Biste li prihvatili milijun kuna, a da zauzvrat morate odustati od školovanja i započeti privatni posao?

Tim je pitanjem Peter Thiel, između ostalog osnivač PayPala i osoba koja je prva dala značajnu financijsku injekciju Facebooku, pokušao dokazati da je i druga dogma pod velikim znakom upitnika, uvjeren da stojimo pred obrazovnim mjehurom koji samo što nije prsnuo. Drugim riječima, zašto da ulažem godine svoga vremena i da si na leđa nakalemim golemi kredit, kada mi danas sve to ne garantira skoro ništa.

Maturanti uskoro ulaze u period prijemnih ispita za fakultete, a na zakone o školarinama se ne može računati. Tko će kome platiti i koliko, još je uvijek otvoreno pitanje.

Trebaju li oni koji ne uspiju doći do besplatnog obrazovanja uložiti vlastiti kapital u obrazovanje? Trebaju li platiti cijenu koja se od njih traži? Bez obzira na to hoće li obrazovanje biti besplatno za sve, osnovno pitanje ne bi trebalo biti koliko košta, nego koliko vrijedi obrazovanje.

Bager ili mlažnjak?

Dakle, vrijedi li moje obrazovanje novca koji se od mene traži i hoću li na kraju više dobiti ili izgubiti ulaganjem u školovanje?

Elitistička pristranost koja je posjedovanje diplome elitnog fakulteta smatrala preduvjetom uspjeha više ne drži vodu i više nije dovoljno steći diplomu jedne od takvih institucija da biste imali osiguranu budućnost. U nekim prošlim vremenima je skupo plaćeno obrazovanje na nekom od elitnih sveučilišta bilo gotovo sigurna investicija. Danas se sve više onih koji skupo plate svoje obrazovanje vraća roditeljima na teret.

U našem društvu, koje ne poznaje razvikane i skupe fakultete, postoji jedan drugi oblik elitizma koji nas ograničava. Roditelj još uvijek poprijeko gleda na potomka koji zbog nekog razloga odustane ili zanemari fakultet. Kao da se prešutno podrazumijeva da diploma čini čovjeka vrednijim, kao da se fakultetskim obrazovanjem čovjek u potpunosti izgrađuje.

Rasprava o tome je li obrazovanje pravo ili privilegija postaje sporedna ako to pravo ili privilegija ne donose bogzna što po pitanju kvalitete života. U sredini koja do te mjere ne razmišlja pragmatično i koja zazire to pitanje donekle ekonomski reducirati, u potpunosti je marginalizirana vrijednost obrazovanja.

Obrazovanje nije samo izgradnja nečije osobnosti, što često možemo čuti kao argument za besplatno obrazovanje, već i ulaganje u budućnost. Ako želite živjeti od kopanja, a posjedujete samo kramp, htjet ćete uložiti u bager jer s krampom je posao dugotrajniji i teži. Isto vrijedi i za obrazovanje. No hoćete li kupiti bager koji košta kao Boeing 747, ali koji ne leti, nego radi samo ono što najobičniji bager i treba raditi, kopa? Teško. Radije ćete i dalje krampati ili pokušati doći do kakve ideje koja nije kopanje.

U zemljama koje je posljednjih godina također potresala studentska pobuna, fakulteti koji vrijede kao bager postali su skupi kao Boeing, a oni koji su nudili vrijednost Boeinga nude efekte bagera. Drugim riječima, fakulteti koji se žele uspinjati na ljestvici ekskluzivnosti svoje cijene štimaju prema najelitnijim svjetskim sveučilištima, dok ona najelitnija više ne garantiraju siguran život kao što je to nekada bilo. 'Kako da me cijene ako koštam toliko manje od Oxforda', logika je ambicioznih i manje poznatih fakulteta, a veliki i dalje žive na staroj slavi, iako sve manje ljudi s njihovom 'elitnom' diplomom ima osiguran život. I to je, ukratko, put prema obrazovnom mjehuru.

Ali kakve sve to ima veze s Hrvatskom i raspravom o školarinama koja se opat lagano zakuhava najavom novih zakona? Priča s Peterom Thielom i elitnim sveučilištima aktualna je tema u nekim drugim državama, no što je s Hrvatskom koja nema harvarde, oxforde ili yaleove

Plati koliko vrijedi!

