Najavljena (post)uskrsna rekonstrukcija Vlade Republike Hrvatske nije mogla početi spektakularnije. Jer – kako drukčije nazvati imovinu novog ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivana Paladine nego spektakularnom. S nepunih 39 godina života ministar Paladina od svoje je fakultetske diplome 2006. do danas stekao vlasništvo nad šezdesetak nekretnina, mjesečno (mimo ministarske plaće) zarađuje stotinjak tisuća kuna, a računa i na golema potraživanja u projektima s kojima je poslovno (i sudski) povezan. Takve se imovine ne bi postidjela ni omanja država Trećeg svijeta, a kako ne bi ministar kojemu je prioritetni zadatak obnova potresom razrušenog Zagreba, Banovine i ostalih dijelova središnje Hrvatske.

S obzirom na reference s kojima je ušao u Vladu nakon uhićenja prethodnika Darka Horvata, Ivan Paladina i dugoročno može biti na čelu ministarstva koje bi se lako moglo preimenovati u Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva, državne i – vlastite imovine. Za takvu vlastitu imovinu, naime, uistinu treba imati logistiku jednog ministarstva. Pritom ministar što prije treba početi dokazivati da uspješno rješava pitanja privatne i javne imovine oštećene u potresima jer će onda i fokus javnosti biti premješten s njegove na imovinu u njegovu resoru. Za to nema puno vremena.

Nema jer ga se zasad doživljava isključivo u svjetlu goleme imovine i poslova. Ako je u hrvatskoj inačici kapitalizma i demokratske tranzicije od 1990. netko ostvario hrvatski san, onda je to svakako osoba poput ministra Ivana Paladine. Bivši predsjednik i član Uprave Instituta IGH, posrnule perjanice hrvatskog graditeljstva u poslovnim odnosima s hrvatskom državom, naoko ne može biti boljim izborom za čelnog čovjeka ministarstva koje Hrvatsku treba obnoviti, urediti i imovinski ojačati. Treba se nadati da će i ostale ministarske promjene u Vladi biti na toj razini. Milijunski vrijednoj. Zašto bi se u tom smislu mijenjao ministar zdravstva Vili Beroš?

I oko njega se vrte milijuni. I to utrošeni za javno dobro. Učinkovitosti tvrtke Cuspis u vlasništvu ministrova prijatelja Vinka Kojundžića pozavidjeli bi i Japan u vrijeme najvećeg gospodarskog rasta te svi azijski tigrovi zajedno. Otkako je ministar Beroš ušao u svoje ministarstvo, tvrtka je s njim sklopila ugovore za informatičke usluge vrijedne više od dvadeset milijuna kuna. Nadljudske rezultate djelatnici tvrtke postigli su 2020. ugovorenim poslovima od 2,75 milijuna kuna odrađenima u samo dvanaest dana ili 6750 radnih sati. Njih je petero dnevno radilo čudesnih 112 sati. Takva je produktivnost na razini svih postojećih superjunaka od Supermana do The Flasha. I zašto bi ministar u ministarstvu s takvim kooperantima morao otići?

Ministrima Ivanu Paladini i Viliju Berošu te kolegicama i kolegama u Vladi treba samo poželjeti da, dok god su na svojim mjestima, Hrvatska kao res publica, tj. zajedničko dobro, ima isključivo koristi od njihova rada. Međutim iskustva proteklih desetljeća pokazuju da je hrvatska izvršna vlast uglavnom bila deficitarna i kada je riječ o strategiji svog razvoja i kada je riječ o kadrovima koji su taj razvoj trebali operacionalizirati. Hrvatsku u trideset i dvije godine od prvih demokratskih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. uglavnom vodi HDZ te je od tada promijenio pet poprilično različitih predsjednika, ali ne i način novačenja svojih kadrova na ključnim položajima u izvršnoj vlasti, konkretno u Vladi. Kada se HDZ-ovim vladama dodaju i dvije koje je vodio SDP sa svojim koalicijskim partnerima, teško se oteti dojmu da je mali broj osoba na čelu pojedinih ministarstava kasnije ostvario zapažene političke i ine karijere. Na svoja su ministarska mjesta najčešće dolazili unutarstranačkom ili unutarkoalicijskom akrobatikom, pri čemu se nemali dio njih predstavio kao potpuno neadekvatan za resore kojima su trebali upravljati u ime javnog dobra.

