U čemu je zapravo problem s hrvatskim državnim poduzećima? I zašto je Europska komisija zbog toga zabrinuta? Sve se svodi na tri engleske riječi: governance, transparency i accountability, no kako se suočiti s problemima za koje čak ni nemamo adekvatan pojam u vlastitom jeziku? Za početak tako da se svi malo informiramo, političari pogotovo!
Europska komisija Hrvatskoj je progledala kroz prste u lipnju 2011., a i najnovije Izvješće – premda zahtjevno – za poznavatelje Komisijinog stila napisano je vrlo nježno. Možda za takav pristup ima i interesa – od podizanja optimizma u pogledu smisla i ciljeva same Unije pa do ohrabrivanja ostalih zemalja Jugoistočne Europe – no pojedine države članice ne moraju dijeliti njezine stavove kad budu odlučivale o ratificiranju Sporazuma o pristupanju Hrvatske.
I zbog te činjenice i zbog kaosa u kojem se hrvatski javni sektor nalazi, Vlada mora hitno promijeniti odnos prema državnim poduzećima. Posebice prema imenovanju članova njihovih upravnih i nadzornih odbora. Možda tako doprinese i usvajanju pojmova governance, transparency i accountability u hrvatski jezik i hrvatsku državu.
Hrvatski javni sektor u ozbiljnim je problemima kojima itekako doprinose i državna poduzeća. Znatan dio tih poduzeća loše posluje, stvara gubitke i doprinosi deficitima čitavog javnog sektora, članovi upravnih i nadzornih odbora i direktori tih poduzeća često su nekompetentni i/ili u sukobu interesa, stalno se otkrivaju novi slučajevi korupcije i iskorištavanja državne imovine. Neophodno je restrukturiranje, bolje upravljanje, djelomična ili potpuna privatizacija te izlazak što većeg broja tih poduzeća na burzu.
Što brine Europsku komisiju?
Europska komisija iskazala je zabrinutost zbog prvih koraka nove Vlade u regulaciji sukoba interesa. Posebice kad je riječ o nadzornim i upravnim odborima poduzeća u državnom vlasništvu, odnosno o ukidanju ranijih odredbi o kriterijima za članstvo u tim odborima. Komisija naglašava da se mora osigurati čvrsti sustav za onemogućivanje korupcije u poduzećima u državnom vlasništvu, razvijati koncept političke odgovornosti i nulte tolerancije korupcije. To je neophodno čitavoj državi, a ne samo poduzećima u državnom vlasništvu. Governance, transparency i accountability teško mogu zaživjeti samo u državnim poduzećima ako ne zažive i u Vladi, Saboru i političkim strankama te među državnim dužnosnicima i javnim službenicima. To se ne može ostvariti preko noći, ali se mogu ispuniti barem zahtjevi EU-a koji se tiču državnih poduzeća.
Od upravnih i nadzornih odbora državnih poduzeća, naime, očekuje se da profesionalno i nezavisno od političkih intervencija doprinose uspješnom poslovanju poduzeća. Zato se odbori državnih poduzeća u sve više zemalja sve manje razlikuju od odbora u privatnim poduzećima. U njima sjedi sve manje javnih službenika i državnih dužnosnika (ili ih uopće nema), a i vlade sve manje utječu na konkretne odluke, ograničavajući se na strateška pitanja.
Države različito reguliraju status, poslovanje i upravljanje poduzećima u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu te načine biranja članova upravnih i nadzornih odbora, no postoji i vrlo bogata literatura, smjernice, upute i dobre prakse koje pomažu da ta poduzeća i što bolje posluju i što bolje zadovoljavaju interese svojih vlasnika, a to smo svi mi građani ove države.
Šalabahter za 'EU popravni
Andres, Guasch i Azumendi nakon analize upravljanja državnih poduzeća u Latinskoj Americi i Karibima idealnim smatraju odbore u kojima je što manje političke diskrecije, članovi se biraju po unaprijed utvrđenim kriterijima (znanju i iskustvu), a i njihovo djelovanje se ocjenjuje po unaprijed utvrđenim kriterijima. Zbog mogućnosti političkih utjecaja, sukoba interesa i korupcije, za što uspješnije poslovanje poduzeća neophodna je formalizacija institucija za imenovanje i ocjenjivanje članova odbora te transparentnost i odgovornost odlučivanja. Članovi odbora promatranih poduzeća imali su nižu razinu upravljačkih sposobnosti od direktora tih istih poduzeća, jer su prvi postavljani politički, a za druge su tražene konkretne kvalifikacije.
Vagliasindi u analizi upravnih odbora državnih poduzeća u zemljama u razvoju opisuje kako se političko uplitanje ostvaruje političkim pregovaranjem u nominacijskom procesu ili direktnim nominiranjem političkih kadrova. U oba slučaja su članovi izabrani zbog političke pripadnosti umjesto zbog profesionalnih kvaliteta. Stoga valja težiti strukturiranom procesu nominacije u kojem će odlučujući kriterij biti kompetentnost. Dobar primjer su Australija, Novi Zeland i Švedska, gdje postoje jasno definirani kriteriji za odabir najprimjerenijih kandidata, a čitavi procesi potpuno su javni. Od kandidata se očekuje da poznaju pravo, upravljanje poduzećima i poslovanje.