Dok se vani studenti uvelike bune zbog precijenjenih sveučilišta i pada u kvaliteti koji je došao aljkavom primjenom 'Bolonje', kod nas su argumenti donekle skrenuli s pravca usporedbe cijene i kvalitete. Prisjetimo se da je u početku krenulo protestima protiv spomenute reforme i pada u kvaliteti visokog obrazovanja (problemi prostora i kadra), ali malo je vremena trebalo proći da bi se čitava situacija u potpunosti ideologizirala i pretvorila u bunt protiv obrazovanja kao robe, neoliberalizma i da bi se uprlo dokazati da je obrazovanje pravo koje nam netko mora garantirati i platiti. Čak je i pitanje alternativnih oblika političke participacije postalo aktualnije od pitanja kvalitete domaćeg obrazovanja. Tko još spominje premali broj profesora. Naravno da ideološka rasprava nije po sebi loša, ali zanemarivanje pitanja kvalitete itekako jest.

Hrvatska sveučilišta sasvim sigurno prate trend precjenjivanja svojih sveučilišta, ali ne zato što pokušavaju naplatiti svetost zvanu znanje ili zato što nepostojeća elitna sveučilišta postavljaju letvicu nerealno visoko, već zato što rudimentarnom logikom ponude i potražnje, iza koje ne stoji trud da se kvaliteta programa unaprijedi, pokušavaju naplatiti 'oštećenu' robu. Evo dakle argumenta za ukidanje školarina u Hrvatskoj. Plati koliko vrijedi!

U Hrvatskoj se sasvim sigurno događa osiromašivanje studentske populacije, ali za razliku od nekih drugih sredina u kojima se također javlja studentski bunt, ona se događa na terenu gdje je visoko obrazovanje u režiji državne politike rapidno palo u kvaliteti i poraslo u cijeni. I kada bi se rasprava trebala fokusirati upravo na tu neusklađenost, svi su se uprli da rezultat bude materijalna jednakost. S jedne strane studenti koji žele da sve bude besplatno i s druge prestrašena vlast koja želi primiriti talasanje najavom da će svima platiti jednako.

Pritom je za mnoge fakultete upitno nose li ikakvu dodatnu vrijednost za studenta, a time i za društvo, ili samo uspješno iz društva selektiraju talentiranije pojedince koji bi u životu bili uspješni i bez da završe neke od fakulteta koji su im na raspolaganju, što je ujedno i polazište Peteru Thielu za ponudu s početka teksta.

Računica prema kojoj diplome različitih vrijednosti koštaju jednako, teško može opstati. Gdje će se seliti teret financiranja nečijeg obrazovanja, za sam obrazovni sustav nije toliko važno. Iako to nije argument za ukidanje državnog subvencioniranja obrazovanja, treba spomenuti da društvo koje neselektivno ulaže u nečije obrazovanje biva još rastrošnije od pojedinca koji to čini za sebe, jer je poznata stvar da je tuđi novac lakše trošiti. Tako rastrošno društvo sigurno neće na vrijeme uočiti trenutak kada bi trebalo povesti ozbiljnu raspravu o tome što se za određeni novac nudi. Zbog toga vrijedi zapitati se rade li nam svima borci za besplatno obrazovanje medvjeđu uslugu ne želeći obrazovanje uopće tržišno vrednovati.

Koliko je ulaganje u obrazovanje promašeno, vidi se po tome koliko ljudi s određenom diplomom ne može godinama pronaći posao. Ne bi li država, kad već plaća za nečije obrazovanje, trebala odlučiti što joj treba? To što trošak nije podnio pojedinac, nego društvo, i nije neka osobita pobjeda ili utjeha. Baš zato što nema veze tko plaća, svaki pomak koji ne podrazumijeva korjenitu reformu postojećeg obrazovanja i koja se zadrži samo na školarinama pirova je pobjeda.

U međuvremenu političkog i ideološkog nadmudrivanja, obrazovni mjehur postaje sve veći, a nepromišljeno ulagati u obrazovanje mudro je kao i kupnja nekretnine neposredno prije recesije. Možde i gore, jer na kuću možete imati hipoteku, a što ćete učiniti ako se zadužite zbog vlastitog obrazovanja? Ili još bolje pitanje, što će učiniti društvo kada shvati da se zadužilo za obrazovanje koje mu neće donijeti ništa?