Ekonomisti za događaje poput pandemije koronavirusa imaju posebno ime; zovemo ih strukturnim lomovima. Strukturni lom neočekivana je promjena u ekonomiji koja iz temelja mijenja ponašanja građana, poduzeća i države, a koja čini ekonomske modele i prognoze nepouzdanima. Naša mlada država imala je tu sudbinu da je u svojoj relativno kratkoj povijesti doživjela četiri masivna strukturna loma: prijelaz sa socijalističke na tržišnu ekonomiju, Domovinski rat, Veliku financijsku krizu 2008. godine, a sada i pandemiju koronavirusa.

Prelaskom na tržišnu ekonomiju odustali smo od centralnog planiranja i usvojili praksu da je tržište ono koje nudi osiguranje za različite tipove događaja. Pa tako možete kupiti osiguranje i u slučaju bolesti kućnog ljubimca, i u slučaju elementarne nepogode, i u slučaju bankrota zemlje. Međutim tržište ne može ponuditi osiguranje protiv kolektivnih globalnih rizika kao što su učinci klimatskih promjena ili globalna pandemija. Za takve u naravi istinski kolosalne strukturne lomove jedini osiguravatelj koji može ponuditi osiguranje jest država. A država, uz pomoć nama starijima dobro poznatog centralnog planiranja, to osiguranje treba ponuditi što je to moguće brže, učinkovitije i obilnije kako bi se spriječio kompletni ekonomski zastoj koji kao posljedicu može imati i širi društveni kolaps.

Pandemija kao lakmus-papir za učinkovitost upravljanja državom

Krizu izazvanu ovom pandemijom možemo promatrati i kao indikativan test načina funkcioniranja država i njihovih vlada. Svaka vlada suočava se s istim pitanjima o pandemiji i gospodarskoj krizi koja prati pandemiju, a njihovi odgovori puno nam govore o tome na kakve načine upravljaju državama kojima su na čelu. U tom smislu je i odgovor hrvatske Vlade na duboku recesiju koja nam predstoji vrlo indikativan: naizgled puno mjera da bi se stvorio dojam supstancijalnosti, od čega se većina uz malo političke volje trebala uvesti i bez pojave koronavirusa, svega nekoliko supstancijalnih mjera koje su prebirokratski definirane, a sve popraćeno kaotičnim komuniciranjem koje je unijelo dodatnu nervozu i neizvjesnost u već ionako unezvijerene buduće korisnike tih mjera, kojima su se život i poslovanje iz temelja promijenili u svega nekoliko tjedana. Naravno, valja uzeti u obzir to da nemaju sve vlade na raspolaganju isti arsenal mjera i ne suočavaju se sve vlade s istim skupom ograničenja prilikom definiranja tih mjera (o tome nešto više kasnije), ali ne može se negirati to da naše mjere imaju klasični hrvatski potpis prepropisivanja i nedostatka hrabrosti.

Što je uopće moguće napraviti da se nacionalna gospodarstva, intenzivno globalizirana i ekonomski međuovisna, zaštite od posljedica pandemije koja se događa (nadajmo se) jednom u sto godina? Odnosno kako pomoći u situaciji u kojoj su, da bi umanjile zdravstvene posljedice pandemije, države doslovno prisiljene slomiti nacionalne ekonomije? Država može učiniti dosta, a tržište pak praktički ništa. No prvo treba dijagnosticirati problem i popisati ograničenja s kojima se države suočavaju pri iznalasku rješenja, a tek tada moguće je nuditi adekvatna rješenja.

Tri ekonomska šoka zbog epidemije

Krenimo dakle od dijagnoze. Specifičnost ekonomske krize izazvane epidemijom koronavirusa je u tome da se strukturni lom koji nas je zadesio može rastaviti na tri sastavna dijela. Zbog zatvaranja granica i uvođenja karantene poduzeća nisu u stanju nastaviti sa svojim normalnim poslovanjem, što rezultira smanjenjem proizvodnje roba i usluga. To je šok na strani ponude. Potrošači pak ne mogu kupovati proizvode i usluge koje inače kupuju jer ih ili nema (proizvođači ih ne mogu isporučiti) ili zbog karantene ne mogu do njih fizički doći. To zovemo šokom na strani potražnje. Kolektivna psihoza koja nastaje zbog zaokupljenosti vijestima oko pandemije i njezinih posljedica stvara treću vrstu šoka, šok pouzdanja. Ljudi zbog straha od neizvjesne budućnosti gube povjerenje u ekonomiju i prestaju kupovati sve osim nužnih proizvoda, a poduzeća iz istog razloga, čak i ako imaju zalihe likvidnosti, prestaju proizvoditi i investirati.

