Stigli su dani sunčanice i toplinskog overdosea, kad i klimatski uređaji jedva pirkaju mlak vjetar, a Savjetnik Mačak u Uredu za izgubljene stvari prima stranke ležeći na pločicama pod kaučom.

Dođe tako k nama jednog podneva, sav u jari, Jadranski Otok i pita za bozon.

'Kakav bozon, šta je tebi, pogriješio si dućan', obrecne se Mačak. 'To još nisu ni našli, a kamoli izgubili.'
'Jadan ti san i bidan', uzdahne Jadranski Otok. 'Jo san hti uz pomoć tega bozona okružit cilo more i cilo kopno, da i jo jedan put oćutin kako je to kad si krafna, a ne samo marmelada usrid krafne.'

'A jebateirud Jadranski Otoče, pa šta ne možeš malo pričekat da završi ova sezona, samo nas ti možeš spasit od recesije!', rekao je Mačak.

'A ko mene pita kako son jo? Oću se jo ikad škapulat?! Ko će mene spasit? Eli?! A?!', pošizio je Otok i zatresao borovitom glavom, što je ugasilo jedan požar i ubilo četiri cvrčka. 'Oli mene iko ikad pita kako mi je zimi kad svi otpizdu i kako mi je liti kad svi dopizdu. I ča jo jeman od sebe samega! Daj mi barenko jedan most da mogu laglje pobić od sebe kad mi dojde kriza.'

'Koji most? Ne valjda Pelješki most? Jel znaš ti koliko to košta na ovu skupoću?'
'A jel ti muzuviru znaš koliko košta trajekt katamaran trajekt katamaran trajekt katamaran traj… i tako od antičkog doba.'

1001 Hrvatska

'Ne znam, jbg, a ne znam zato šta me uistinu nije briga. Boli me klinac šta ti moraš promijenit tri broda i tri auta i dva puta prijeći granicu za doći doma, boli me briga ako nemaš vodu i ako su ti namirnice puno skuplje nego na kopnu – poskupit će ti još i više kad dođe Schengen. Kužiš Otoče – ima i drugih ubavih pripizdina na kojima mogu provest taj tjedan do dva godišnjeg. Mene više zanima zašto na mom ljetovanju pedikeri ne rade od 0 do 24, jer šta da radim u slučaju da mi pukne kandža u dva popodne na nekom jadranskom otoku, a otočani u taj sat ručaju ili spavaju!'

'Ma sad smo još ka i lini! Znon jo to, znon, boli vas nika stvar. Dojdete i vazmete ono ča je najboje, očekujete da van se kurbanjski naguzimo za svaku kunu ili eur, i onda do novega lita iljadu otoka za državu ni ne postoje.'

'Eto, samo kuknjava, dobro je rekao onaj strani političar – tisuću otoka – tisuću problema! To je tisuću svjetova za sebe, nešto kao 1001 Hrvatska.'

'Je, prijateju moj, samo ča se nas iljadu otoka ne pita ni za iljadu pizda materini, a onega jednega na kopnu se pita sve.'

Vidi Mačak da se neće tako lako otarasit Jadranskog Otoka, pa pozove u pomoć mene, koja sam, nesvjesna situacije, čitala poeziju anarhofeminističkih pjesnikinja s Kanarskog otočja duboko u hladovini uredskog arhiva.

'Evo', kaže Mačak, 'ovo je moja suradnica OSI, ona ti sigurno može pomoć.'
'A ča je ona? Nika znanstvenica oli ekonomski stručnjak?', pita Otok.
'Ma kakvi', kaže Mačak. 'Ona ti je pjesnikinja, ali znaš da su pjesnici uvijek imali viziju, samo što ih nitko ne jebe ni za suvu šljivu.'
'Aha, Servantes…', razočarano će Otok.

