Pet visokoškolskih dogmi

Profesori su, kao prvo, 'zgroženi daljnjom komercijalizacijom znanosti i visokog obrazovanja' (tj. njihovim potpunim podvrgavanjem interesima kapitala što je kratkoročno posebno nepogodno za društveno-humanističke znanosti, a dugoročno za znanost, visoko obrazovanje i društvo u cjelini). Kada bismo tu izjavu mogli staviti u kakav uređaj za univerzalni prijevod na jezik poreznog obveznika, to bi zvučalo otprilike ovako: 'Ne možemo vjerovati da itko smatra kako treba mijenjati činjenicu da 85 posto proračuna zagrebačkog Sveučilišta ide na plaće zaposlenika, a preostalih 15 posto na hladni pogon! Kako itko može pomisliti da bi pravi filozof mogao mudro filozofirati, ako pritom mora brinuti o tome da to nekoga mora zanimati?' Sasvim je jasno da su profesori ovdje spremni braniti stav kako postoje neke druge struke koje trebaju privređivati dok njih interesi kapitala apsolutno ne zanimaju. Ili drugim riječima, tu su recimo vodoinstalateri ili građevinari koji će svojim radom nama omogućiti miran život u kabinetu. U međuvremenu mnogi se od nas neće pretjerano truditi oko svojih studenata, tekstove koje ćemo objavljivati služit će samo tome da bismo mogli napredovati, a u međuvremenu ćemo proždirati gotovo čitav proračun sveučilišta na vlastite plaće.

Iduća stvar kojom su profesori zgroženi jest 'ukidanje autonomije sveučilišta i uvođenje političke kontrole nad sveučilištem i znanosti, poticanje cijepanja sveučilišta i daljnje privatizacije javnog obrazovanja i javnih znanstvenih instituta'. Ovo je još jedna dogma koju se počelo prihvaćati kao i onu o prokletstvu privatnog kapitala. Znači, imamo golemo i skupo sveučilište koje nije osobito cijenjeno ni u regiji, a kamoli šire od toga i koje ne može zadržati većinu kvalitetnih studenata. Imamo sveučilište koje ne može provesti Bolonjsku reformu, jer nije u stanju uskladiti vlastite sastavnice. Na tom sveučilištu rade mnogi profesori čije su evaluacije katastrofalne i čiji znanstveni napredak ne ovisi pretjerano o znanstvenoj izvrsnosti. I sada bismo trebali povjerovati kako to sveučilište ne treba smanjiti, rascjepkati i uvesti mu privatnu konkurenciju. Zašto? Gdje piše da komercijalizacija, liberalizacija i privatni instituti štete obrazovanju?

Ako nastavimo pregled onoga što profesore šokira, smatraju kako je 'uvođenje potpuno neprihvatljiva sustava financiranja sveučilišta i instituta putem tzv. programskih ugovora (kojima javno financiranje postaje nesigurno i ovisi o ishodu pregovorâ svake tri godine) neprihvatljivo'. To može, ali i ne mora biti točno. Činjenica je da bi javno financiranje za visoko obrazovanje trebalo biti što sigurnije budući da je visoko obrazovanje jedno od najisplativijih ulaganja koje društvo može poduzeti. To također vrijedi i za društveno humanističke fakultete unatoč tome što je njihova korist za društvo teže uočljiva. Pa ipak, to ne znači da bi fakulteti trebali javno financiranje uzimati zdravo za gotovo. Programi su loši i to može posvjedočiti većina studenata kojima je stalo do vlastita studija. Ako će pregovori svake tri godine poboljšati ovo što imamo trenutačno na fakultetima, što je u tome loše?

