Neki ratovi teško završavaju, točnije konflikti u kojima je rat najteža faza njihove eskalacije. Je li to slučaj i sa sukobom u Bosni i Hercegovini koji je ove godine završetkom rada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu trebao dobiti i pravni epilog u smislu pravde za sve žrtve rata?

Sudeći prema tragičnom događaju u sudnici Haškog tribunala, u kojoj je Slobodan Praljak sebi oduzeo život prosvjedujući protiv osude za ratne zločine, sukob se u Bosni i Hercegovini na više razina zaustavio tek na prekidu oružanih borbi i mirovnog sporazuma, dok su faze normalizacije, a osobito pomirenja među sukobljenim stranama i dalje nerealizirane.

Osim što izvorni konflikt u Bosni i Hercegovini i dalje utječe na političke i društvene prilike u Bosni i Hercegovini, njegov se utjecaj i te kako osjeća u susjednim državama Hrvatskoj i Srbiji, a najmoćnije svjetske sile Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija koje su uz još pedestak država i međunarodnih organizacija članice Vijeća za implementaciju mira, neprestance prate ono što se trenutačno zbiva u zemlji u skladu s vlastitim vanjskopolitičkim interesima.

Negativni i pravedni mir

Rat, odnosno manifestni oružani sukob u Bosni i Hercegovini završen je prije točno dvadeset i dvije godine Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, poznatijim kao Daytonski sporazum.

Sporazum je završni čin Konferencije koja se od 1. do 21. studenoga 1995. održala u bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu. Dokument je službeno potpisan u Parizu 14. prosinca iste godine te se činilo da zemlja nakon troipolgodišnjeg rata kao najtežega oružanog sukoba u Europi nakon Drugog svjetskog rata ulazi u, makar srednjoročno, mirnodobsko razdoblje te sustavnu obnovu države i društva.

U ratu u Bosni i Hercegovini poginulo je više od stotinu tisuća ljudi, a broj prognanih i izbjeglih popeo se na više od dva milijuna. Rat je vođen istodobno s ratom u Hrvatskoj, dok su obje zemlje doživjele isto u različitim opsezima i posljedicama agresije: pobunu dijela srpskog stanovništva čija su politička vodstva usmjeravana od strane Srbije negirala referendumske odluke o samostalnosti i suvrenosti dviju bivših članica jugoslavenske federacije. Međunarodna zajednica veoma je brzo potvrdila da su sve članice SFRJ imale pravo na državno samoodređenje, ali su ratovi i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj potrajali toliko dugo i uz tolike žrtve jer za to odgovorni dio međunarodne zajednice nije odmah spriječio eskalaciju sukoba. Ono što se dogodilo 1995. uz intervenciju NATO-a trebalo se dogoditi znatno ranije. Usred  rata u Bosni i Hercegovini započeo je i oružani sukob hrvatske i bošnjačke strane završen Washingtonskim mirovnim sporazumom koji je Haški tribunal upravo sankcionirao presudama šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata.

Sam Daytonski mirovni sporazum, a prethodno i onaj Washingtonski, postao je dugoročno sporazum koji je zaustavio rat i nasilje te jednim dijelom doveo do obnove i normalizacije prilika u zemlji, ali ne i do uspostave pravednog i pozitivnog mira. Sporazum je omogućio ono što se u teoriji upravljanja konfliktima naziva negativnim mirom, tj. mirom kao odsustvom direktnoga oružanog nasilja. Pravedni mir koji podrazumijeva vladavinu pravne države, osude zločina i reparacije te pozitivni mir kao proces dugoročnog i održivog pomirenja zapravo nikad nisu zaživjeli. Da pritom Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao de facto mandatno područje međunarodne zajednice s Uredom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kao najvišim autoritetom za tumačenje implementacije civilnog dijela mirovnog sporazuma, pravo je pitanje bi li i – u kojem trenutku konflikt u Bosni i Hercegovini postao reverzibilan.