Kada se govori o rekonstrukciji aktualne Vlade, koja još uvijek nije došla ni do polovice predviđenoga četverogodišnjeg mandata, postavlja se pitanje zašto bi je uopće trebalo rekonstruirati? Ili bi najbolje bilo konstruirati novu Vladu, koju bi također vodio Andrej Plenković? U kojim je to poslovima dio Vlade zakazao da ga treba rekonstruirati nepune dvije godine od parlamentarnih izbora u srpnju 2020., na kojima je HDZ, sukladno postotku osvojenih glasova birača, ostvario najveću pobjedu još od 1995., kada je sinonim za stranku bio predsjednik Franjo Tuđman? Treba krenuti upravo od te pobjede u izvanrednim okolnostima nacionalne i svjetske borbe protiv pandemije koronavirusne bolesti. Svaka kriza jača aktualnu vlast u slučaju da je ona koliko-toliko uspješna u upravljanju krizom te su izvanredne okolnosti života u Hrvatskoj i svijetu svakako bile ključne za to da Andrej Plenković i HDZ ostvare više nego uvjerljivu pobjedu 2020. i pritom više ne ovise ni o kakvim manje ili više problematičnim partnerima. Da svijet u prvoj polovici 2020. nije paralizirao covid-19, u Hrvatskoj bi parlamentarni izbori imali vjerojatno drukčiji ishod. Dovoljno se sjetiti HDZ-ova posrtanja na europskim izborima godinu ranije te poraza Kolinde Grabar Kitarović i HDZ-a na predsjedničkim izborima u osvit 2020.

Simbol je te pobjede bio upravo ministar zdravstva Vili Beroš jer se u prvih nekoliko pandemijskih mjeseci pretvorio iz nepoznatog političara u kandidata na izborima s najvećim brojem osvojenih preferencijskih glasova. Danas je situacija posve drukčija. Nakon što se Hrvatska uvrstila u skupinu zemalja s najvećih brojem preminulih od koronavirusne bolesti na milijun stanovnika, niza nedosljednosti u upravljanju krizom te zdravstvom, koje je organizacijski pred kolapsom, gotovo polovica ispitanika u istraživanju RTL-a i Promocije plus priželjkuje Berošev što brži odlazak iz Vlade. U tom ispitivanju najslabije prolazi ministar obrane Mario Banožić, čiju zamjenu traže tri petine građana.

Tko će u najavljenoj rekonstrukciji otići, a tko ostati u Vladi, zna samo premijer Plenković te se iz različitih razloga - od funkcioniranja sustava do mira u stranci - ne može odreći rijetkih poput Zdravka Marića, Olega Butkovića, Tome Medveda ili Davora Božinovića. No koliko uopće ovako ili slično sastavljena Vlada može uspješno voditi zemlju još dvije i pol godine? HDZ očito nije mogao pronaći u vlastitim redovima ni osobu koja će preuzeti ministarstvo na čije je čelo došao Ivan Paladina, a Ministarstvo financija već više od šest godina vodi nestranački Zdravko Marić. Kako HDZ, ali i ostale stranke koje se rijetko kad nađu u položaju predlagati ministarska imena, uopće pronalaze odgovarajuće osobe za vođenje tako važnih sustava kao što su ministarstva? Primjeri Darka Horvata i Gabrijele Žalac govore jako puno, ali još više cijeli niz imena koja su na ministarskim pozicijama ostala posve nezapažena svojim rezultatima. Kada se jedna vlada obnavlja jednim te istim tipom političkog kadra, onda nije riječ ni o kakvoj rekonstrukciji, nego o potihoj autodestrukciji.

Ovako i sadašnja Vlada djeluje kao sezonski limited edition, s naglaskom na limited. Bez pravih strateških iskoraka, s puno više reakcija na zbivanja u okruženju nego samostalno iniciranih akcija u smjeru dugoročnog razvoja zemlje, s uvijek istim tipom kadrovskih rješenja, a zapravo problema, Hrvatska stalno ovisi o jako malo ljudi koji istodobno na raspolaganju imaju jako malo kvalitetnih ljudi za suradnju. Otprilike se isti broj ispitanika u spomenutom istraživanju zalaže za rekonstrukciju Vlade i nove parlamentarne izbore. Potonji bi zasigurno promijenili dio postojećega političkog rastera, ali s obzirom na to da ni oporba ne raspolaže koliko-toliko suvislom vizijom vođenja zemlje te ljudima koji bi to mogli ostvariti, Hrvatska se desetljećima nalazi u političkoj pat-situaciji. Stanje povremeno uzburkaju nacionalna i globalna zbivanja, ali se de facto ništa ne mijenja.

Kada se za koji tjedan promijeni sastav Vlade, to će biti promjena bez promjene. Vlada će učiniti sve da nekako premosti razdoblje do sljedećih parlamentarnih izbora 2024., a Andrej Plenković da ostane u igri za neku od dužnosti u samom vrhu Europske unije. Možda bi prava konstrukcija Vlade bilo to da premijer već sada najavi nastavak svoje europske karijere, što bi barem uskovitlalo domaće političke prilike. U tom bi se kovitlacu možda netko i odvažio preuzeti odgovornost za javne poslove. Ili je i to iluzorno očekivati…