Kako bi se izbjeglo političko uplitanje, OECD vladama nudi smjernice za upravljanje državnim poduzećima. Neophodne su jasne procedure za izbor kandidata – tko ih nominira, kako i na temelju čega, uz transparentan proces koji javnost može kontrolirati. Mora se jasno utvrditi uloga i odgovornost članova odbora, prioriteti njihova rada, strogo ograničiti broj odbora u kojima mogu biti članovi te ocjenjivati njihov rad.
Što politika smije…
Ključno je da Vlada ustanovi i objavi jasnu i konzistentnu vlasničku politiku kojom će definirati ciljeve državnog vlasništva i ulogu države u upravljanju; da dopusti nezavisnost i poduzeća i odbora; nominira i bira članove odbora koji će raditi profesionalno i nezavisno od političkih motiva; da izbjegava preveliki broj članova iz redova političara i državne uprave; osnuje koordinacijsko tijelo ili centraliziranu jedinicu za državno vlasništvo koja će osigurati da odbori djeluju efikasno i profesionalno te da putem otvorenih natječaja formira bazu podataka o kvalificiranim kandidatima iz koje će se birati najkvalitetniji te privlačiti iskusni stručnjaci iz privatnog sektora i iz inozemstva.
Za zemlje koje nisu ni pod kakvim vanjskim pritiscima, to su samo smjernice kojih se mogu i ne moraju držati, ovisno o tome žele li njihove vlade zaista postavljati najkvalitetnije kandidate ili si mogu dopustiti i lošija rješenja. Hrvatska je ne samo pod vanjskim pritiskom EU-a, već si jednostavno više ni ne može priuštiti manje dobra rješenja. Najbolji pokazatelj da se u Hrvatskoj ne gleda na profesionalnost i kvalitetu članova odbora jest činjenica da se s promjenama vlada redovito mijenjaju i članovi odbora državnih poduzeća.
…i što ne smije
Političari bi trebali zastupati interese države, odnosno građana, no često se vode interesima vlade i vlastite stranke, pa ne čine ono što je najbolje za poduzeće. Teško im je pristati na nepopularne mjere - poput smanjenja broja zaposlenih u poduzeću- čak i kad su one neophodne. Ni niže rangirani javni službenici ne mogu pridonijeti kvalitetnom odlučivanju, jer prije svega služe vladi (ministru), a ni nemaju status ni iskustvo da bi im mogli parirati. Naravno da i politički članovi, ukoliko su sposobni biti nezavisni, ne moraju samo i uvijek zastupati interese politike, već mogu biti i korisni poduzeću. Nezavisnost se smatra ključnom karakteristikom, a nezavisni mogu biti samo članovi koji su stručni i posjeduju moralni integritet, pa ne moraju ovisiti o politici. Dobar primjer su nordijske zemlje koje su jasno definirale uloge, dužnosti i odgovornosti članova.
U odborima ne bi smjelo sjediti previše ministara i drugih visoko pozicioniranih političara, jer oni teško mogu aktivno sudjelovati u njihovu radu. Na sjednice odbora obično dolaze njihovi zamjenici i pomoćnici, često ne uvijek isti, bez odgovarajućih sposobnosti. Neodgovorno je da pojedini političari sjede u više odbora, jer se, uza sve ostale dužnosti, ne mogu dovoljno posvetiti tim poduzećima. Najgore je, naravno, kad se u tim odborima zbrinjavaju članovi partije, njihovi prijatelji i članovi obitelji.
Smatra se da su najkorisniji članovi odborâ stručnjaci koji su radili u sličnom poduzeću koje se nalazi na burzi, s iskustvom u drugim odborima ili vođenju privatnih poduzeća. No dovođenje članova iz drugih tvrtki postaje sve teže jer je sudjelovanje u radu odbora sve zahtjevnije.
Upravni odbori – ni filijala, ni socijala
Frederick u članku o jačanju uloge odbora poduzeća u državnom vlasništvu ističe kako bi odbori nekada uglavnom pregledali godišnji proračun i financijsko izvješće, a danas se očekuje da se bave i zahtjevnim tehničkim pitanjima – rizicima i upravljanjem rizicima, financijskim instrumentima, financijskim izvještavanjem, sustavima kontrole - te da predviđaju zbivanja i u području kojim se poduzeće bavi i u međunarodnom okruženju. Od članova se očekuje da poduzeću posvete 10 do 25, a od predsjednika odbora čak 40 do 90 dana godišnje. Zato se pojedinci ne smiju birati u veći broj odbora, pogotovo ako istovremeno obavljaju i zahtjevne poslove u drugim poduzećima ili su visoko rangirani državni službenici i dužnosnici. Angažman se, naravno, povećava ako je riječ o poduzeću u teškoćama, koje se mora restrukturirati, potpuno ili djelomično privatizirati, izaći na burzu i slično.
Ukratko, sve više se teži jačanju nezavisnosti i samostalnosti, ali i stručnosti i profesionalnosti upravnih i nadzornih odbora državnih poduzeća. Zadatak je vlada da stvaraju procedure za odabir članova odbora koji će najkvalitetnije savjetovati i kontrolirati direktore poduzeća kako bi ona poslovala u najboljem interesu vlasnika, a kad je riječ o državnim poduzećima to nisu ni vlade, ni političke stranke, nego - građani.