'Uvođenje piramidalnog sustava radnih mjesta na sveučilištima i institutima značit će nemogućnost napredovanja za većinu akademskih radnika, kao i odlazak mladih znanstvenika iz zemlje.' Ovo je nevjerojatno licemjerna floskula. Svatko iole upućeniji u napredovanja na hrvatskim sveučilištima zna da se to ne može nazvati sustavom. Kako sada ne bih dirao u osinje gnijezdo, pozivam sve koji imaju neki akademski stupanj da javnosti (od koje spremno očekuju novac) pruže uvid u svoj akademski napredak. Bilo bi to nešto poput poreznih kartica za političare. Intuicija mi govori da taj prijedlog nema budućnost. Pa ako sustav napredovanja, da bi uopće postao sustav, treba biti piramidalan, stožast ili romboidan, samo naprijed!

Za kraj, profesori ističu da će 'uvođenje upisnina umjesto školarina, pri čemu će se iz studentskog/građanskog džepa u konačnici zapravo ubirati još više novca, visoko obrazovanje učiniti nedostupni(ji)m sve širim slojevima društva što je također u potpunoj suprotnosti s javnim interesom i dugogodišnjim zahtjevima hrvatskih studenata'. Evo i profesora uz studente! Siguran sam kako je kompleksnom ekonomskom analizom isplativosti ustanovljeno kako su upisnine gore po hrvatskog studenta od školarina. Najgore je po studenta na hrvatskim sveučilištima to da ih pohađa onakvima kakva su ona trenutačno. Što se tiče profesorske hiperosjetljivosti po pitanju financija svojih studenata, još nije nijedan prijedlog koji bi išao u smjeru povećanja jednakosti šansi došao iz redova zabrinutih za stanje visokog obrazovanja u Hrvata. Ponuditi obrazovanje koje jedva nešto vrijedi, nazvati ga besplatnim, a proždirati više od milijarde kuna proračunskog novca godišnje i nije osobito socijalno osviješteno. Prilično iracionalan prijedlog prosvjetitelja čija bi vrlina trebala biti upravo racionalnost.

Tržište nije jedini kriterij, ali je kriterij. Kada bi društvenjaci i humanisti koji smatraju da je tržište ideologija nalik fašizmu odbili otići na burzu rada nakon fakulteta, kada bi pokrenuli neke svoje projekte, institute, škole ili barem kao Diogen Kinik promovirali borbu protiv licemjerja, bogatstva i korupcije, stvorili bi vjerodostojnu masu. Dok svi oni koje tržište ne treba, završavaju na burzi rada nadajući se bilo kakvom poslu i socijalnoj naknadi, tada i argument o humanističkim fakultetima kao protuteži tržišnoj ideologiji jednostavno ne drži vodu. Drugim riječima, upišimo još više filozofa, sociologa i politologa, zašto da ne, ali neka to budu društveno angažirani ljudi kojima je stalo mijenjati, a ne konzervirati stvari.

Kako stvari trenutačno stoje, a viđamo to svako malo u raznim medijima, postojeći trendovi nikako ne vode do javnog interesa. Ako studenti društveno-humanističkih smjerova nisu potrebni na tržištu, a u dvadeset godina njihov broj poraste za 143 posto i dok istovremeno biotehničara koje tržište želi manjka 24 posto, kako to može biti od javnog interesa? Dvojna logika, kojom nas zabavlja upravo Filozofski fakultet u Zagrebu, vidljiva je u izjavi dekana Damira Borasa koji kaže: 'Ako je navala velika, logično je da ćemo upisati i nešto više studenata.' Iza takve tvrdnje stoji tržišna logika u svom najčišćem obliku, prema kojoj javni interes seže do granica isplativosti pojedinog fakulteta. Dekan Boras nam poručuje da će ponudom zadovoljiti potražnju i tako zaraditi, a vi, dragi studenti, nakon fakulteta se lako možete prekvalificirati. I ne bi bilo osobitih problema u čitavoj priči kada taj isti Filozofski fakultet ne bi bio najjači antitržišni bastion hrvatskog visokog obrazovanja. Također, mogli bismo puno ozbiljnije prihvatiti ovako loše (ako i toliko) argumentirane tvrdnje profesora koji najavljuju štrajk u ime javnog dobra, kada bi na takve tvrdnje vlastitog dekana bilo kako reagirali. Do tada iza proklamiranog javnog interesa izgleda stoji interes linije manjeg otpora.