Razlog zadržavanja bili su tovarni listovi na kojima je bila navedena neka drugačija roba od one pronađene. Logično pitanje glasilo bi: kako je Carina posumnjala u sadržaj tih kontejnera? Tako što je dobila dojavu 'obavještajnih službi' na tu temu, priopćeno je u suhoj i službouljudnoj izjavi.

U nedostatku sočnijeg skandala, stanovite novine odmah su se razvikale da je tu riječ o 'srbijanskom oružju' namijenjenom Adenu ili Sudanu, nije baš jasno, a možda i sirijskim pobunjenicima (to je sada zgodno i sexy). Dapače, odmah je s tim u vezu doveden i notorni srbijanski trgovac oružjem Slobodan Tešić: mora biti da je to njegovo.

U međuvremenu je, naime, srbijanska tajna služba BIA (Bezbednosno informativna agencija; prepakirana Udba) priopćila da je upravo ona upozorila hrvatske kolege na taj sumnjivi tovar, koji da je u Srbiju došao iz Italije, pa u Riječku luku. Slobodan Tešić pronađen je mobitelom 'negdje u Aziji', kako veli, pa je izjavio da to njegova roba nije, a da on u riječkoj luci ništa nije krcao već pet-šest godina i da mu ništa nije jasno. Nakon toga slučaj je – na svačije zadovoljstvo – udavljen i zaboravljen.

Povijest trgovine oružjem na Balkanu

Tome se ne trebamo čuditi. Trgovina oružjem i vojnom opremom posao je tajnovit čak i kada je savršeno legalan. Izvoz oružja sredstvo je strategijske politike – osim što je i sjajan izvor prihoda koji se dadu lako zamračiti. Ilegalni izvoz najčešće znači kršenje međunarodnih embarga radi političke i financijske koristi: zemlje pod embargom platit će više, dapače, gotovim novcem koji se lako poslije svega prikrije i bratski podijeli između aktera operacije. Taj je posao naglo procvjetao nakon pada komunizma, kada su se bivše blokovske države našle opterećene ogromnim viškovima oružja i vojne opreme. Cijene su naglo pale, načini su pronađeni, a privatni trgovci poput Samuela Cummingsa izbačeni su iz igre (on se sam 1991., pred smrt, na to gorko žalio). Došlo je vrijeme lažnih privatnika poput legendarnog Viktora Bouta, sovjetskog pukovnika iz GRU (Glavne obavještajne uprave), ali i spomenutog Slobodana Tešića. Nije bilo tog embarga koji Bout nije prekršio; dvaput je jedva preživio atentate, da bi ga se Amerikanci konačno dokopali u Tajlandu prije par godina i čeka ga dug zatvor.

Srbija (i bivša SRJ) nije nimalo nevina u ovoj mračnoj priči. Početak ratova u bivšoj Jugoslaviji naravno da je privukao sve moguće posrednike; i Hrvatska i Srbija koristile su se njima. Zbog embarga iz rujna 1991. obje su države pribjegle lažnim privatnim trgovcima oružjem. Bivše članice Varšavskoga ugovora, poput prije svega Češke i Slovačke, Rumunjske, Bugarske i Poljske, a naročito ujedinjena Njemačka, jedva su dočekale da sve zaraćene strane sretno snabdiju oružjem i vojnom opremom – ali da se to baš ne sazna. Tako su se pojavile Mickey Mouse (hrv. Mihovil Miš; srp. Mika Miš) tvrtke za jednokratnu uporabu i to je bio cirkus dostojan ranog Hladnog rata, da sada ne ulazimo u detalje koji su inače slatki i zabavni (osobno sam veoma dobro upoznat, jer sam u to vrijeme radio za jednu radnu grupu UN-a koja se bavila analizom krijumčarenja oružja).

Kada su se nakon Daytona stvari smirile na terenu, neke naše nove države našle su se s viškovima oružja i ostaloga. Tu se javljaju i Slobodan Tešić i njegova tvrtka Temex; imao je najmanje jedan veliki teretni avion AN (najveći) s vlastitim bojama i oznakama. Pažnju je privukao prije nekoliko godina kada je ulovljen njegov tovar nekakvog oružja za Liberiju, koja je bila pod sankcijama UN; od tada je za njime tjeralica Interpola, pak se drži prilično samozatajno. Da Sloba Tešić oružjem trguje, nije sporno; on to i priznaje. Pitanje je: je li ta trgovina legalna i da čije oružje on prodaje? Da je uvijek legalna, ne bi ga se optuživalo za kršenje embarga; sve bi bilo prošlo tiho, kao i obično u tim poslima. Svoje oružje sigurno ne prodaje, kao što nije ni Viktor Bout. On je posrednik; koliko se ugrađuje i s kime još – ne znamo, mada se dade naslutiti. Očito je da je državi potreban. Uostalom, svaka država ima takove igrače koji rade u svoje ime i za tuđ račun, kojih se može odreći u slučaju potrebe (to se desilo Boutu: nitko ga odjednom ne pozna).

Sadržaj kontejnera - nepoznat

Iz suhog priopćenja hrvatske carine nije sasvim jasno što je u zaplijenjenim kontejnerima bilo. Spominjane su bile avionske rakete zrak-zrak, ruske proizvodnje; rakete zemlja-zemlja, također ruske. Iz toga bi se moglo zaključiti da je to nečija operacija preprodaje iz neke druge ili treće ruke, nekome tko je spreman platiti. Trebalo bi – ako se nekome uopće to da raditi – vidjeti imaju li Aden ili Sudan ruske borbene avione. Ako ih nemaju, onda je i ta destinacija lažna poput tovarnih listova. Imali smo mi u Srbiji sličan skandal srpnja 1996, kada je kod beogradskog aerodroma Surčin jedne olujne noći pao avion IL-76 i smjesta prilično uvjerljivo eksplodirao i izgorio. Kasnije je ispalo – opet neću u detalje, a znam ih – da je prenosio za Maltu dijelove i opremu za jugoslavenske avione G-2 koje je imao rahmetli Muamer el Gadafi... Pa smo uskoro imali skandal s uređajima za navođenje Gadafijevih balističkih raketa preko tvrtke JPL Systems koja se smjesta ugasila i netragom nestala.

Sve je to lijepo i fino – ali ovi riječki kontejneri ili nisu ni srbijanski, ni Tešićevi, nego neke treće strane. Zato je skandal smjesta udavljen i zaboravljen. A kolege novinari mogli bi već jednom upamtiti da se ne jede sve što leti.