Sva tri šoka uzrokuju značajan pad ekonomske aktivnosti mjerene bruto domaćim proizvodom, dok je njihov utjecaj na cijene ambivalentan. Šok ponude proizvodi inflaciju, a šokovi potražnje i očekivanja imaju deflacijski učinak, pa je u konačnici izvjesnije kao rezultat ove pandemije (pogotovo ako ona bude kratkog daha) očekivati smanjenje opće razine cijena, odnosno deflaciju. Spomenuti šokovi međusobno se podržavaju i poput grude koja se povećava spuštanjem niz snježnu padinu vrlo brzo šire na cijelo gospodarstvo, zbog čega bi krajnji učinak pandemije na BDP mogao biti doista ogroman.

Nadalje, zbog činjenice da se pandemija praktički razmahala u zemljama G7 i Kini, na koje se odnosi 60 posto svjetskog BDP-a i 65 posto svjetske proizvodnje, jasno je da će tek malobrojne zemlje izbjeći njezine neželjene ekonomske posljedice, čak i ako ih sama epidemija uopće ne dotakne.

Koliki nas pad BDP-a očekuje?

U ovom trenutku jako je nezahvalno davati bilo kakve procjene očekivanog pada hrvatskog BDP-a u drugom i trećem tromjesečju ove godine, no ta je procjena nužna jer procijenjena magnituda ekonomske štete uzrokovane epidemijom uvjetuje i neophodnu brzinu i veličinu državne reakcije. Specifičnost strukture hrvatskog gospodarstva pri tome čini negativne ekonomske učinke pandemije potencijalno značajno opasnijima. Naime Hrvatska nema diversificirano gospodarstvo zasnovano na proizvodnim djelatnostima, nego se poluspontano i uz obilatu pomoć porezne politike okrenula turizmu koji je uz prijevoz, ugostiteljstvo i osobne usluge epidemijom najpogođeniji ekonomski sektor. Kako sam turizam generira izravno 11,4 posto BDP-a, a ovogodišnju turističku sezonu možemo proglasiti propalom, godišnji pad BDP-a koji dolazi samo od te djelatnosti bit će vrlo bolan.

Valja imati na umu to da će epidemija koja direktno udara baš na turističku djelatnost vjerojatno (barem u prvom udaru) najviše naštetiti upravo malim ekonomijama fokusiranima dominantno na turizam, kao što su Hrvatska, Malta i Cipar, nego ekonomijama koje su u ovom trenutku puno pogođenije epidemijom, kao što su Italija i Španjolska, u kojima turizam generira svega nekoliko postotaka BDP-a.

Iako u ovom trenutku nisu dostupni podatci na osnovi kojih bi se procijenio očekivani pad BDP-a, može se očekivati da će Hrvatska u trećem tromjesečju sigurno i službeno ući u recesiju, iako je moguće da u recesiju uđe već i u drugom tromjesečju ako se epidemija suviše odrazi na rezultate za prvo tromjesečje. Pri tome se možemo smatrati sretnima ako stopa pada BDP-a u drugom i trećem tromjesečju bude jednoznamenkast broj.

Zbog oslanjanja na turizam i oporavak Hrvatske od krize vjerojatno će biti drugačiji u odnosu na ekonomije koje se oslanjaju na industriju. Naime, za razliku od proizvodnog sektora u kojem se proizvodnja izgubljena zbog nedostatka repromaterijala ili karantene može djelomično ili u potpunosti nadoknaditi kada prođe epidemija, kod usluga nema takve mogućnosti. Na ljetovanje u 2021. nećete otići dvaput zato što u 2020. niste bili na ljetovanju. To znači da ekonomije koje se zasnivaju na proizvodnim djelatnostima mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova V ili U (dakle pad aktivnosti te ili momentalan ili vrlo brz potpun oporavak), dok ekonomije poput naše, koje se zasnivaju na uslugama, mogu očekivati koronarecesiju u obliku slova L (pad aktivnosti i produljeno razdoblje stagnacije).

