Prije nekoliko dana Vlada RH uputila je u saborsku proceduru Prijedlog zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem RH te najavila da će Hrvatska, nakon dugih 26 godina, konačno imati nacionalnu razvojnu strategiju.

S obzirom na to da i sama često sudjelujem u izradi strateških dokumenata na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, prilično sam dobro upućena u to kako u nas stvari zaista stoje i koliki je realan utjecaj strateškoga planiranja na razvoj u pojedinim zajednicama te društvu u cjelini.

Pripremu ovoga zakonskog prijedloga pratim od objave prvoga nacrta jer me od samih početaka zanimalo hoće li i na koji način adresirati najveće probleme s kojima se Hrvatska trenutačno suočava – nedostatak jasne vizije Hrvatske u budućnosti i nedostatak strateškog planiranja na svim razinama (uz nezaobilaznu hiperprodukciju propisa i strateških dokumenata koje onda adresati ne poštuju).

Lekcija iz ruralnoga razvoja  

Ovaj je zakon zaista lijepo posložio sve pločice u cjelovit mozaik. Relativno je jasno posložio hijerarhiju strateške regulative, počevši od nacionalne pa sve do lokalne razine. Definirao je pojmove, uspostavio sustav za praćenje, bazu projekata i sve što je potrebno da se cijeli nered koji trenutačno vlada na tom području normativno posloži.

I sve bi to bilo u redu da živimo u idealnom društvu u kojemu se svi drže slova zakona, no živimo u Hrvatskoj, u kojoj, nažalost, poštovanje propisa i sustavna implementacija zakona ne idu ruku pod ruku. Upravo će zato i ovaj zakon, ne dođe li do velikoga obrata u načinu razmišljanja svih instanci koje bi ga trebale provoditi, doživjeti fijasko u sadržajnome smislu.

Uzmimo primjer Programa ruralnoga razvoja RH za razdoblje 2014. – 2020. koji u jednoj od propisanih mjera kao preduvjet za korištenje bespovratnih sredstava EU-a traži donošenje lokalnih razvojnih planova. Većina jedinica lokalne samouprave navedene je razvojne planove izradila i donijela isključivo zato da dobije novac EU-a, što je samo po sebi razumljivo jer vlastitoga novca za ulaganja većinom nemaju, no stvarno promišljanje razvoja i ciljeva toga istog razvoja je izostalo.

Dokumenti su doneseni, kao i akcijski planovi za njihovu provedbu, a da pritom nitko nije suštinski analizirao do čega će to sve dovesti pojedini grad ili općinu i kako će mjere koje će oni financirati novcem EU-a pridonijeti postizanju dugoročnih ciljeva.

Štoviše, u razgovoru s nizom gradonačelnika i općinskih načelnika možemo saznati da je njima u potpunosti jasno da strateške dokumente na lokalnoj razini moraju donijeti zbog sredstava EU-a, ali da se nemaju vremena suštinski baviti razvojem, već se bave konkretnim projektima. Obično se to svede na projekte koje je moguće provesti u jednome mandatu, a jasno je i zbog čega.

Takav način razmišljanja prilično je uobičajen u Hrvatskoj, samo je po sebi razumljivo zbog čega je tome tako i teško je da će još jedan zakon, poput ovoga o kojem danas pišem, napraviti veći zaokret u višegodišnjem načinu razmišljanja koji je prisutan na svim razinama.

Nerealni rokovi, nigdje nadzora 

Još jedan nedostatak zakona očituje se u predloženim vremenskim rokovima implementacije pojedinih važnih segmenata njegove provedbe, kao što su uspostava sustava za praćenje, postupaka i tijela za nadzor nad provedbom i slično, a koji se protežu do kraja 2019. godine.

Vremena je malo, planiranje je zahtjevno, a sustav strateškoga planiranja, za koji će pretpostavke za početak provedbe biti uspostavljene tek u 2020. godini, neće biti u stanju proizvesti kvalitetan sadržaj koji će biti smjernica za razvoj države u sljedećem financijskom razdoblju Europske unije.

Nacionalna strategija razvoja, na način na koji je najavljena u medijima od resorne ministrice, teško će pružiti više od osnovnoga okvira i dugoročnih ciljeva razvoja, uz upitnu sadržajnu kvalitetu. Dokument će vjerojatno sličiti Strategiji Europa 2020 (op.a. Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast) i vjerojatno će se u velikoj mjeri oslanjati na strateške ciljeve Europske unije, ovisno o tome kakvi će oni biti, uzevši u obzir sadašnju političku situaciju, no koliko će on zaista održavati potrebe Hrvatske kao države i ciljeve kojima će se ona nastojati približiti, vrlo je upitno.

Sve u svemu, teško će Hrvatska, uz sav napor i trud prilikom uspostave ovakvoga sustava i uz svu dobru volju, uspjeti uspostaviti održiv, učinkovit i ekonomičan sustav za strateško planiranje jer ne zaboravite da taj isti sustav treba podržavati sva sila državnih i javnih službenika koji sada ne uspijevaju podržati znatno manje kompleksne sustave kao što je onaj za upravljanje sustavom europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Stvoriti kapacitete koji će s najviših razina biti u stanju upravljati strateškim razvojem države kao što je naša izuzetno je težak i u ovim okolnostima, nažalost, posao što neće dovesti do rezultata koji će pridonijeti suštinskim promjenama jer za to nema volje ni kapaciteta.

Da su promjene bitne, govore nam preliminarne analize koje pokazuju depopulacijske trendove, ugroženost mirovinskoga sustava, nedostatak kvalitetnoga kadra, velik broj nezaposlenih i niz drugih vrlo poražavajućih podataka koji govore u prilog tomu da je potrebno strateški planirati, ali prije svega da je potrebno mijenjati način razmišljanja, ponašanja i funkcioniranja.

U državi u kojoj, zbog političkih probitaka pojedinaca i očuvanja pozicije vlasti i moći, nismo u stanju provesti toliko nužne reforme kao što su ona uprave ili zdravstva, o suštinskim promjenama možemo samo sanjati.