Proturječja na dvije razine

Konflikt je u Bosni i Hercegovini od početka ratnog raspada bivše Jugoslavije generiran proturječjima na dvije razine. Na prvoj se odlučivalo treba li Bosna i Hercegovina nakon propasti političkih pregovora o sudbini zemlje baš poput Slovenije, Hrvatske i Makedonije proglasiti vlastitu samostalnost i suverenost ili ostati u savezu sa Srbijom i Crnom Gorom. Na drugoj je razini istodobno trebalo odlučiti kakvo će državno uređenje imati sama Bosna i Hercegovina – unitarno, decentralizirano ili federativno.

Ukratko, može li barem državnopravno BiH postati zapadnobalkanskom Švicarskom. I interes Bosne i Hercegovine i interes Hrvatske u to vrijeme nije imao alternativu. Jer – kada se danas naglašava da su i Hrvati u Bosni i Hercegovini na referendumu 1992. glasovali za neovisnost zemlje te da je Hrvatska među prvima priznala samostalnost susjedne države, koja je uopće bila druga opcija? Bojkot referenduma na koji se odlučio dio srpskog stanovništva pod vodstvom Radovana Karadžića i ostanak zemlje unutar ostatka Jugoslavije s dominirajućom Srbijom Slobodana Miloševića?

Treba li naglašavati da je jedino samostalna, cjelovita i složeno ustrojena Bosna i Hercegovina s punim poštivanjem prava konstitutivnih naroda i svih građana u interesu same Bosne i Hercegovine te Hrvatske, kojoj sigurno nikad nije bilo u interesu da se susjedna država nasilno dijeli po etničkim načelima te da se granice stvarne ili zakamuflirane velike Srbije na čijoj se realizaciji intenzivno radilo u kontekstu raspada Jugoslavije, počnu širiti uzduž svih dijelova Hrvatske? Stanovništvo Hrvatske podnijelo je najveću žrtvu tijekom ratnih godina pomažući istodobno žrtvama rata u Bosni i Hercegovini.

Zamrznuti konflikt

Bošnjaci su pritom najmnogobrojnije žrtve u tom ratu, dok su Hrvati kao konstitutivni narod u BiH posljednjim mirovnim sporazumima politički izgubili najviše u odnosu na predratno stanje 1992. uz ključno pitanje tko je za to najodgovorniji. Na kraju, Bosna i Hercegovina ustrojena je tako da se djelomice isplatio zločin etničkog čišćenja. Dovoljno je pogledati njezin politički zemljovid i sudbinu Srebrenice.

Kakva je stoga budućnost Bosne i Hercegovine u kojoj i dalje postoji konflikt – zbog nazočnosti međunarodne zajednice vraćen u latentno stanje – u kojoj srpska strana povremeno prijeti odvajanjem od ostatka države i u kojoj tri konstitutivna naroda svoja prava ostvaruju u različitim entitetima, jednom čak i nazivom ekskluzivno etničkom i drugom etnički heterogenom i agresijom svedenom na veličinom gotovo isti teritorij iako stanovništvom puno brojniji?

Proturječja s početka rata niti su nestala, niti se radi na njihovu rješavanju. Unatoč presudama Haškog suda i očitim nefunkcioniranjem različitih institucija u zemlji, Bosna i Hercegovina najbliža je održavanju statusa quo. Jednoj vrsti zamrznutog konflikta u kojem je najveći uspjeh sprječavanje oružanog sukoba. Za sve ostalo nedostaje u prvom redu odgovornosti i kreativnosti bosanskohercegovačkih političkih elita koje bi i same trebale postati neovisne. Oružani sukob trenutačno nema iole utjecanijeg zagovaratelja, ali nikad ne treba podcjeniti frustracije na različitim razinama. Najopasnije su pak one koje nisu pod svjetlima političkih i medijskih reflektora jer se najbrže pretvaraju u nasilje.