I tada im, ne baš sasvim poetski, ne baš ovim riječima, izložim svoju strategiju:

Od Kanara, pa do Jadrana

Ne znam što je to između mene i Kanara, pa nas je u posljednjih pet godina igra slučaja spajala u nekoliko pomalo neobičnih navrata, ali zahvaljujući tome što sada barem Tenerife donekle dobro poznajem, Kanari mi se nameću kao paradigma kada poželim nešto reći o našim otocima. Na Kanarskom otočju, najpoznatijem po turizmu i vječnom ljetu, koje administrativno pripada Španjolskoj, geografski Africi, kulturološki, čini mi se, ponajviše Latinskoj Americi, danas, uglavnom povremeno, živi možda i više Nijemaca i Britanaca negoli 'fetivih' Kanarićana.

Radi se o posljedici turističke eksplozije koja je siromašne vulkanske otoke, nekada gotovo puste, bez vegetacije i prekrivene crnom lavom, pretvorila u zapadnjacima vrlo dostupnu meku na pola puta između raja i apsolutnog cirkusa, riječju – u turistički pičvajz.

Ne bih hrvatskim otocima i obali nikad poželjela sudbinu Kanara – uostalom to nije moguće iz mnogih razloga – iako pojedini dijelovi Dalmacije sa živopisnom arhitekturom sigurno pripadaju istoj poetici grdih i golemih, napola pustih apartmanskih naselja koja su na Tenerifima nabujala oko nekoliko ribarskih kućica koje su tamo valjda još od vremena izumrlih Guanchesa.

Ali mogla bi se iz kanarske priče preuzeti jedna dobra stvar koja bi riješila probleme mnogih naših otoka, učinila ih dostupnijim, ne samo turistima, već i samim otočanima koji bi dobili realnu mogućnost na otoku ostati i planirati budućnost. Vjerojatno bi i mnogi vječni zaljubljenici u Lastovo, Vis, Korčulu, Silbu, Iž itd. ostvarili svoj san i preselili se na voljeni otok.

Stvar/rješenje je u PDV-u. Na Kanarima je sve, od hrane do smještaja, dostupno običnom džepu i višestruko povoljnije negoli u ostatku Španjolske. Naime, upravo zbog poticanja razvoja ovog otočja državna i administracija EU-a drastično je smanjila PDV.

Nije potrebno biti znanstvenik, ekonomski stručnjak ili vizionar, dovoljno je samo malo realne naklonosti za ove naše opjevane i već oplakane otoke, dovoljno je o istima promisliti, pa zaključiti što bi se dogodilo kad bi Hrvatska učinila isto, pa umjesto vječite kuknjave kako, eto, svi s otoka bježe, smanjila PDV otocima i otočanima, kad im je život već toliko skuplji i kompliciraniji nego onaj na kopnu. Bez da se igramo proročice Vave, moguće je predvidjeti scenarij (bitno različit od slučaja Kanari, jer i okolnosti su različite) – umjesto da otočani napuštaju otoke i prodaju kuće (koje zatim postaju apartmani bez stalnih stanara, mjesta privremenog boravka), sa smanjenjem nameta život bi se, onaj svakodnevni, cjelogodišnji, na otocima zadržao, vratio.

Ukoliko se dogodi suprotno, ukoliko otoke prepustimo same sebi, mnogi će s vremenom postati spomenuta pusta apartmanska naselja – pusti otoci na kojim život traje dva mjeseca u godini - ili nedostupne lokacije elitnog turizama. Jer otoka nema bez njegovih ljudi, bez stalnih stanovnika mogući su samo avetinjski ispražnjeni umjetni svjetovi slični kanarskima. U tom slučaju ni mi s kopna nećemo imati kamo pobjeći od svojih poluživota u kojima vječno čekamo na taj otok 'o kojem razmišljamo od djetinjstva'. Jer otočki život, koliko god bio lišen komoda i često bolno melankoličan, ipak je neizmjerno bliži našoj dubokoj žudnji, blizak onome na što mislimo kad kažemo 'pravi, stvaran život', mjesto susreta sa samim sobom. Onako kako mi sanjamo otok, tako i otok treba kopno. Vrijeme je da mu uzvratimo ljubav koju smo godinama s toliko radosti uzimali zdravo za gotovo.