Izvanredna vremena zahtijevaju izvanredne mjere

Recesija je dakle izvjestan rezultat epidemije koronavirusa. Pad BDP-a će po svoj prilici biti veći nego onaj zabilježen tijekom 2008. i 2009., dok garancije za ubrzan oporavak, čak i ako pandemija brzo završi, nažalost nema. Što epidemija dulje traje, to je mogućnost ekonomske depresije sve veća. Depresija je situacija u kojoj je pad BDP-a dugotrajan i popraćen je visokim stopama nezaposlenosti te smanjivanjem cijena proizvoda i usluga.

Stoga odgovor Vlade na ovu situaciju mora biti odlučan, hitar, dobro koordiniran, inovativan i financijski vrlo izdašan. Ovo su izvanredna vremena koja zahtijevaju izvanredne mjere. Mjere koje će barem djelomično povratiti povjerenje i građana i poduzetnika u ekonomiju te koje će ustoličiti hrvatsku državu na mjesto koje joj trenutno pripada - na mjesto osiguravatelja svojih građana i poduzetnika od kolektivnih globalnih rizika.

Očuvati opstojnost poduzeća i radna mjesta

Koji su prioritetni ciljevi tih antikriznih mjera? Kao prvo, osigurati dovoljnu količinu likvidnosti poduzećima i građanima pogođenima ovom krizom kako bi mogli premostiti ovaj privremeni ekonomski poremećaj (i pri tome se nadati da je kratkotrajna epidemija koja je uzrokovala ovaj poremećaj). Bez osiguranja dodatne likvidnosti građanima i poduzećima pogođenima ovom krizom suočit ćemo se s novim valom neplaćenih potraživanja, predstečajnih nagodbi, stečajeva i ovrha.

Specifičnost koronarecesije je to što u dugom roku znamo da će se ekonomija za nekoliko mjeseci, kada prođe pandemija, vratiti u kakvu-takvu normalu, no zato nam ovih nekoliko mjeseci dok traje, u kombinaciji s potresom koji je zadesio Zagreb u nedjelju, izgledaju kao što poslovni, a što privatni mini smak svijeta. Standardne recesije obično su suprotne; kraja im ne vidimo, ali znamo da nekoliko mjeseci sasvim sigurno možemo izgurati bez odustajanja od svog uobičajenog načina života. I baš zato važno je da država omogući poduzećima i građanima da premoste ovu vrlo duboku (ali nadajmo se kratkotrajnu) ekonomsku krizu koja je pred nama. Ako Vlada to propusti napraviti ili što dulje Vlada bude odgađala provedbu potrebnih mjera, povećava se vjerojatnost da će se recesija pretvoriti u ekonomsku depresiju.

Drugi cilj antikriznih mjera je očuvati radna mjesta. Kao i kod prvog cilja, država je ta koja mora napraviti kratkotrajnu premosnicu na tržištu rada kako se nezaposlenost ne bi preko noći masovno povećala i dovela do sekundarnih šokova potražnje.

Održati deviznu likvidnost zemlje

Treći cilj antikriznih mjera osigurati je dovoljnu količinu devizne likvidnosti kako bi država mogla nastaviti otplaćivati dospjele dugove. Zašto je to važno? Zato što bismo u protivnom mogli imati problema s nalaženjem deviza potrebnih za plaćanje uvoza i servisiranje inozemnih dugova koji dolaze na naplatu do kraja godine. Odnosno, jednostavnije rečeno, zato što bi u protivnom država mogla bankrotirati. Te devize u standardnim vremenima osiguravamo od prihoda od turizma, no kako ovogodišnju sezonu možemo zaboraviti, minus od 10 milijardi eura deviznog priljeva trebat će nekako nadoknaditi. Donekle umiruje činjenica da na raspolaganju imamo 18 milijardi eura deviznih pričuva HNB-a, ali bit će neophodno osigurati još poneki devizni izvor kako bismo spriječili eventualne špekulativne napade na tečaj.

