U predizbornim premetima Jadranke Kosor, vanjska politika je još jednom postala osporeno nahoče u prljavom braku između nesmiljene borbe za glasove i normalnih odnosa sa susjedima, Europskom unijom i

Vatikanom. Budimpešta je presudno pomogla Hrvatskoj u europskom pristupnom putu, ali se sada za sve promašaje i neuspjehe INA-e, optužuje mađarski suvlasnik, Vatikan je još donedavno proglašavan hrvatskom drugom domovinom, a sada ga odbacuju zbog pljačke hrvatske zemlje, dok se premijerka ponovno zaklinje u Gotovinu i Markača, bez obzira što je zeleno svjetlo za zaključenje pregovora dobila zbog čvrstog obećanja da će i dalje poštivati Haag. U ratu s Vatikanom očevidno su pogažena sva sveta načela nepovredivosti privatnog vlasništva i zajamčene pravne sigurnosti, u sukobu oko INA-e, vladajuća je stranka poklonila Mađarima i ono što im nikako nije smjelo pripasti. I tako su se onima koji u svakom predizbornom mahanju zastava čine poslovično najdraže neprijatelje (Srbija, Haag) iznenada pridružili i do sada nedodirljivi prijatelji kao što su Mađarska i Vatikan, a dodatnu važnost dobile i države o kojima se do sada nije vodilo previše računa (Kosovo).

U toj shizofrenoj vanjskoj politici u kojoj se danju gradi zbog opće dobrobiti, a noću ruši zbog paničnog straha od gubitka izbora, Jadranka Kosor se od samoproglašene rodonačelnice Europe, sve više pretvara u zagovornicu poslovičnog Balkana, od rata s bankama, kojima su prepustili svu moć, mast i slast, a sada kukaju zbog neizbježne otimačine, do obnove novih sukoba u zajedljivim prekodunavskim svađama, bez obzira što se nije dogodilo baš ništa novo, u još neprevladanom prevladavanju bliske prošlosti. Pa ipak svi ti patriotski zanosi, obnovljeni mitovi i domoljubna retorika, ne mogu nadomjestiti izgubljenu političku pozlatu, ispraviti dosadašnje greške, a samo drugima pripisati vlastitu političku, gospodarsku i moralnu odgovornost. Osim rasprodaje banaka, sve se ostalo – od ulizivačkih poklona Crkvi, do izručenja prvih haških uznika (bosanski Hrvati), od korupcionaške preprodaje hrvatskih energetskih bogatstava, do tajnih bosanskih dogovora između Srbije i Hrvatske, od priče o šutiranju kune (devizni zajmovi), do pripovijesti o neželjenim pregovaračkim ustupcima (Piran), može i mora pripisati samo ovoj vladajućoj stranci. Nema dvojbe da je Sanader iskočio iz Tuđmanovog ideološkog oklopa, a Jadranka Kosor prizvala Europu, ali kada se radi o predizbornoj borbi za opstanak, više ne vrijede niti vječita europska obećanja, ni nedvojbene prijateljske usluge, a ni samoproglašena obrana svetih demokršćanskih ideala.

U tom iskapanju političkih leševa, a proizvodnji novih neprijatelja, Jadranka Kosor ponovno tetura na visoko razapetoj populističkoj žici, u čemu se na tekućoj vrpci umnožavaju i sukobi s predsjednikom Republike, kojem se drsko i besramno oduzimaju ovlasti (posjeta hrvatskim vojnicima na Kosovu), osporava domoljublje (prijateljstvo s Tadićem), a podmeće vlastoljublje u korištenju njegovih nedvojbenih Ustavnih prava (sukob oko imenovanja veleposlanika). I tako se tetura iz krajnosti u krajnost, u lažnoj nadi da će koketiranje s tvrdom desnicom donijeti više koristi negoli štete, a preskakanje europskih obećanja biti ipak oprošteno kao neizbježna predizborna demagogija. I u vanjskoj i u unutrašnjoj politici Jadranka Kosor stalno čini premete preko vlastite glave, i skače si u usta.

