Po čemu bi se mogla pamtiti 2017.? Po političkom salto mortaleu HDZ-a u kojem je ušao u koaliciju s HNS-om? Po još nevjerojatnijem ekonomskom balonu zvanom Agrokor, nakon čije se eksplozije posvuda stružu sluzavi tragovi? Ili po najnevjerojatnijem događaju od svih, javnom samoubojstvu generala, magnata i režisera u Haagu?

A mogla bi se pamtiti i po Jay Fai, 72-godišnjoj vlasnici skromne zalogajnice u Bangkoku – skromne, ali s vjernim mušterijama jer su namirnice uvijek svježe, rakovi veći nego kod konkurencije i recepti odlični.

Kad su Jay Fai ovoga tjedna obavijestili da je dobila Michelinovu zvjezdicu, pitala je:

'Zar oni ne prodaju gume?'

O, blažene li prostodušnosti!

Baviti se čitav život svojom djelatnošću, doći u njoj na sam vrh, a istodobno ne znati kako se u kulinarstvu zove najveća moguća počast – e, pa to je čisti zen.

'Živi zid? Ne pratim nogomet'  

Ima, naime, jedna japanska haiku pjesma o putniku koji seljaka u polju pita za smjer. Seljak mu, zabavljen vađenjem repe, put pokaže baš tom repom. Pjesma je lijepa jer pokazuje čovjeka zabavljena poslom, koji je jedno s onim što radi, i mala je oda radniku kojemu je sve nevažno osim njegova poziva,

Da Jay Fai živi u Hrvatskoj, pitali bi je, recimo, što misli o tome da je Živi zid sve popularniji.

A ona bi rekla da ne prati nogomet i zamutila omlet s rakovima.

Ili bi je pitali što misli o povratku Vrdoljaka u HNS, a ona bi rekla da je nekad gledala njegove filmove, ali je sada previše zaposlena jer kuha od 13 do 1 ujutro.

Ili bi je pitali što misli o HDZ-ovoj vlasti i SDP-ovoj oporbi, a Jay Fai bi zbunjeno žmirnula iza otvorenog plamena i rekla:

'HDZ je na vlasti? SDP je oporbi?'

Ne mogu sakriti, Jay Fai me totalno oduševila. Jedva se dala nagovoriti da pođe u Grand Hyatt po nagradu, hotel s pet zvjezdica, mrzovoljna jer mora zatvoriti na cijeli dan.

Kad se kod nas nekoga pozove u Ustavni sud, u Vladu, u Sabor, u nadzorni odbor, pa to nastane stampedo, morate ih tjerati šokerom za stoku krupnog zuba jer će vas inače pregaziti. Mijenjaju prezimena i biografije, mijenjaju stranke i prebivališta, mijenjaju aute, mobitele i ljubavnice – jedino ne mogu promijeniti to da ništa ne znaju, da nemaju nikakve korisne vještine, da nemaju nikome ništa ponuditi.

Jer tko bi normalan napustio posao koji voli, u kojem je dobar, u kojem ljude usrećuje, u kojem je koristan, pa makar i na jedan jedini dan? Baš obrnuto, onaj kojega nitko neće tražiti može si priuštiti da dangubi danima, tjednima i mjesecima u reality showu, Grand Hyattu ili na vlasti.

Samozatajnih i vrijednih ljudi poput Jay Fai, Hrvatska je prepuna.

Samo u krugu od stotinu metara od mog haustora mogu ih nabrojati desetke: postolari koji nam mijenjaju tabanice na cipelama, kukice na gojzericama i kopče na sandalama, u trenu i povoljno, i ne misle da su time Boga za bradu ulovili; djevojke u fotokopiraonici za koje ne postoji ništa što se ne može isprintati; uvijek nasmiješena prodavačica forneta; mlade gospođe iz Reto centra koje neumorno aranžiraju stvari za dobrotvornu prodaju; krojačice koje se od jutra do mraka grbe nad šivaćim strojevima, ali popravljaju pouzdano sve.

Medijima se zna prigovarati da su previše pesimistični i da šire beznađe. Priča o Jay Fai širi optimizam jer govori o ženi koja naporno radi i cijeni i sebe i svoj rad – njezine su cijene uvijek bile više od konkurencije.

Ali ne trebam ići do Bangkoka po priču po kojoj ću pamtiti 2017. godinu.

Pamtit ću je, recimo, po gospođi iz kemijske čistionice koja je na moju molbu prekinula rad svog čudovišnog stroja i ubacila unutra haljinu moje kćeri koja joj je hitno trebala za koncert.

Ili po pekarici koja svako jutro pričuva kiflicu mojoj (drugoj) kćeri na putu u školu. Ona od toga nema ništa, jednostavno uspijeva biti ljubazna u nemogućim uvjetima, dok se u jutarnjim satima red pruža na ulicu jer im je gazda škrt kupiti drugu blagajnu (a on živi u viletini).

Ili po časnoj sestri koja je i sama teško bolesna, ali bdije uz umiruću djecu na odjelu za rak.

Ili po novom albumu glazbenika koji je između brojnih koncerta i predstavljanja albuma našao vrijeme da me nazove na Božić, a znam da uzima kemoterapiju.

Ili po antikvaru koji mi je uspio naći knjigu što je već dugo tražim.

Ili po dragom kolegi kojem je izašla knjiga i već piše novu.

Ili po susjedima koji mi uvijek veselo mahnu dok ukrcavaju sina u kolicima u posebno konstruirano vozilo.

Ili po susjedi, majci troje djece, koja se nakon mjeseci nezaposlenosti vratila na radno mjesto u knjižarskom lancu što se urušio pod pohlepom i sebičnošću vlasnika, a da se nikad nije pritužila.

Sve ću ih uskoro zaboraviti  

Nije Jay Fai jedinstvena. Njenih dvojnika puna je Hrvatska. Ljudi poput nje pripremili su prošle godine 12.865.098 obroka, njegovali 530.682 bolesnika, s djecom napisali 456.421 zadaću i 43.718 lektira, oblikovali 790.408 frizura, zakrpali 578.321 rupu na odjeći, prekopali 34.765 kanti za smeće i kontejnera, pomeli 23.987.321 kilometara soba, hodnika i ulica, pogladili 498.345 pasa, cijepili 250.321 dijete, obrisali 75.134 nosića, narezali 1.234.876 kebaba.  

Samo, o njima neće biti spomena u medijskoj bajci koja je puna buke i bijesa, zvuči kao buncanje luđaka, a ne znači ništa.

Umjesto o njima, čitali smo o tome kako je Bernardić pisao program stranke, Šekoranja aranžirao, Todorić protrčao londonskom ulicom, Seifert tverkala, Orepić promijenio stranu, Šeks štucnuo, Štromar okrenuo kaput, Vidaković rasparala Ramljakovu ponudu, Beljak moralizirao, Krstičević demantirao, Grabar Kitarović propovijedala, Hauser i Rozga prekinuli, Pernar vikao, Grdović pio, Tomašević natezao praćku, Jandroković zasjeo, Pokos zažalila, Špiček mljacnuo, Brkić diplomirao, Mamić opsovao, Podolnjak održao press konferenciju, a Modrić sve zaboravio.

A i ja ću ih uskoro sve zaboraviti.

Ali Jay Fai neću zaboraviti nikada.

Zamislite da vas pitaju što mislite o, recimo, Plenkovićevoj vlasti, a vi odgovorite nešto kao:

'Zar je vinarija pobijedila na izborima?'