Još nije poznato kada će biti održani idući izbori za Sabor, osim što znamo da će oni biti sljedeće, superizborne godine, te se prema zakonskim okvirima mogu održati najkasnije 60 dana od isteka četverogodišnjeg saziva koji je započeo 22. srpnja 2020. Premda predsjednik Republike sam određuje termin izbora, pri tome je izrazito ograničen zadanim rokovima (najranije 30, a najkasnije 60 dana od raspuštanja Sabora). Budući da je raspuštanje Sabora stvar odluke parlamentarne većine, jasno je da predsjednik HDZ-a i Vlade zapravo može presudno utjecati na to kada će biti izbori, a ne predsjednik. Hoće li se ići na nešto ranije izbore (proljeće, vjerojatno travanj), spajanje s terminom europskih izbora (9. lipnja u hrvatskom slučaju) ili pustiti da saziv potraje do zadnjeg dana (22. srpnja), čime bi se izbori mogli održati najranije 18. kolovoza, a najkasnije 8. rujna, stvar je procjene Andreja Plenkovića. Zakonsko fiksiranje dana izbora, kao što je to slučaj kod onih lokalnih, ne bi bilo loše rješenje jer bi se time spriječila ovakva vrsta neizvjesnosti.

Neformalna kampanja

Bilo kako bilo, polako, ali sigurno zahuktava se neformalna predizborna kampanja. Svako toliko možemo saznati tko od stranaka hoće s kim, a tko neće, tko se vidi kao premijer, a tko kao predsjednica Vlade. Most i Suverenisti svojedobno su javno objavili da će ići zajedno na izbore. Iz Možemo! su izjavili da su nakon internog istraživanja i vijećanja odlučili ići samostalno, a ne u koaliciji sa SDP-om i eventualnim drugim partnerima lijevo od centra. Peđa Grbin potvrđen je kao kandidat SDP-a za premijera, a prije nekoliko dana puno medijske prašine digla je najava da će kandidatkinja za premijerku iz redova Možemo! biti Sandra Benčić.

Kandidati, predsjednice i nositelji lista

Nositelji lista ne moraju nužno naposljetku biti oni koji će nakon izbora i obnašati najviše funkcije, kako nas uči primjer Ursule van der Leyen i pregovora nakon posljednjih izbora za Europski parlament. Na izborima 2007. godine SDP je kao svojeg kandidata za premijera istaknuo Ljubu Jurčića. Međutim nakon izbora se tadašnji predsjednik te stranke, Zoran Milanović, uključio u poslijeizborne pregovore na način koji je davao do znanja da ustvari on namjerava postati premijer ako okupi parlamentarnu većinu. Na istim tim izborima Radimir Čačić vodio je krajnje personaliziranu kampanju u kojoj je sebe isticao kao kandidata za premijera.

U Italiji i Španjolskoj nerijetko predsjednici stranaka nisu oni koji postaju premijeri, već su ključne političke figure glavni tajnici stranaka. Njemačke stranke razvile su praksu dvojnog vodstva stranke i unutarstranačkog postupka odabira kandidata za kancelara. Takav način stranačkog organiziranja preuzela je i stranka Možemo!.

Isticanje kandidature za premijera, kao i kandidature za gradonačelnika, može biti korisno tijekom izborne kampanje jer podiže vidljivost stranke, odnosno liste, pa posljedično stranka profitira od većeg broja glasova, čak i ako sama personalna kandidatura ne bude uspješna. Isticanje osobne kandidature otvara i vrata pozivanju na radijska i televizijska sučeljavanja, što značajno podiže vidljivost političke opcije u ime koje je istaknuta kandidatura. Dobar primjer toga je gradonačelnička kandidatura Tomislava Tomaševića 2017. godine, kada je on - za razliku od četiri godine kasnije, kada je osvojio čelno mjesto u Zagrebu - dobio tek nešto manje od četiri posto glasova, no podigao je vidljivost liste Zagreb je naš! te je ona na tim izborima ušla u Gradsku skupštinu.

Žensko pitanje i razjedinjena oporba

Premda do izbora ima još dosta vremena, premda još niti ne znamo kada će se oni točno održati i premda stranka aktualnog premijera Plenkovića značajno odskače prema mjesečnim ispitivanjima javnoga mnijenja naspram svih ostalih stranaka u cijelom razdoblju ovoga saborskog saziva, najava da će Benčić biti kandidatkinja za premijerku uzburkala je duhove. Političari iz parlamentarne većine potrudili su se odmah odapeti pokoju otrovnu strelicu, a mediji neskloni njezinoj stranci iskopati ponešto što će baciti mrlju na tu kandidaturu. Također, komentari čelnika SDP-a i Centra pokazali su da lijevo od centra postoji barem troje ljudi koji sebe vide kao idućeg premijera ili premijerku te da je oporbena scena poprilično razjedinjena.

Oni skloni Benčić počeli su isticati i rodnu dimenziju njezine kandidature, premda je na gotovo svim ključnim državnim funkcijama već bilo žena (ne nužno i biranih na izborima), pa i prvih u Europi.

Savka Dabčević Kučar (1967.-1969.) bila je prva premijerka u Europi, a Milka Planinc, savezna premijerka od 1982. do 1986., bila je prva predsjednica vlade na državnoj razini u nekoj realsocijalističkoj zemlji. Ema Derossi Bjelajac bila je predsjednica Predsjedništva SRH od 1985. do 1986. godine. Demokratska Hrvatska imala je premijerku (Jadranka Kosor, 2009.-2011.) i predsjednicu (Kolinda Grabar Kitarović, 2015.-2020.), kao i predsjednicu Ustavnog suda (Jasna Omejec, 2008.-2016.). Pored toga, Zagreb je već imao gradonačelnicu (Marina Matulović Dropulić, 1997.-2000.). Još nije bilo predsjednice Sabora, osim ako ne računamo Katicu Ivanišević, koja je bila na čelu Županijskog doma od 1993. do 2001. godine, tj. do ukidanja tog doma Sabora. Valja primijetiti da su navedene političarke na izvršnim pozicijama dolazile na funkciju bez slobodnih izbora (prije 1990.) ili su pak dolazile naknadno, nakon izbora (Kosor, Matulović Dropulić), a tek Grabar Kitarović možemo istaknuti kao nekog tko je na izborima osigurao svoju političku dužnost.

U ovome trenutku Plenković je u izrazitoj prednosti pred svim izazivačicama i izazivačima, dobrim dijelom i zbog razjedinjenosti oporbe i odluke o izostanku zajedničkog nastupa, a i novo prekrojene granice izbornih jedinica svakako neće biti naodmet, kao i (dalje) dobra ekonomska konjunktura. Međutim rano isticanje premijerskih kandidatura svakako može podići vidljivosti pojedinih političarki i stranaka koje ih podupiru te u konačnici imati pozitivnog učinka na sam izborni rezultat.