Kerum bi mogao pomoći u Dalmaciji, ali će sigurno odnijeti dodatne zagrebačke i istarske glasove. Obračun s Tadićem, može izazvati trenutna oduševljenja, ali će dugoročno osporiti hrvatsku europsku ulogu, a neposredno štetiti turizmu, izvozu i regionalnom ugledu. Novo izazivanje Haaga sigurno neće pomoći Gotovini i Markaču u neposrednom žalbenom postupku, a brzopotezna odluka o Dajli može samo dodatno prepasti ionako protjerane strane investitore, budući da je Ministarstvo pravosuđa osporilo privatno vlasništvo, a obnovilo svojevrsnu socijalističku pravdu, koja je davala i uzimala samo u korist političke nužde. Kosoričin pozdrav Gotovini i Markaču podjednako su osporili i ljevičari i desničari, prvi zbog gubitka pravosudne pouzdanosti, a drugi zbog licemjerja vlastodržaca koji su još donedavno izjavljivali kako više ni na ulici ne bi prepoznali generala Gotovinu.

Ova Vlada i ova stranka sigurno ne mogu dugoročno pobijediti ni Vatikan, ni inozemne banke, a svaki će dokaz nove europske nepouzdanosti biti bogomdani poklon za sve koji misle da zbog vlastitih političkih i gospodarskih računica još mogu osporiti ili čak zaustaviti, hrvatski pristup Europskoj uniji. Nema nikakve dvojbe da će se posjet Angele Merkel, regionalni (Slovenija, BiH, Mađarska) i europski susreti (Barosso, Sarkozy, Cameron) pokušati iskoristiti kao vrhunski dokazi nedvojbenog osobnog i državnog ugleda Hrvatske i Jadranke Kosor, ali čak ni stranačka suputnica Angela Merkel sigurno neće propustiti spomenuti ni umjetne zapreke za prodor njemačkog gospodarstva, dok će se iza zatvorenih vrata, baš kao što je to bio slučaj s Ivom Sanaderom, pokušati objasniti da se obećanja moraju ostvarivati, a potpisano poštivati do kraja, kako baš kao i u slučaju Sanader, prevarena Njemačka ne bi tajno pokrenula postupak neizbježne političke smjene.

A idila sa Slovenijom vrlo će brzo oživjeti neizbježne nesuglasice kada se pokrene Arbitražni sporazum, dok je Kosovo i premalo i preslabo, da bi bitno pokrenulo hrvatski izvoz. Mađarski premijer sigurno nije zadovoljan s onim što je ova Vlada već učinila MOL-u (optužbe zbog korupcije i burzovnih mešetarenja, obustava dozvole za istraživanja, promjena hrvatskog upravljačkog dijela), dok Cameron i Sarkozy trenutačno imaju mnogo važnijih briga, od kavalirskih ustupaka Jadranki Kosor. Premijerka se dopisuje s Papom, ali ne razgovara s kardinalom Bozanićem, načelno podupire regionalnu suradnju, ali bi joj bile draže (i ne samo njoj, naravno) drukčija Srbija i drukčija Bosna i Hercegovina, u čemu ponekad pomaže upravo onim osporavateljima, koji koriste svaku riječ, zarez ili dvotočku, kako bi u Sarajevu obnovili neutemeljene optužbe Hrvatske.

Nije samo Hrvatska jedina u kojoj predizborne histerije poništavaju dugoročne prednosti, a niti je Jadranka Kosor jedina koji sve svoje promašaje želi prevaliti na tuđa nevina leđa. Pa ipak, ona je već prešla bitnu granicu između puke političke pragme i dugoročne državničke mudrosti. Čak i kada bi pobijedila, već je sada proždrla značajan dio vlastitog vanjskopolitičkog kapitala. U beskonačnim europskim pregovorima, Hrvatska nije stradavala samo zbog toga što je imala loše zakonodavstvo, dvostruke kriterije i dvojbene ljubavi, već zbog toga što je svojim premetima preko glave, skakanjima u vlastita usta, a brisanjem prolivenog mlijeka i vraćanjem paste u tubu, u stalnim pokajničkim utrkama za posljednjim europskim vagonima, bila podjednako nepredvidiva i nepouzdana zemlja, baš kao Bugarska i Rumunjska.

U slučaju Hrvatske, EU je učinila sve da se ne ponove iste katastrofalne pogreške, a sada upravo Jadranka Kosor, koja zaslužuje potpisati pristupni ugovor, počinje rasprodavati i neke svoje nedvojbene zasluge po sramotno niskim i uvredljivim cijenama.