Valja napomenuti da postoje i ciljevi koji nisu komplementarni trima gore navedenim ciljevima. Prvi je takav cilj uvođenje eura (pri čemu tek treba vidjeti ima li euro uopće, nakon svega što se trenutno događa u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, ikakvu održivu budućnost), a drugi takav cilj dobivanje je sljedećih parlamentarnih izbora (kad god da se oni održali). Ovo je definitivno zlosretno vrijeme da budete političar jer će nam ovako ekstremna kriza vrlo precizno detektirati sve disfunkcionalnosti i državnog aparata i političkog sustava, kao i razdvojiti istinske vođe od onih koji nisu dorasli zadatku obnašanja javne službe.

Tri plesa po žici

Temeljno ograničenje s kojim se naša vlada susreće pri donošenju mjera za ispunjenje tri prethodno opisana cilja je - gdje naći sredstva za potrebne mjere? Naime očitih vlastitih zaliha nemamo (o manje očitim zalihama malo kasnije), a istovremeno se sa svakim danom odgađanja smanjuje vjerojatnost da možemo posuditi sredstva na međunarodnim tržištima kapitala.

Nadalje, u idealnom slučaju cjelokupan trošak državnog proračuna potreban za pomoć trebao bi se monetizirati. Država bi dakle trebala izdavati domaće obveznice kako bi posudila novac za potrebne mjere, a te obveznice bi onda direktno ili indirektno otkupljivala Hrvatska narodna banka. Međutim taj idealan slučaj primjeren je i u potpunosti provediv samo u velikim i razvijenim državama jer se one tijekom krize ne suočavaju s bijegom kapitala, već investitori s viškom štednje žele baš u tim državama 'parkirati' svoj kapital. Male i nerazvijene ekonomije poput naše se, uz nedostatak vlastitih sredstava za borbu protiv krize, već suočavaju s odljevom stranog kapitala koji može značajno oslabiti tečaj, povećati kunski iznos dospjelih inozemnih dugova i tako dodatno destabilizirati ekonomiju. To u konačnici znači da će ekonomije poput naše u borbi protiv krize morati, figurativno rečeno, plesati monetarni ples po vrlo tankoj žici – s jedne strane moraju ekstravagantnim monetarnim mjerama upumpavati novac u sustav, a s druge strane moraju voditi brigu o tome da te iste mjere ne uzrokuju kolaps tečaja i dodatnu ekonomsku krizu protiv koje se već bore.

Drugi ples po žici, koji je potreban uslijed ograničenja s kojima se suočavamo, fiskalni je ples. On se sastoji od balansiranja između potrebe za vrlo velikim stimulativnim paketom pomoći iz državnog proračuna, što uključuje oprost poreznih davanja koji neće dovesti do toga da državna blagajna potpuno presuši.

Treći ples po žici je ples štednje, a sastoji se od balansiranja između potrebe da se dio sredstava za antikrizne mjere namakne kroz proračunsku štednju, a da se pritom s time ne pretjera kako se ne bi produbio već opisani šok potražnje i kako zemlja doista ne bi završila u dubokoj ekonomskoj depresiji.

Prijeđimo sada na sam prijedlog antikriznih mjera koje bi trebalo donijeti povrh onih koje su trenutno predložene.

1. Osnivanje kriznog stožera za obranu od koronarecesije

Ako je suditi prema popisu trenutno predloženih mjera, Vlada je ozbiljno podcijenila magnitudu problema s kojim se suočava. Kada pročitate predložene mjere, steknete dojam da su one napravljene tako da je poslan cirkularni dopis svim ministarstvima da predlože što svako od njih može napraviti. Kao rezultat smo dobili poduži popis koji će zahtijevati velik broj izmjena zakonskih i podzakonskih akata, a da pri tome same mjere nisu dovoljno financijski izdašne da adresiraju problem u kojem se nalazimo.

