Neke zemlje u svom političkom prostoru imaju relevantne stranke radikalne ljevice i/ili radikalne desnice, dok Hrvatska sve više postaje zemljom čijim stranačkim sustavom suvereno vlada – radikalni centar. Radikalan, naravno, u načinima na koje se zadržati na vlasti balansirajući svim mogućim ideološkim i vrijednosnim kompromisima. U Hrvatskoj je trenutačno na vlasti prava centristička koalicija. U njoj je stariji partner HDZ koji je uspješno prema svom političkom habitusu oblikovao predsjednik stranke i Vlade Andrej Plenković, približivši najviše do sada ostavštinu svojih prethodnika nečemu što se percipira kao politički centar. Mlađi je partner odnedavno i uz sveobuhvatnu pomoć HDZ-a postao političko-zastupnički holding zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Njega ni skromni izborni rezultati na nacionalnoj razini nisu mogli spriječiti u kontroliranju i – motiviranju gotovo desetine saborskih zastupnika o čijoj podršci ovisi HDZ-ova većina u parlamentu te sama Vlada.

U ovaj se vladajući radikalni centar, pobjegavši prethodno iz lijeve oporbene koalicije predvođene SDP-om, u proljeće 2017. smjestio HNS, čiji se preostali liberalni demokrati u Hrvatskom saboru i nominalno i interesno izvrsno uklapaju u zasigurno najmaštovitije složenu parlamentarnu većinu otkako Hrvatska od 1990. provodi demokratske višestranačke izbore. Ova bi se većina odavno raspala, kao što se to dogodilo u vrijeme prve kratkotrajne koalicije HDZ-a i Mosta nezavisnih lista uz ljepilo nestranačkog premijera Tihomira Oreškovića, da vladajući politički aranžman nema Andreja Plenkovića.

Od Veselice do Đapića

On na čelu HDZ-a, korak po korak, preuzima sve ključne položaje preko kojih se vlast održava te, osobu po osobu, deaktivira svakog suparnika koji bi mu što unutar stranke, što unutar parlamenta, pokušao destabilizirati vlast. Posljednja je u tom nizu bila predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović koja je, počesto ne svojom voljom, a kamoli suvislom strategijom, figurirala kao Plenkovićeva protuteža na desnom dijelu političkog spektra. Donedavno percipirana kao liderica hrvatske političke desnice, aktualna je šefica države što se tiče političke moći gotovo vraćena u dane kada je bila samozatajna ministrica vanjskih i europskih poslova u vladi premijera Ive Sanadera. Sada djeluje kao predsjednica u vladi Andreja Plenkovića. Možda nije onemoćala baš toliko, ali je preko nje i – savjetnika poslana itekako jasna poruka o tome tko trenutačno vodi glavnu riječ u stranci i državi.

Je li tako i na političkoj desnici? Sada kada se Kolinde Grabar Kitarović odriču svi oni koji su je od početka mandata slavili kao prvu pravu hrvatsku predsjednicu nakon pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i istinsku nositeljicu onih vrijednosti koje predstavlja upravo Tuđmanov HDZ, iznenada se otvorilo mjesto za novog lidera ili lidericu desne političke opcije u Hrvatskoj.

Dok je Kolinda Grabar Kitarović sa svojim savjetnicima i pobornicima unutar HDZ-a djelovala moćno, malo se tko mogao nametnuti kao zvijezda desnice. Tomislav Karamarko kao predsjednik HDZ-a to jednostavno nije uspio zbog vlastitih ograničenja, dvojac iz Neovisnih za Hrvatsku Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović to jednostavno ne zna iz pozicije osnivača i dalje nerelevantne stranke, a zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić to jednostavno više ne može. Međutim, pravo je pitanje može li to itko mimo samog HDZ-a koji, koliko god izborno jak (uglavnom) ili slab (rijetko) bio, niti ne omogućava formiranje iole jače političke stranke koja bi ga ugrožavala zdesna. Dovoljno se sjetiti primjera.

