Da su vremena malo vedrija nego što jesu, bankrot zemlje neizvjesniji nego što jest a podjele u hrvatskome društvu manje opasne nego što jesu, inicijativa saborskog zastupnika Ivana Grubišića za raspisivanjem još jednoga referenduma mogla bi biti zanimljiva tema u kontekstu postavljanja dijagnoze i pisanja 'povijesti bolesti' hrvatskoga javnog prostora. Zanemarimo li, barem na trenutak, sam sadržaj prijedloga toga umirovljenog i, od strane crkvenih vlasti suspendiranog svećenika - da se vjeronauk (ponovno, kao i 1952.) izbaci iz škola, za financiranje vjerskih zajednica njihovim članovima uvede novi porez a ugovori između Hrvatske i Svete Stolice podvrgnu reviziji – način na koji je on pristupio tome pitanju još je jednom pokazao svu raskoš političkoga dilentantizma političara Grubišića.

Naime, premda su spomenute teme, kojima se Grubišić posljednjih godina periodično vraća, postale svojevrsni 'zaštitni znak' njegova političkog angažmana, on ni ovoga puta, kao niti nikad prije, taj svoj politički program nije uobličio ni u kakav konkretan prijedlog. U dvije godine saborskoga mandata zastupnik Grubišić nije učinio ama baš ništa da taj svoj 'nedosanjani san' uobliči u konkretnu političku akciju. O toj se temi sa saborske govornice ama baš nikad nije oglasio (nisam, doduše, siguran je li se sa saborske govornice oglašavao o bilo čemu), u dvije godine nije posegnuo niti za jednim instrumentom koji mu, kao saborskome zastupniku, stoje na raspolaganju. Nije čak uputio niti neki pisani zahtjev nikomu, ni s crkvene ni s državne strane, tko bi o reviziji tih međunarodnih ugovora po svojim ovlastima mogao odlučivati.

Umjesto svega toga, sad se evo sjetio da bi o tome mogao inicirati 'narodni referendum', politički instrument namijenjen 'običnim građanima', a ne saborskim zastupnicima (kojega se, usput budi rečeno, upravo ovih dana novim ustavnim promjenama potiho nastoji eutanazirati). Dakle, samo nekoliko mjeseci nakon što je, po vlastitom priznanju, morao odustati od kandidature na izborima za Europski parlament, jer nije uspio prikupiti potrenih 5.000 potpisa, zastupnik-građanin Grubišić prijeti da će ih uskoro, ne udovolje li Crkva i država njegovim zahtjevima, prikupiti kolikogod bude trebalo! Preuzeo je neke, pokazalo se, netočne podatke 's portala' i pritom ih, priznaje, 'nije provjeravao', sazvao presicu i – evo ga, donkihotovski je ponovno krenuo 'u juriš'.

Solo igrač

No, osvrne li se Grubišić slučajno oko sebe, primjetit će da ga u tome jurišu, premda su ga mnogi možda i tapšali po ramenu, zapravo nije pridružio nitko. Najvećoj vladajućoj stranci, izuzmemo li verbalna načelna soliranja ponekoga SDP-ovog zastupnika, zasigurno nije ni na kraj pameti tako ozbiljnome pitanju pristupati na tako neozbiljan način, dok oporbene HDZ-ovce, razumljivo, ne treba niti spominjati. No, ono što bi eventualno moglo biti zanimljivo u cijeloj ovoj priči – uz ovog našeg domaćeg Don Kihota (El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Spalato) ne stupa čak niti Sančo Pansa! Uistinu, otkad su se već prvih dana u Saboru sukobili a potom i politički razišli zbog nekog razloga kojega su u međuvremenu svi zaboravili, zastupnik Jakša Baloević, koji je svoj mandat osvojio na Grubišićevoj listi, dosad nije podupro niti jednu njegovu inicijativu, pa tako ni ovu. Pa, ako za svoje ideje ne može pridobiti niti jedinog zastupnika sa svoje liste, pitat će se netko, kako političar Grubišić uopće kani, ako uopće i kani, politički djelovati?

Međutim, potporu medija taj jedinstveni politički fenomen na hrvatskome političkom nebu još uvijek nije izgubio. Ni kad je ga je SDP u Splitu iskoristio kako bi dobio svog gradonačelnika Baldasara, a Grubišić potom zauzvrat ipak nije uspio postati županom splitsko-dalmatinskim; ni kad je u jednom hrvatskom tjedniku iz garsonjere u neposrednoj blizini Trga bana Jelačića opisivao svoj opušteni dnevni ritam, uključujući i obavezan popodnevni odmor; čak ni kad je, po povratku s molitvenog doručka u SAD-u, najavio da će u Saboru utemeljiti neku kapelicu i osnovati molitvenu skupinu, pa ni u tome nije uspio! Pa evo i ovih dana, nakon najnovije referendumske inicijative, Grubišić 'ponovno jaše'. U samo nekoliko dana imao je kudikamo više medijskih nastupa, negoli u pune dvije godine mandata - saborskih istupa. Da li zbog dosad neviđene kombinacije upornosti i političke jalovosti, koja je sama po sebi raritetan javni fenomen; ili zbog tog svog donkihotovskog diskursa, koji naprosto izaziva svojevrsnu medijsku sućut; ili je njegova tajna naprosto u tome što uvijek iznova zasvira tu popularnu žicu 'čačkanja Crkve' koju i mediji tako rado sviraju – bilo kako bilo Grubišić i mediji naprosto se vole!

No, ta unisona i idilična medijska slika ne bi trebala zavarati niti njegove političke sljedbenike, ali ni njegove protivnike. Jer, vrijeme je pokazalo, od tako silnoga dima ipak neće biti ama baš nikakve vatre. Vjeroučitelji u školama, barem kad je Grubišić u pitanju, ne trebaju previše brinuti, a oni pak koji bi vjeronauk rado vidjeli izvan školskog sustava, na njegovomu djelovanju ne trebaju graditi svoju nadu. I ova će njegova inicijativa, kao i sve dosadašnje, tek donekle uzbibati svjetonazorske strasti, te će, pritisnuta novim vijestima i medijskim pričama, polagano zgasnuti. Do nove prilike.