U situaciji u kojoj je potrebno reagirati hitro, precizno, učinkovito, vrlo konkretno i uvjerljivo takav pristup odozdo prema gore nema nikakvog smisla. Mjere treba osmisliti i koordinirati centralizirano stručno tijelo koje raspolaže adekvatnim stručnim znanjima i kojem su dostupne sve relevantne informacije. Ovo nije trenutak za stihijsku metodu pokušaja i pogrešaka, već za odgovornog i kompetentnog centralnog planera sposobnog percipirati kako globalnu situaciju, tako i nacionalne specifičnosti. Situacija je vrlo ozbiljna, vremena za reakciju jako je malo i mora ga se iskoristiti na optimalan način.

2. Ukidanje uplate predujma za porez na dobit

U situaciji u kojoj možemo biti presretni ako pad BDP-a u drugom i trećem tromjesečju bude jednoznamenkast tek će rijetke kompanije ove godine poslovati s dobiti. Uplata predujma za porez na dobit stoga je besmislena i samo pogoršava ionako narušenu likvidnost kompanija. Ukidanje ovog predujma ne odnosi se na javna poduzeća.

3. Odgoda plaćanja PDV-a počevši od ožujka pa nadalje za sve pogođene poduzetnike

Karantena je na snazi sad već tjedan dana, što znači da krizom mnogi pogođeni sektori više ne ostvaruju nikakve prihode, a istovremeno se od njih očekuje da plaćaju porezne obaveze poput PDV-a za račune izdane u veljači, koji se plaća u ožujku, a većina pogođenih kompanija plaća ga iz prihoda ostvarenog u ožujku. Ako tih prihoda nema ili su oni bitno umanjeni zbog karantene koju je uvela država, postavlja se pitanje kako će poduzetnici platiti taj porez. Drugim riječima, onim poduzetnicima koji su bili prisiljeni zbog karantene u potpunosti zaustaviti svoje poslovanje u ožujku treba omogućiti odgodu plaćanja PDV-a koji dospijeva i u ožujku i svim narednim mjesecima. Ako se to ne dogodi, država će ustvari problem likvidnosti - za koji načelno tvrdi da ga želi riješiti - prebaciti na gospodarstvo i tako izazvati spiralu nelikvidnosti kakvu smo imali prilike gledati u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

4. Oprost poreza na dohodak i prireza za sve obveznike u privatnom sektoru za vrijeme trajanja karantene

Odgoda poreznih davanja nema smisla u situaciji u kojoj će epidemija trajno umanjiti prihode svim poduzetnicima (osim onih rijetkih koji proizvode dobra i usluge za kojima se povećala potražnja u krizi). U cilju izbjegavanja dubokog šoka zbog jako smanjene potražnje i kreiranja spirale nelikvidnosti treba za početak odabrati jedan porezni oblik za koji će se primjenjivati oprost. Ako se želi zadržati zaposlenost u privatnom sektoru, možda bi najuputnije bilo za trajanja karantene oprostiti porez na dohodak i pripadni prirez. Dodatni porezni oprosti mogući su ako mjere za popravljanje likvidnosti države urode plodom, ali u ovom trenutku, i s ograničenim informacijama koje ima stručna javnost, o njima nije moguće raspravljati.

5. Pripremiti novo izdanje državnih obveznica na međunarodnom i domaćem tržištu

Međunarodno izdanje obveznica može se provesti unutar mjesec dana, a potrebno je osigurati dodatnu deviznu likvidnost zemlje i smanjiti pritisak na tečaj. Ovo treba početi odmah pripremati; što se dulje oteže s time, manja je vjerojatnost da će obveznice biti moguće izdati, pogotovo zato što će nam kreditne agencije sasvim sigurno vratiti kreditni rejting na neinvesticijsku ocjenu (ili, kolokvijalno rečeno, ocjenu smeće). Istovremeno s izdanjem inozemnih obveznica, treba odmah početi pripremati izdanje obveznica na domaćem tržištu koje će od banaka, investicijskih fondova i osiguravatelja, najizglednijih kupaca takvih vrijednosnih papira, zatim otkupljivati Hrvatska narodna banka.