Na samom početku višestranačja to su pokušali braća Marko Veselica i Vladimir Veselica sa svojom Hrvatskom demokratskom strankom (HDS) kao prvim primjerom odvajanja od HDZ-a, ali je pokušaj propao već na parlamentarnim izborima 1992. Na tim je izborima primat među strankama desnijima od HDZ-a izborila Hrvatska stranka prava (HSP). No i ona se uskoro počela dijeliti unutar sebe, dakako uz asistenciju HDZ-a. Ipak, HSP je ponovno ojačao na izborima 2003., ali je i ovaj put HDZ učinio sve u cilju njegove političke neutralizacije uz čuvenu Sanaderovu poruku uoči izbora 2007. - 'glas za HSP je glas za SDP'. Kasnije je kao zvijezda desnice u Hrvatskoj zablistala pravašica Ruža Tomašić, koja je prvo 2011. postala saborskom zastupnicom, a onda dvije godine zaredom, 2013. i 2014., najuspješnijom kandidatkinjom na HDZ-ovim koalicijskim listama na europskim izborima. Njezin je uspjeh zahvaljujući preferencijskim glasovima potvrdio kakve zapravo kandidate želi i honorira HDZ-ovo izvorno biračko tijelo. Ne nužno članove HDZ-a, ali zato nužno jasnih desnih političkih poruka.

Danas je Ruža Tomašić pred političkom mirovinom premda još jednom može iznenaditi, osobito u situaciji potpune dominacije Plenkovićeva centrističkog oblikovanja vlasti. Preostale pravaške stranke teško je i detektirati te je u njihov nekadašnji prostor ušao Hrast – Pokret za uspješnu Hrvatsku, i to opet zahvaljujući HDZ-u koji ga je na prošlim parlamentarnim izborima podržao kao svog tihog partnera na listi. Međutim, njegov predsjednik Ladislav Ilčić nema nikakvog potencijala postati prepoznatljivim liderom političke desnice jer mu se i ono malo uočenih nastupa u javnosti vratilo kao bumerang. Nekadašnji se predsjednik HSP-a Anto Đapić također više komično, a manje seriozno održava na čelu Demokratskog saveza nacionalne obnove, kojemu ni skraćenica DESNO ne pomaže da ga se shvati ozbiljnije. Ostaje spomenuti dvojac iz Neovisnih za Hrvatsku, ali se teško sjetiti političara koji su u svom mandatu saborskih zastupnika i gradskih vijećnika manje konkretno predlagali i radili u korist građana, a više se bavili ideološkom bižuterijom u vlastitu korist i – razonodu.

Stranka svih nijansi desnice drži kontrolu

Da su to njegovi čelnici odmah dali do znanja jer je to jasno od samog početka, solidnom je desnicom mogao postati Most nezavisnih lista, čiji je predsjednik Božo Petrov svojedobno ionako bio na liniji Hrasta. Most je danas neka verzija 'čistog HDZ-a', ali u nedostatku bilo kakvog sadržaja i s dvaput propuštenom prilikom imalo uspješnijeg obnašanja vlasti u zemlji, teško može ponoviti rezultate iz 2015. i 2016. Uostalom, njegovim članovima to nije uspjelo ni u Metkoviću, koji je i na lokalnoj razini imao iskustvo Mostova dolaska na vlast.

Preostaje Živi zid, koji ponekad doista djeluje kao stranka desnice u svom ideološkom i tematskom ringišpilu od neizjašnjavanja o Istanbulskoj konvenciji i podrške referendumskoj inicijativi Narod odlučuje do propisivanja hodanja šumom i uzimanja vitamina C za pojedina oboljenja. U tome je Živi zid sličan aktualnoj talijanskoj vlasti čija je koalicija Pokreta 5 zvjezdica i Lige izvrsno iskoristila posrtanje tradicionalnih stranaka u zemlji. To se u Hrvatskoj ipak neće dogoditi jer mada se SDP približava svojoj podršci iz sredine 1990.-ih, ali s obrnutim trendom, HDZ je postojan. I čini presudan razlog za to što se uz njega ne može pojaviti ozbiljnija desna stranka. HDZ je od svog utemeljenja i prve pobjede 1990. stranka svih nijansi desnice i ukupno 22 godine na vlasti.

Taj je čvrst spoj neprobojan pri bilo kakvim pokušajima profiliranja nehadezeovske desnice te je stranka, neovisno o tome tko joj je na čelu, i dalje prvi izbor desnog biračkog tijela u Hrvatskoj. Čak i onda kada se predstavlja kao pokret ili centar.