Nema tijela, nema groba, nema fotografija, nema poznatih svjedoka, nema suđenja, nema obrane. Neke će se od tih zatajenih stvari ipak otkriti već možda za nekoliko dana, ali se ipak čini da je u prvom naletu Washington želio uništiti simbol, a osloboditi nesputane osjećaje, pa je tako Osama bin Laden izbrisan, otpisan i poništen zauvijek, nemilosrdno i neizbježno, kao najveća nečista mrlja nezasluženog američkog poniženja. Dok Izrael vrlo pažljivo bira koga će tajno ubiti, a koga oteti u inozemstvu, kako bi i javnim suđenjima potvrdio vlastitu istinu, Sjedinjene Američke Države su u prvom redu htjele dokazati da je američka pravda ipak konačna, neizbježna i nemilosrdna, a globalna sjena svemoćnog američkog orla pokriva cijeli planet. To nije samo kazna, već je i opomena, to nije samo osveta, već je i potvrda iznova otkrivenog samopoštovanja.

Obama je želio potaknuti katarzu koja će ponovno ujediniti SAD, a dokazati njegovu moć i odlučnost. Njemu nisu trebala beskonačna sudska natezanja koja ne bi otkrila nikakve bitne novosti, a beskonačno produbila još uvijek nezaliječene rane. U tome je u ovom prvom naletu postigao fantastičan uspjeh. Već od mog prvog razgovora u taksiju na putu do Manhattana, pa do obilaska mjesta na kojem se zbila najveća američka moderna tragedija, bilo je više nego očevidno da se ni SAD, a ni New York nikada nisu oporavili od tragičnih zbivanja iz 2001. godine, bez obzira na to što iz spaljenog dna ove ogromne rane u srcu Manhattana već izrasta nekoliko fantastičnih nebodera, od kojih će onaj najveličanstveniji (Freedom Tower) postati najviša zgrada u SAD-u (1.776 stopa, po godini američke neovisnosti).

U New Yorku je u tih desetak godina na izuzetno mnogo mjesta izraslo izuzetno mnogo novih i prekrasnih zgrada, a Manhattan je življi, uzbudljiviji, čišći, sigurniji i privlačniji negoli je ikada bio, ali bez obzira na sve, gotovo se fizički moglo osjećati to breme neiskupljene američke tragedije, pa u ovom trenutku, kada su ga prozivali zbog neodlučnosti, oklijevanja i neznanja, velikih dugova i porasta nezaposlenosti, Barack Obama nije mogao izabrati bolji način da obnovi bar dio nekadašnjeg predvodničkog ugleda. U sve ogorčenijim sudarima s histeričnom desnicom, ovaj je američki predsjednik – najjednostavnije rečeno – morao dokazati da je pravi Amerikanac, bez obzira na boju kože, agoniju u Iraku i Afganistanu, uzaludnu utrku s novim azijskim divovima i početna oklijevanja u procjeni prevratničkog arapskog proljeća. U tom su dijelu svijeta Amerikanci morali žrtvovati neke od svojih 'provjerenih kurvinih sinova', a još uvijek ne znaju kako će se okončati libijska i sirijska drama, pa dok su Bin Ladena već pojele ribe na dnu nekog nepoznatog mora, Washington još uvijek može podjednako dobiti i izgubiti, i u odnosima s Izraelom, i u odnosima s Europom, i u obnovi ugleda na novom Srednjem Istoku, i u neprestanoj utrci za prestiž sa vrlo nezadovoljnim Rusima.

No, bilo kako bilo, Barack Obama u američkim očima konačno se dokazao kao pobjednik i zaštitnik, bez obzira na to što je američka ulična euforija, čak i u New Yorku, trajala samo dvadesetak sati, a već sutradan započela rasprava o pravim domaćim i inozemnim dometima ove državne i državničke osvete. Američke su novine željele saznati što više činjenica, američki su kolumnisti počeli postavljati sve više pitanja, pa se više nigdje nije moglo pročitati da se cijela priča može okončati s uličnim zaključkom da je 'kurvin sin dobio ono što je zaslužio', dok čak i obitelji njujorških žrtava nisu pretjerivale u provalama osvetničke euforije. U mnoga se srca uvukla i zebnja zbog straha od novih terorističkih napada, a New York je ponovno opsjela njegova vlastita policija, kako se ne bi ponovilo ono što se nikada ne smije ponoviti.

U američkoj se povijesti predsjednici uglavnom pamte samo po jednoj izjavi, pobjedi ili porazu, pa je Obama već nakon prve polovice prvog mandata učinio 'ono nešto' što će ga 'upisati među besmrtnike', iako o ishodu izbora u pravilu odlučuju pitanja praznih ili punih džepova, a ne mahanje zastavama i lupanje srdaca. Nezaposleni ostaju nezaposleni, čak i kada su sretni zbog toliko očekivane odmazde. U desetljetnom 'ratu protiv terora' Bushova je Amerika izglasala niz restriktivnih zakona o svekolikoj zaštiti nacionalne sigurnosti, a opća prisluškivanja, praćenja, mučenja i iznude, postala pravilo u mnogim tajnim poslovima ogromnog sigurnosnog i obavještajnog aparata, poglavito izvan američkih granica (Guantanamo, neke nove europske zemlje), ali i u SAD-u. Jonathan Turkey, profesor Sveučilišta Georgetown, tvrdi da je od onoga što je Osama bin Laden učinio Americi mnogo gore ono što je ona učinila samoj sebi u nepovratnom ratu protiv vlastitih građanskih i demokratskih sloboda.

I to je samo tek jedan od primjera koji pouzdano dokazuju da povijest igra po vlastitim pravilima, koje je gotovo nemoguće predvidjeti. Osama bin Laden je mrtav, ali tek treba vidjeti što će ostati od Al Kaide. arapsko je proljeće uglavnom odbacilo radikalne islamske ideje, ali još uvijek nije iznjedrilo nekakvu pouzdanu 'arapsku demokraciju', Washington je izgubio strpljenje s Pakistanom, ali i ponizio vrlo nestabilnu nuklearnu silu, Obama je već najavio povlačenje iz Iraka i Afganistana, ali će ga sada mnogi tjerati da odmah i sada vrati kući što više američkih vojnika, kao da je smrt Bin Ladena zauvijek označila kraj afganistanskih talibana, a Iraku osigurala mirnu tranziciju vlasti. Izrael nije sretan zbog toga što je 'arapsko proljeće' barem prividno pomirilo njegove najveće neprijatelje, a Moskva će biti sve glasnija što bude jasnije da ni u Libiji neće biti mira, sve dok konačno ne uspije neki pokušaj da se ubije Gadafija.

Bush nije skrivao da je rat protiv terora rat za novu podjelu geopolitičkog kolača, a Obama tek mora dokazati da je ovakav obračun s Osamom bin Ladenom, bila neizbježna odluka u borbi za sigurniji, pravedniji i bolji svijet. Amerikancima je vratio ponos, a svima ostalima tek treba dokazati punu mjeru državničke mudrosti. Osvetnik mora postati predvodnik kako ga svi američki neprijatelji ne bi zauvijek otpisali kao kratkovidnog nasilnika, koji je lupio šakom po stolu, a zatim ponovno zaspao u kutu. Ne više komandosima, već snagom vlastitih ideja.