6. Iskoristiti hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama

Izvlačenje Europske unije iz krize zahtijevat će koordinirane mjere na europskoj razini i solidarnost manje pogođenih zemalja članica prema onima koje će, poput Hrvatske, biti više pogođene krizom. Hrvatska ima priliku da za vrijeme predsjedanja Vijećem Europske unije nametne taj narativ te predloži platformu i mjere za koordinirano ekonomsko djelovanje. Europska unija bi u teoriji trebala biti slična braku i njezine temeljne vrijednosti trebale bi vrijediti i u dobru i u zlu. Ako Unija u ovoj situaciji odustane od načela solidarnosti, a već je kolosalno zakazala onog trenutka u kojem su pojedine zemlje počele uvoditi ograničenja na izvoz lijekova i medicinskih potrepština, sve glasnija pitanja čemu uopće služi takva unija neće imati nikakav smislen odgovor.

7. Ispitati mogućnost otvaranja kreditne linije kod Europske središnje banke

Takva kreditna linija bila bi nam dostupna da smo ušli u Europski tečajni mehanizam, no samo u slučaju ozbiljnih poremećaja vrijednosti tečaja. Međutim kako nas je kriza snašla netom prije ulaska u mehanizam i kako nam je bankovni sustav dominantno u vlasništvu banaka koje se nalaze u eurozoni, treba pokušati dogovoriti kreditnu liniju koja bi nam omogućila pristup nasušno potrebnim devizama.

8. Pojačavanje programa otkupa državnih obveznica od strane HNB-a

Primarni izvor financiranja stimulativnog paketa pomoći gospodarstvu i građanima morat će doći kroz otkup državnih obveznica i trezorskih zapisa od strane središnje banke. S obzirom na to da stimulativni paket mora biti financijski izdašniji od ovog trenutno predloženog, otkup će se morati višestruko uvećati s trenutnih četiri milijarde kuna. Nijedan privatni kreditor ne može progutati količinu duga potrebnu da se u ovom stanju stabiliziraju ekonomije i izbjegne kolaps. To jedino mogu progutati bilance središnjih banaka, pa onda i bilanca HNB-a. Valja pri tome voditi računa o već spomenutom monetarnom plesu po žici – dakle treba osigurati masivnu dodatnu likvidnost državi kako bi ona mogla pomoći privatnom sektoru i građanima da prebrode krizu, uz istovremeno nedopuštanje pretjeranog slabljenja tečaja kune. Istovremeno, što je veći program otkupa obveznica, to je manja potreba za dramatičnim smanjenjem plaća u javnom sektoru, što bi izazvalo daljnji ekonomski lom.

9. Traženje stand-by aranžmana s MMF-om

Nije sramota ni neuspjeh tražiti aranžman s MMF-om u ovakvom trenutku ako si mala i nerazvijena ekonomija poput Hrvatske, koja se već suočava ili će se suočiti s manjkom deviza za financiranje pristiglih obaveza. Već je 80 država stalo u taj red otkako je zavladala epidemija, a trebali bismo i mi. Ako ništa drugo, onda iz predostrožnosti u slučaju da mjere 5., 6. i 7. ne urode plodom. Resursi MMF-a također su ograničeni, što još jednom znači da nema vremena za gubljenje te da moramo odmah tražiti stand-by aranžman.

10. Smanjenje plaća u javnim i komunalnim poduzećima te uplata predujma dobiti u državni proračun

Ovo bi bila prva od mjera štednje i preusmjeravanja sredstava iz javnog sektora u privatni. Javna poduzeća imaju u prosjeku za trećinu veće plaće za ista radna mjesta u odnosu na državne i javne službe. To je jedna od manje očitih 'zaliha' potrebnih sredstava za financiranje antikriznih mjera. Treba otkazati kolektivne ugovore u javnim poduzećima (za što sada zbog ovih izvanrednih okolnosti postoje svi uvjeti), smanjiti plaće, a sav višak likvidnosti prebaciti u državni proračun kroz predujam poreza na dobit (a ako je potrebno, poduzeti i druge kreativnije mjere).

