Godine 1969. švicarsko-američka psihologija Elisabeth Kuebler-Ross objavila je knjigu 'O smrti i umiranju'. Kada ljudi shvate da ih čeka neka teška, pogubna sudbina, poput smrti na primjer, oni prolaze kroz niz proturječnih emocionalnih stanja. Autorica ih zove 'pet stupnjeva boli'. Mnogi su psiholozi širili i primjenjivali 'stupnjeve boli' na druge oblike gubitka, na smrt partnera, kronične bolesti, neplodnost, gubitak posla, slobode ili dohotka. Jedino se na društvene situacije 'pet stupnjeva očaja' nikada nije primjenjivalo. Da pokušamo?

Prva faza: Poricanje

Osoba prvo prolazi kroz fazu poricanja: 'Sve je u redu. To se meni ne može dogoditi.' Riječ je o svjesnom ili nesvjesnom odbijanju da se prihvate činjenice i stvarnost. U balkanskim društvenim uvjetima tipični oblik poricanja ima oblik: 'Mi nismo poput njih. Bolji smo! Kod nas nije moglo biti zločina! Mi nismo korumpirani – to nas imperijalne sile žele poniziti! Mi nismo kao Grčka!' Ili: 'Tko nas, bre, zavadi?' Ili: 'Za rat su krivi nacionalistički vođe, a ne narodi koji su ih izabrali!'

Druga faza: Bijes

U ovoj fazi osoba priznaje da nema smisla poricati 'sudbinu' ili činjenice, pa se poricanje pretvara u bijes, u pravilu prema najbližima. 'Zašto se to zbiva baš meni? To nije pravedno! Pogledaj druge: oni su još mnogo gori! Više puše! Češće varaju! Zašto baš ja među svim ostalima?' Balkanska društvena varijanta prepuna je bjesova i potrage za krivcima: 'Za domaću krizu krivi su bankari, tajkuni, korumpirani političari, Amerikanci, Europa. Privatizacija. Kapitalizam.' Ili češće mnogo jednostavnije: 'Kriv je Tuđman! Kriv je Sanader! Račan! Milanović! Linić! Ukinimo banke (novac, vlasništvo) i sve će biti dobro!' Ili: 'Znanje nije roba! Obiteljsko srebro nije na prodaju!' A često se izljevi verbalnoga bijesa pretvaraju u nasilje na ulici.

Treća faza: Cjenjkanje

U trećoj fazi osoba odustaje od bijesa i počinje pregovarati sa 'sudbinom': 'Sve bih dao, samo da…' 'Sve bih učinio, kad bi samo…' Osoba se pokušava preoblikovati, promijeniti životni stil i pokušava obnoviti nadu kako bi dobila na vremenu, kako bi sa sudbinom sklopila 'pravedni' kompromis. Ljudi odustaju od optimističnijih životnih scenarija i misle da će 'zadovoljstvo manjim' umilostiviti sudbinu i stvoriti novi, umjereniji životni pakt.

U domaćim društvenim okolnostima revolucionarni, prevratnički bijes i teorije zavjere ustupaju mjesto trezvenijim pokušajima: možda ipak svijet treba mijenjati postupno, marširanjem kroz institucije, promjenom navika. Možda ipak treba prištedjeti koji dinar! Možda ipak treba malo više raditi! Možda ipak stezanje remena ima smisla! Spremni smo se promijeniti zbog pokore, zbog negdašnje rastrošnosti, a ne zbog stvarne promjene uvjerenja da će se stvari naglom promjenom našeg ponašanja i naših navika naposljetku odjednom ipak dobro svršiti. 'K vragu i kredit, bilo mi je dobro i kod roditelja!' U toj fazi (malo prekasno!) spremni smo napokon, u ime spasa, ozbiljno razmotriti prodaju 'obiteljskog srebra', monetizaciju javnih dobara, privatizaciju još poneke javne tvrtke. Spremni smo spustiti cijenu naših nekretnina, staviti naše mrtve kapitale u funkciju, prihvatiti stanare u stan, prodati auto viška, zadovoljiti se jeftinijim namirnicama, odreći se nedjeljnog ručka u restoranu... Spremni smo raditi i poslove koji nam se nikada nisu sviđali.

Četvrta faza: Depresija

U četvrtoj fazi obuhvaća nas depresija. Sve je propalo, nade više nema i čini nam se da ništa više nema smisla. Odustajemo od onoga što bismo čak i u našem groznom stanju još uvijek mogli sami učiniti. Prestajemo se družiti s drugima, obuhvaća nas očaj.

