U životu mnogih ljudi i narodâ - tko bi ga znao zašto i kako – ponekad se dogode one prekretnice nakon kojih više ništa nije kao prije. Nesavladive prepreke odjednom budu svladane, nezamislivi raspleti postanu stvarnost a neupitne 'istine', ma kako snažno bile nametane i podupirane, u trenu se rasplinu poput mjehura od sapunice. Možda je u ovome trenutku prerano prosuđivati je li i prošlotjedno oslobađanje generala Ante Gotovine i Mladena Markača te sudska demontaža teze o 'udruženom zločinačkom pothvatu' jedna od takvih prekretnica u životu hrvatskoga (a možda i srpskoga) naroda, no ti događaji sasvim sigurno imaju potencijal takvima postati.

'Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno. Budućnost je u našim rukama', jedna je od prvih poruka koju je general Gotovina uputio nepreglednom mnoštvu onih koji su ga došli pozdraviti na središnjemu zagrebačkom trgu. U tome spontanom pozivu general Gotovina je, možda i nesvjesno, ponudio i formulu kojom, ko se ona ispravno primjeni, to oslobođenje dvojice nevinih generala može prerasti u skidanje okova s kolektivne svijesti cijeloga jednog naroda.

Istini za volju, obični ljudi to su još davno učinili, ili barem već dugo nastoje učiniti. Njima je rata bilo dosta još onda dok je trajao i jedva su čekali da se to 'ludilo' - jer svaki je rat svojevrsno ludilo - napokon privede kraju, a oni se posvete svojim običnim životima i budućnošću svoje djece. Mnogi se, doduše, i dan danas teško nose s posljedicama trauma koje su oni, ili njihovi najbliži, u tome ratu proživjeli. No upravo je njima, kao i svima koji su u ratu aktivno sudjelovali, desetljetno nabijanje stigme 'udruženog zločinačkog pothvata' koji je, kako ih se odasvud uvjeravalo, provodilo cjelokupno političko i vojno vodstvo zemlje koju su oni stvarali – a onda su u tome zločinačkom pothvatu valjda i oni sami sudjelovali - jedva i bilo moguće prošlost ostaviti povijesti. Kako prepustiti povijesti događaje zbog kojih si, posredno, i sam stavljen na optuženičku klupu? Njima je, stoga, prošlotjedna haška presuda uistinu bila melem na ranu.

No za razliku od tih 'malih', običnih ljudi, ostavljanje rata povijesti i okretanje budućnosti nije bilo dio programa mnogih 'velikih'. Ponajprije, to se, očito, nije uklapalo u planove onih 'međunarodnih igrača' koji su, provodeći na ovim prostorima neke svoje interese, cijelu jednu zemlju godinama držali taocem iskrivljene i nametnute slike prošlosti. Zbog neutemeljenih optužnica i, kako se danas vidi, jedne pogrešne presude cijeli je jedan narod bio godinama izluđivan i ostavljen u čekaonici pred vratima zajednice europskih naroda, kojoj je od samog osamostaljenja tako željno htio pristupiti. To kolektivno zaluđivanje, dakako, nije dolazilo samo izvana – jer onda ne bi bilo nimalo uvjerljivo – pa je i na terenu valjalo pronaći vjerne sljedbenike ideja o podijeljenoj odgovornosti za rat, a onda i potrebi zajedničkog srpsko-hrvatskog, odnosno hrvatsko-srpskog 'suočavanja s prošlošću'. Takvih se, pak, u svakoj zemlji i u svakome vremenu, pa i među nadarenim perima i samoproglašenim humanistima, relativno lako nađe. Među političarima još i lakše.

Na svu sreću, eksperiment utjerivanja podjednake krivnje kao puta prema pomirenju naprosto je propao. Postalo je očito da odustajanje od starih i provjerenih načela istine i pravde, kao jedinih istinskih temelja mira, vodi samo prema novim nepravdama. Svjedoči to zorno i istaknuti predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kad, nakon što je i sud zatočene generale proglasio nevinima, rezignirano zaključuje kako 'ono što je dobro za generale Markača i Gotovinu sasvim sigurno nije dobro za žrtve i nastavak obnove pomirenja u regiji'. Kakvo bi to pomirenje moglo biti i kakva satisfakcija žrtvama, kad bi se u ime promašenih ideja žrtvovalo i nevine, zdravom je razumu sasvim nedokučivo.

No sigurno ćete me pitati, a što ćemo sa žrtvama i stvarnim počiniteljima zločina? Jer i njih je – odzvanja poput nekog eha – u Domovinskome ratu, pa i u Oluji, ipak bilo! Ni tu običan, 'mali' čovjek nema, uvjeren sam, nikakvih dilema: svakome treba omogućiti da dostojno oplakuje žrtve, a zločince treba kazniti. No to istodobno znači i da tim žrtvama napokon treba prestati manipulirati, a razmjere stradanja u Oluji, ali i posvuda drugdje u Hrvatskoj, vjerodostojno utvrditi. Sve to skupa, međutim, nije posao hrvatske javnosti, ali ni samoproglašenih istražitelja i viktimologa, nego mjerodavnih hrvatskih institucija. Jer jedino one taj posao mogu obaviti.

Hoće li, na kraju, budućnost biti 'u našim rukama', kako je to sa skupa u Zagrebu poručio oslobođeni general? I može li ta budućnost, koliko god realnost izgledala sumorno, napokon postati boljom od prošlosti? Bilo kako bilo, mogućnosti za takav rasplet danas izgledaju puno realnijima negoli prije samo desetak dana. Jer, ako su u slučaju zatočenih generala, nakon što je malošto upućivalo na takav ishod, na kraju ipak trijumfirali zdrav razum i čvrsta vjera, onda valjda ni u ostalim izazovima koji nas čekaju ne treba gubiti nadu.