11. Smanjenje plaća u jedinicama lokalne samouprave

I ovaj segment javnog sektora ima značajno veće plaće od državnih i javnih službi. Plaće će trebati smanjiti u manjem iznosu nego kod javnih poduzeća kako bi se koliko-toliko stabilizirali proračuni jedinica lokalne samouprave koji će podnijeti teret oprosta poreza na dohodak. Predloženo vrijedi i za druga tijela javne vlasti, poput turističkih zajednica čije plaće također odudaraju od ostatka javnog sektora.

12. Smanjenje plaća u državnoj i javnoj službi

Kolektivne ugovore za državne i javne službe treba otkazati i zaustaviti predviđena povećanja plaća u 2020. Treba linearno smanjiti plaće svim službama osim zdravstvu i policiji, ali u manjem postotnom iznosu nego u javnim i komunalnim poduzećima te jedinicama lokalne samouprave. Za sva tri predložena smanjenja plaća mora se voditi računa o ograničenjima u opisanom plesu štednje po žici jer je predrastična štednja u vidu smanjenja plaća u javnom sektoru u ovakvim uvjetima kontraproduktivna, pogotovo ako je trajnijeg karaktera. Privremena značajnija rezanja, pogotovo ako se dobro motiviraju i adekvatno prezentiraju zaposlenicima javnog sektora, mogla bi biti puno djelotvornija. Nije moguće unaprijed reći koliko bi točno iznosila predložena smanjenja plaća u navedene tri kategorije javnog sektora, jer je za to potrebno napraviti malo detaljniju analizu i provjeriti mogućnost ostvarenja preostalih predloženih mjera za poboljšanje domaće i međunarodne likvidnosti, no ona će definitivno biti potrebna.

13. Korištenje sredstava iz drugog mirovinskog stupa za održavanje gospodarstva na životu

Moram priznati da nisam mislila da ću se ikada u životu zalagati za otkup državnih obveznica od strane HNB-a ili za zadiranje u drugi stup. No u skladu s legendarnom izjavom velikog engleskog ekonomista Johna Meynarda Keynesa, kada se promijene činjenice, ja promijenim mišljenje. Drugim riječima, ako stvari postanu jako gadne i ako epidemija potraje, mirovinska štednja će se morati staviti na stol kao opcija za financiranje mjera za spas gospodarstva. Drugim riječima, mirovinski fondovi također su još jedna manje očita zaliha sredstava za antikrizne mjere. Mirovinci ionako u portfelju drže dominantno državne obveznice, a izvjesno je da će se njihov udio u portfelju morati povećati kako bi se smanjila potreba za posuđivanjem iz inozemstva. Potresno je to što je došlo do toga da moramo žrtvovati budućnost da bismo spašavali sadašnjost, ali da smo racionalno pristupali proračunskoj potrošnji, ovakva rješenja danas ne bi bila neophodna. Mnogi ekonomisti desetljećima su upozoravali na to, a nitko nas nije doživljavao ozbiljno.

14. Osigurati da višak likvidnosti koji HNB upumpava u sustav dođe do privatnog sektora, odnosno da ne završi u javnom sektoru

Hrvatska narodna banka je mjerama koje je za sada donijela na visini zadatka. Odgađanje knjiženja rezervacija za loše plasmane te mogućnost moratorija i reprograma dospjelih kreditnih obaveza održat će stabilnost bankovnog sustava, a smanjivanje obvezne pričuve i proširivanje programa otkupa obveznica stabilizirat će tržište državnih obveznica i povećati likvidnost bankovnog sustava. Pravi izazov tek joj predstoji jer će morati plesati monetarni ples po žici; dakle višestruko povećati otkup obveznica, a istovremeno braniti tečaj. U ovom trenutku je međutim ključno ishoditi da ta povećana nova likvidnost ne ostane u bankama jer će one će biti sklone zbog neizvjesnosti situacije u kojoj se nalazimo 'skladištiti' tu likvidnost na svojim žiroračunima.

