Vjerujte mi na riječ, uopće nisam mislio pisati o nedavnome zagrebačkom prosvjedu protiv ćirilice, odnosno protiv uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru. Niti sam na tome prosvjedu bio (ne privlače me prosvjedi ni masovna okupljanja uopće), niti o uvođenju dvojezičnih natpisa u Vukovaru imam neki čvrsti, nepromjenjivi stav koji bih htio promovirati, niti se baš tako rado upuštam u te traumatične i zamršene ratne i poratne odnose i priče. Uostalom, netko će reći, taj je prosvjed ionako tek lanjski snijeg, stara priča koju su nove teme ionako već izgurale iz fokusa javnosti, pa čemu onda uopće gubiti vrijeme.

No vrag mi ne da mira! A i baš na dan kad se odlučujem za temu, internetske je portale preplavila kvazi-polemika između Ivana Miklenića s jedne te Građanske akcije i skupine civilnih udruga okupljenih u Platformu 112 s druge strane, pa me sve nešto žuljaju prsti! Nema mi druge nego ću, kako mi se čini, morati ne samo napisati štogod o temi kojom se nisam kanio baviti, nego ću pritom pogaziti i barem dva principa kojih sam se dosad tako vjerno pridržavao: nikad ne polemiziraj s anonimcima koji svojim imenom i prezimenom ne žele istupiti u javni prostor i nikad se ne upuštaj u javne polemike na strani onih koji se i sami mogu (o)braniti.

Ipak, prije nego krenem s gaženjem tih svojih dosadašnjih principa, valja mi se pokušati uvući u kožu prosvjednika koji su te nedjelje iz Vukovara krenuli put Zagreba. Prije negoli su i krenuli, jedan ih je istaknuti predstavnik vlasti, potpredsjednik Sabora Nenad Stazić, biranim riječima opisao kao ‘primitivne šovinističke mase udružene u kojekakve samozvane stožere kojima smeta dvojezičnost u Vukovaru’ te ‘nepismene neznalice i suvremene barbare’. Čim su pak stigli, zagrebački su ih nadvožnjaci dočekali urešeni transparentima na kojima je pisalo ‘Ruka na srcu - govno u glavi’ i ‘Ustaše i četnici, marš iz Lijepe Naše’, a zagrebačka medijska javnost priopćenjem već spomenute Građanske akcije u kojima ih se slikovito opisuje kao ‘rulju zakrvavljenih očiju’. Uobičajenim priopćenjem američke ambasade uoči svakog sličnog prosvjeda iz sata u sat se mahalo kao ozbiljnim nagovještajem da se u Zagrebu spremaju neredi, sve ne bi li na prosvjedima bilo što manje ljudi. Dakle, prije negoli su i stigli do Trga, prije nego su razvili ijedan transparent i izrekli ijedan zahtjev, prosvjednici su već bili temeljito popljuvani, izvrijeđani i kolektivno etiketirani, a oni koji dvoje bi li im se pridružili očitom su manipulacijom od toga odvraćani. I nikome, ama baš nikome relevantnome sve to skupa nije bilo problem vrijedan osvrta.

Nisu ti prosvjednici bolje prošli ni u danima koji su uslijedili. Istraživalo se koliko je koštao taj vlak kojim su iz Vukovara stigli u Zagreb, propitivalo ‘tko zapravo stoji iza njih’, po Vukovaru lijepilo slike koje tobože dokazuju da su oni igrači HDZ-a i HSP AS-a; ugledna su komentatorska pera pojašnjavala kako te slike vrijede ‘više od tisuću riječi’, nazivalo ih se ‘hrvatskom sramotom’ i nepopravljivim luzerima. Uzalud će ti vukovarski branitelji i logoraši pojašnjavati kako su put sami platili, a ‘sporne’ su slike nastale na javnome skupu na koji su pozvani svi vukovarski vijećnici jer slika o njima unaprijed je zgotovljena i sve što od te slike odudara moralo je biti osuđeno na neuspjeh i očitu marginalizaciju.

Tko su uopće ti prosvjednici i što oni uopće rade na ulici? Na to pitanje, eto, svih ovih dana i tjedana nikako da dobijemo odgovor. A on je, zapravo, tako jednostavan. Ti su ljudi žrtve. Najprije su bili žrtve 1991. kad su bili izloženi brutalnoj agresiji i kad su izgubili bitku za svoj grad. Kad su njihove najbliže nemilosrdno ubijali, njih pozatvarali po logorima, a preživjele članove obitelji silovali i prognali. Bili su žrtve i u procesu mirne reintegracije, nakon što su se vratili u svoj porušeni grad - svojim zatvorskim čuvarima, silovateljima i progoniteljima. U interesu mira ‘progutali’ su i opću amnestiju, pristali da im dojučerašnji progonitelji postanu policajci; oni koji su im u logorima iznuđivali priznanja i pisali optužnice, danas im ovjeravaju potpise i izdaju potvrde u gradskome poglavarstvu. I dalje traže svoje nestale, premda među njima žive oni koji znaju gdje su pobijeni i pokopani. Na sve su to pristali, već 15 godina cijelim svojim bićem strpljivo sudjeluju u svojevrsnom laboratoriju suživota – bez ijednog ozbiljnijeg incidenta. Premda su u međuvremenu toliko puta prevareni, i od vlasti i od oporbe iskorišteni, a od većine medija prezreni. Pa tim bi se ljudima trebalo pokloniti do poda! Njima bi u središtu Zagreba trebalo dići spomenik i odati priznanje što Hrvatskoj daju humano lice zemlje koja ima snage oprostiti i prihvatiti – čak i dojučerašnje progonitelje i neprijatelje.

Umjesto toga danas, kad prvi put uopće nešto odlučnije traže, kad upućuju vapaj da ih se sasluša i da se ne testira njihovo toliko puta iznevjereno strpljenje – vlast ih uopće ne želi čuti, nego ih otvoreno vrijeđa kao ‘primitivne šovinističke mase’ i ‘nepismene neznalice i barbare’; oporba ih i opet želi iskoristiti, a zagrebački ih nadvožnjaci, s potpisom anonimnih autora, tjeraju ‘van iz Hrvatske’.

Oni, ukratko, nisu vrijedni ničije pažnje. Čak ni pažnje zakletih boraca za ljudska prava, suživot, pomirenje, suočavanje s prošlošću, ženska, rodna, zdravstvena i svekolika druga prava. Po procjeni najutjecajnijih nevladinih udruga okupljenih u Platformu 112, jedini tko je, uz prosvjednike, zaslužio osudu jest Ivan Miklenić (dakako, preko njega i cijela Katolička crkva) – i to zbog teksta koji je objavio i potpisao u novinama - a jedini koji su zavrijedili zaštitu jesu oni koji su te prosvjednike - a zapravo jedine istinske žrtve – divljački izvrijeđali kao ‘krvožedne primitivce’, lažne branitelje i hrvatsku sramotu! Kao da im samoizabrana anonimnost sama po sebi ne daje ne samo apsolutnu zaštitu od kritike, nego ih lišava i bilo kakve odgovornosti da imenom i prezimenom stanu iza svojih javno izrečenih stavova i postupaka. Mašala! Blago zemlji s tako istančanim ljudskopravašima koji žrtvu, sudeći po zadnjim umivenim priopćenjima, ne bi prepoznali ni da se s njom sudare na ulici! I blago društvu s tako hrabrim, odgovornim i profinjenim građanskim aktivistima.