I u društvenim okolnostima ta se faza zove - depresija. To je stanje u kojem postajemo svjesni da za naša javna dobra više nema kupaca, da mjerama štednje jedva možemo vratiti kamatu, a da glavnicu još nismo dirnuli. U toj fazi i optužbe na račun korumpiranih političara (tajkuna, kapitalista, bankara, šefova) počinju zvučati šuplje. Ni mi sami više ne vjerujemo u ranije optužbe. Da, krivi smo sami! Jer smo loše birali, jer smo loše radili, jer se na vrijeme nismo maknuli, jer nismo ranije započeli negdje drugdje, jer smo vjerovali prevelikom broju ljudi! Jer se nismo založili za one prave mjere na vrijeme! Jer smo uvijek za sve krivili druge! 'Ali sada se ne isplati više raditi: tržište je već podijelilo karte! Sada se više ne isplati smišljati nove proizvode: u svijetu već postoje isti - i bolji! Sada se više ne isplati društveno angažirati: sva su mjesta već zaposjednuta! Gotovo je!' Dovršili smo začarani krug apatije i bezvoljnosti: 'Ništa ne radimo jer nema smisla; ništa nema smisla jer više ne radimo.' I kada smo već dovde dogurali, kakvog smisla ima bilo što započinjati ili mijenjati.

Posljednja faza: Prihvaćanje/mirenje

U posljednjoj fazi, pred sam kraj, očajni i depresivni ljudi počinju razmišljati na sljedeći način: 'Ako već nema alternative, mogao bih se i pripremiti za taj najgori događaj!' Ljudima se vraća izvjestan kratkotrajan optimizam. Obično tako da si ispune neku posljednju želju, poput Jacka Nickolsona i Morgana Freemana u filmu 'Imaš petlju'. 'Kad je bal, nek' je bal! Što košta da košta!'

U svijetu kulture i umjetnosti ta se faza zove dekadencija. Ako je sve gotovo - sve je i dopušteno, kao u Krausovoj knjizi 'Posljednji dani čovječanstva'. Postajemo cinični kao u Kavafijevoj pjesmi 'Barbari' gdje se zaključuje: šteta što se ispostavilo da nam pred vratima nisu barbari - barbari bi bili barem neko rješenje! Tada su nam drage naše rane. Naše se rane estetiziraju. Mitologiziraju. O njima se mudruje. Čak i šali! (I doista se čini da ljudi postaju pametniji. Ali samo zato što je ona, ta kasna pamet, lišena bilo kakve energije i sposobnosti promjene. Možda zato takvu pamet zovemo 'mudrošću'?)

Kad se zastor spusti

Takvo je, čini se, i ovo naše doba. I njegov ton možda najbolje ilustrira šansona Hoeflea, Lewisa i Shermana iz tridesetih godina pod naslovom 'Kad se zastor spusti' (u novoj izvedbi Diane Krall): 'Život je pozornica/što od nas traži najbolje/Pa dajte joj onda sve!/Jer zastor jednom mora pasti//Bio bogat, il' siromašan/Bit će isto/Siguran sam/Jednom kad se zastor spusti.//Nastavi, čini što bolje možeš/i pronaći ćeš mir i spokoj/kad se zastor spusti.//Što ako je sve krivo?/Ako nas zaokupi žalost?/Ako nam osjećaji potonu?/Život ne može uvijek biti pjesma!//Sve dok si tu/Pokušaj igrati pravedno/I bit ćeš dobrodošao/Tamo gore/Kad se zastor spusti...'

To su obično one predratne i predrevolucionarne godine u kojima se ljudi tješe iluzijom da je njihov izdisaj smrt i cijele jedne epohe. To su vremena kabarea i fašizma, Borgia i reformatora, Čehova i Lenjina, žovijalnog Voltairea i rigidnog Robespierrea. (Možda činjenica da ne nalazimo analogne domaće primjere znači da još nismo posve u 'banani'?)

Strah od straha

Premda je analogija pojedinca i društva posve prirodna 'iskra filozofije', društvene su faze tek maglovito analogne prirodnome rađanju i umiranju: ljudi se rađaju i prolaze kroz 'faze očaja' u razna vremena! Možda je sreća to što su ljudske sinusoide očaja asinkrone ili sviraju sinkope? A onima rijetkima od vas, koji još vjeruju da nismo u posvemašnjoj 'banani', možda nije naodmet spomenuti jedan obrnuti primjer.

Godine 1932, u jeku dotad najveće ekonomske krize, predsjednik SAD-a Franklin D. Roosevelt održao je govor: 'Jedino čega se trebamo plašiti jest strah sam.' Ta je tvrdnja bila i ostala laž. Ali retorički, to je jedan od najsnažnijih i najpoznatijih govora koji je sekularnim ljudima vraćao vjeru u 'kreativnu evoluciju', u sposobnost života da pronađe izdanke i nove oblike čak i na najudaljenijim otocima, u najdubljim oceanskim brazdama i najvećim pustinjama… Pa ako je život moguć tamo, ne bismo li se, unatoč svemu, trebali potruditi da ga bude i u ovim našim mnogo pitomijim i civiliziranijim prostorima?