administracije koja bilježi rekordno nisku međunarodnu popularnost da traži saveznike gdje god joj se pruži prilika, posebno ako uzmemo u obzir da su tradicionalni saveznici u 'staroj' Europi decidirano protiv većine Trumpovih ključnih politika.

'Nova' Europa je danas, za razliku od početka ovog tisućljeća, daleko od ideološkog monolita predanog europskim integracijama i uvjetima koje su iste nalagale. Ovih se dvanaest zemalja u nekim pogledima značajno razlikuju u posvećenosti liberalnim vrijednostima i međunarodnoj suradnji. No, kad je riječ o njegovanju dobrih odnosa s nepopularnim američkim administracijama, čini se da se nisu nimalo promijenile.