Drugim riječima, nema nikakvog smisla poplaviti bankarski sustav novim novcem ako taj novac ostane u bankama. Taj je novac potreban gospodarstvu, bilo da ga se transferira kroz bankarski sustav, bilo kroz državne mjere potpore. Još ključnije je ishoditi da taj novi višak likvidnosti bankarskog sustava ne služi za direktno financiranje javnog sektora, čemu će banke također biti sklone jer im je plasman kredita u javni sektor u ovom trenutku znatno sigurnija opcija od kreditiranja privatnog. Dakle višak likvidnosti trebao bi biti usmjeren putem otkupa novih državnih obveznica u državni proračun isključivo kako bi se kompenzirali porezni prihodi izgubljeni uvođenjem poreznog oprosta i odgode te financiranja minimalne plaće za poduzeća pogođena krizom. Dio novca trebalo bi preusmjeriti i u reprogram postojećih i odobravanje novih, vrlo jeftinih kredita za poduzetnike. S obzirom na umanjenu sklonost riziku komercijalnih banaka, bilo bi uputno osmisliti program zajedničkog kreditiranja poduzeća i obrtnika komercijalnih banaka i HBOR-a.

15. Ako epidemija ne potraje dulje od nekoliko mjeseci, uvesti program turističkih vaučera

Sektori najpogođeniji krizom trebat će poseban program potpore. Turistički sektor pri tome zaslužuju posebnu pažnju jer generira 11 posto BDP-a, a ove godine nema nikakvu šansu da normalnim putem ostvari bilo kakve prihode. Dakle ako budemo imali malo sreće i epidemija brzo završi, vaučeri mogu pomoći tom sektoru da ne kolabira.

16. Preispitati nužnost opstojnosti pojedinih državnih tijela i ustanova

Kriza može biti prilika i za reformu. Poštujući činjenicu da je pretjerano rezanje javnih rashoda u ovakvoj situaciji kontraproduktivno, treba ipak ispitati mogućnost preustroja i ukidanja određenih tijela javne vlasti koja nisu svrsishodna u svrhu postizanja daljnjih ušteda. Na raspolaganju je širok izbor mogućnosti, a potrebna je samo politička volja.

Na samom kraju valja imati na umu da su ovo samo krovne makroekonomske mjere koje trebaju biti popraćene dodatnim sektorskim politikama. U ovako volatilnim vremenima situacija se može preko noći promijeniti (na gore ili na bolje), što će zahtijevati stalno prilagođavanje već donesenih mjera i uvođenje novih. Sasvim je sigurno da će kao posljedica ovih mjera eksplodirati i deficit i javni dug, što je u ovom trenutku prihvatljivo čak i Europskoj komisiji, a s njima će eksplodirati i bilanca središnje banke. No u ovom trenutku nema drugog izbora.

Nadalje, treba biti svjestan toga da će mjere broj 2., 3., 4., 14. i 15. možda spasiti i puno onih koji su već odavno trebali biti u stečaju te da će se njima okoristiti i oni čije poslovanje neće biti bitnije narušeno krizom, kao i oni koji ne posluju u normalnoj tržišnoj utakmici, nego po babama, stričevima i ortačkim udruživanjima. Sada međutim nije vrijeme da te spoznaje budu izgovor za oklijevanje. Supstancijalnije mjere od ovih koje su trenutno predložene moraju biti donesene što prije jer će njihovo nedonošenje produbiti krizu te kratkotrajnu recesiju zbog neshvaćanja razmjera oluje koja nam predstoji pretvoriti u dugotrajnu i potencijalno vrlo razornu depresiju. Hitrost je u ovom trenutku stoga od presudne važnosti, a jednako je presudna i hrabrost.

Čitav svijet trenutno se nalazi u ekonomski nepoznatim vodama i nitko ne zna koji je pravi put do obale. Međutim ostajanje na pučini usred ovakve oluje zbog nečinjenja ili zbog nedovoljnog činjenja nikako ne može biti prihvatljivo rješenje. Komparativna prednost naše zemlje i našeg naroda je u tome što smo u zadnja tri i pol desetljeća uspješno preživjeli i socijalističke nestašice, i raspad bivše države i njezinog ekonomskog sustava, i Domovinski rat i ratna razaranja, i skrb o velikom broju prognanika, i međunarodne sankcije, i duboku i dugačku ekonomsku krizu. Preživjet ćemo i ovo. Stoga glavu gore i krenimo!