Hrvatska Vlada za 2012. najavljuje ekonomski rast od 0,8 posto. Optimizam gotovo u potpunosti temelji na javnim investicijama. Čini se da se Vlada pokreće u tom smjeru. A možda i ne? Vlada je dala suglasnost Hrvatskim cestama da se zaduže za 110 milijuna eura, odobrivši i državno jamstvo za taj kredit. Efektivna kamatna stopa je 6,763 posto godišnje, uz aranžersku naknadu od 1,25 posto koja se naplaćuje jednokratno od iznosa kredita dužnika. Naknada i kreditne obveze raspoređene su na četiri privatne i jednu državnu banku (HPB) koje sudjeluju u kreditnom poslu. Troškovi kredita podložni su rizicima: (1) promjene tečaja (zaduživanje je u eurima) i (2) promjene kamatne stope koja se sastoji od fiksnog i varijabilnog dijela. Kredit je namijenjen podmirenju kreditnih obveza i financiranju građenja i održavanja državnih cesta.

Koliko će se od tog novca utrošiti za financiranje građenja i održavanja državnih cesta, a koliko će otići za otplatu zajmova - to smrtnicima nije priopćeno.

A zašto bi se valjalo zabrinuti? Prvo, riječ je o iznosu od kojeg boli glava. Drugo, radi se o vrlo skupom kreditu kod kojeg se nije pitalo za cijenu. Treće i najvažnije, riječ je o društvu koje konstantno ostvaruje deficite koje na kraju plaćaju porezni obveznici.

Ukoliko čitateljima nije posve jasno, Hrvatske ceste d.o.o. izvanproračunski su korisnik koji gradi i održava ceste, a Hrvatske autoceste d.o.o. su javno društvo u stopostotnom vlasništvu države koje gradi i održava autoceste. Iako bi se i o Hrvatskim autocestama moglo dosta toga zanimljivoga napisati, u ovom je članku riječ isključivo o Hrvatskim cestama.

Trajni deficit Hrvatskih cesta

Hrvatske ceste su u konstantnom i rastućem deficitu – od jedne milijarde kuna 2010. do 1,35 milijarde 2013. godine. Prema Financijskom planu koji je nedavno Sabor prihvatio, Hrvatske ceste se 2012. planiraju zadužiti za 2,13 milijardi kuna, od čega će 993 milijuna otići na otplate dugova, a 1,14 milijardi za pokriće deficita.

Otplate glavnica Hrvatskih cesta se u 2012. gotovo utrostručuju, dok se u državne ceste namjerava uložiti samo osam posto više od planiranog za prethodnu godinu. Tih oko 825 milijuna kuna najnovijeg zaduženja manje je od neophodnih 993 milijuna kuna, što uz potrebe pokrivanja deficita znači da slijede nova zaduženja do ukupnog iznosa od 2,13 milijardi kuna. Jesu li to onda nova ulaganja koja će potaknuti ekonomski rast ili se radi o refinanciranju starih dugova i financiranju deficita? A ako i jesu nova ulaganja, treba li se gospodarski rast ostvarivati baš po tako skupoj cijeni? Uzme li se u obzir da zaduživanje Hrvatskih cesta neprestano raste – od jedne milijarde kuna 2010. do 2,13 milijardi 2012. - kako će izgledati otplate glavnica u nizu godina koje slijede? Ako se u nekim prethodnim vremenima i moglo olako zaduživati, sada se to više stvarno ne bi smjelo događati.

Vlada je istovremeno donijela i jedan od najznačajnijih dokumenata koji država kandidatkinja za EU izrađuje svake godine u okviru multilateralnog fiskalnog nadzora - Pretpristupni ekonomski program (PEP) za razdoblje 2012-14. U njemu se najavljuje ubrzano zatvaranje fiskalnih neravnoteža te zaustavljanje rasta, a potom i preokret trenda udjela javnog duga u BDP-u. Ovako veliko i progresivno zaduživanje Hrvatskih cesta nikako ne može pridonijeti ni zaustavljanju rasta ni preokretu udjela javnog duga u BDP-u.

Državne potpore – tako je, kako je

Budući da su državna jamstva djelomice i državna potpora, valja pogledati što PEP kaže o potporama. Za razliku od (nerealistične?) najave pozitivnih kretanja javnog duga, kod potpora (realistično?) nema nikakvih pozitivnih najava. Jednostavno se priznaje da se stanje neće znatnije promijeniti. Sve dok se ne izvrše strukturne reforme industrije (brodogradnja) i prometa (željeznice) te dok se poljoprivreda i ribarstvo ne preusmjere na veće korištenje potpora iz europskih fondova, neće se smanjivati apsolutni iznosi i udjeli u BDP-u niti će se poboljšati struktura potpora, A prema najnovijem izvješću Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja za 2010, ukupne državne potpore u iznosu od 9,4 milijardi kuna su bile više nego prethodne godine. Potpore u Hrvatskoj su dva i po puta više nego u EU - 1,2 posto BDP-a u usporedbi sa 0,5 posto BDP-a, koliki je prosjek EU-a. Sektorske potpore u Hrvatskoj iznosile su 68 posto, a horizontalne koje jednako koriste svim sudionicima tržišta 32 posto (za razliku od EU-a gdje sektorske iznose 15 posto, a horizontalne 85 posto). U Hrvatskoj stalno rastu potpore dane u obliku državnih jamstava. Jamstvo Hrvatskim cestama se, dakle, savršeno uklapa u priznanje da se stanje na području potpora neće znatnije izmijeniti.

Budući da su, uz pravosuđe, upravo potpore (prije svega zbog neriješene brodogradnje) bile jedan od najvećih problema hrvatskih pregovora s EU-om, začuđuje tako olako mirenje s činjenicom da na tom području neće biti značajnijih promjena. Nažalost ili nasreću, EU i dalje promatra Hrvatsku. Najnovije izvješće se očekuje u travnju, a zadovoljavanje uvjeta poglavlja pravosuđa i konkurentnosti (tu spadaju i potpore) bit će presudno u donošenju konačne odluke o članstvu Hrvatske u EU-u. Kao jedan od glavnih izazova Strategije proširenja EU-a kad je riječ o Hrvatskoj, naglašava se neophodnost ubrzanja strukturnih reformi, posebice privatizacije i restrukturiranja društava koja stvaraju gubitke te poboljšanje efikasnosti javne potrošnje.

Čini se da mnogi – čak i oni koji bi to morali biti - nisu svjesni da 1. srpnja 2013. nije zapisan u zvijezdama. Neke zemlje članice - za koje onda mislimo da su nam sklone - spremno ratificiraju sporazum o pristupanju Hrvatske EU-u. No, neke od zemalja članica koje ne moraju nužno biti nesklone Hrvatskoj, već jednostavno u ovoj krizi (čak i kad same nemaju značajnijih fiskalnih problema) brinu za vlastitu budućnost, mogle bi zahtijevati mnogo više od onoga što Hrvatska poduzima od lipnja 2011. godine. Te su zemlje odavno zatvorile svoja brodogradilišta i ne pada im na pamet podupirati društva koja stvaraju gubitke. Zašto bi onda progledale kroz prste zemlji koja to nije spremna učiniti? Uostalom, bivši ministar financija Ivan Šuker još je u siječnju 2010. - pri objavi šestog PEP-a - optimistično izjavio da je to vjerojatno naš zadnji PEP jer ćemo te – 2010. - godine sigurno završiti pregovore o ulasku u EU. No, nakon toga je uslijedio sedmi, pa sad i osmi PEP.

Svi bismo, naravno, željeli i postizanje ekonomskog rasta i ulazak u EU. No, ni jedno ni drugo se sasvim sigurno neće ostvariti neprestanim podupiranjem javnih društava koja ostvaruju sve veće deficite, već stvaranjem okruženja koje će poticati stvaranje novih i omogućavati ravnopravniji teren za utakmicu postojećih privatnih društava. A upravo to se, između ostalog, zahtijeva u za nas 'najtvrđim' pregovaračkim poglavljima EU-a koja se tiču pravosuđa i konkurentnosti. Valja se nadati da će se Vlada što prije uhvatiti u koštac sa zahtjevima tih poglavlja, pa će i stvarno i suštinski, a ne samo deklarativno, ispuniti ono što se u njima traži. Efikasno pravosuđe i ravnopravni uvjeti za sve sudionike tržišta osnovni su preduvjeti i za postizanje ekonomskog rasta i za - nadajmo se - ulazak u EU.