Po dobrom hrvatskom običaju, za negativan pravac društva zaslužni su oni koji ga vode, u ovom slučaju Senat Sveučilišta u Zagrebu i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ne radi se ovdje o inicijativama za počasni doktorat prostačkim gradonačelnicima, niti o isključivoj usmjerenosti na samopromociju trenutnog ministarstva obrazovanja, već o nečem mnogo važnijem.

Senat Sveučilišta u Zagrebu 19. ožujka 2019. donio je Odluku o upisnim kvotama za upis studenata u I. godinu preddiplomskih i integriranih preddiplomskih i diplomskih studija na Sveučilištu u Zagrebu u akademskoj godini 2019./2020. Odluka je to koja se donosi svake godine, a Senat najvećeg hrvatskog sveučilišta odlučio je da je upisna kvota za buduće brucoše 14.143 mjesta. U odnosu na prethodnu godinu, upisna je kvota povećana za 1171 upisno mjesto.

Čudna je to odluka u zemlji demografske pustoši, u kojoj je svaka nova generacija maturanata sve manje brojna. Pregled upisnih mjesta po pojedinim sastavnicama Sveučilišta otkriva da se ovo povećanje odnosi u najvećoj mjeri na Ekonomski fakultet u Zagrebu.

Na Ekonomiji 60 posto više upisnih mjesta

Na ovom se fakultetu upisna kvota povećala s 1610 u ovoj na gotovo nevjerojatnih 2545 upisnih mjesta u sljedećoj akademskoj godini. Kao neuspješan student istog fakulteta, ali i posebno poznajući rad brojnih kolega s Ekonomskog fakulteta, mogu posvjedočiti da se radi o kvalitetnoj visokoškolskoj ustanovi koja ponekad ima neopravdano negativnu sliku u javnosti. Fakultet je to koji se u prethodnom razdoblju međunarodno povezao, smanjio grupe studenata, otvorio gospodarstvu. Dok se Sveučilište i Hrvatska odlučuju za povećanje broja ekonomista, kvote za ostale programe nisu se značajnije mijenjale. Više ekonomista, isti broj doktora medicine, inženjera računarstva, socijalnih radnika, nastavnika matematike i fizike…

U društvu zaokupljenom špijuniranjem partnerica i simpatija gotovo nitko neće postaviti pitanje koje je opravdanje za gotovo 60-postotno povećanje upisne kvote u području ekonomije? Što time želi Sveučilište u Zagrebu? Kako će povećanje utjecati na kvalitetu nastave na tom fakultetu? Smanjuju li se šanse mladih ljudi takvom povećanom kvotom za zapošljavanje? Kako povećanje kvote na stručnim studijima Sveučilišta u Zagreba utječe na javna veleučilišta i posebno privatne visoke škole? Što želi Hrvatska i koja je njezina strategija razvoja ljudskog potencijala? Odgovor je jednostavan – nikakva.

Sve da se popune mjesta

Još je nevjerojatniju i dugoročno pogubniju odluku donijela ministrica Blaženka Divjak te Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Oni su odlučili sniziti kriterije za prolazak na ispitu državne mature iz hrvatskog jezika, posebno se okomivši na dio ispita u kojem maturanti pišu esej. Kada se uvodila državna matura, taj je dio ispita trebao osigurati to da mladi ljudi pokažu određenu razinu pismenosti, da su sposobni strukturirati svoje misli i prenijeti ih u pisanom obliku. Ministrica je u ovoj godini smanjila važnost ovog dijela ispita pridajući mu manju važnost u ukupnom rezultatu, a za sljedeću ukinula to da pristupnici maturi moraju ostvariti minimalni prag prolaznosti zasebno na testu i eseju.

Teško je to razumljiva odluka jer je prošle godine neuspjeh na eseju doživjelo 2448 pristupnika na osnovnoj i 1147 na višoj razini ispita iz hrvatskog jezika. Od sljedeće godine i oni će moći na fakultet. Od tih 2448, njih 1700 predalo je prazan list. I za njih ima mjesta u hrvatskoj akademskoj zajednici.

Ove su odluke Ministarstva protivne svim uzusima struke jer nema stručnjaka u Hrvatskoj koji bi podržao ovakva rješenja. Sirovo je to političko siljenje usmjereno tome da se ispune upisna mjesta u visokoškolskim ustanovama. Umjesto da se iz godine u godinu radi na kvaliteti ispita i povisivanju kriterija potrebnih za prolazak na maturi, Ministarstvo ih snižava. Umjesto da se jasno odrede standardi u obrazovanju te da oni pozitivno utječu na sustav, političarke i političari dokidaju ih svojim neutemeljenim odlukama. Istodobno će im usta biti puna navodne izvrsnosti, a na fakultet se upisuju praznim papirom. Nije to ni krivotvorena diploma učiteljice povijesti ili učitelja informatike, već ništa. Prazan papir.

Još je gore to što u svoj toj halabuci o 'nepismenim mladima' i studentima koji se ne znaju izražavati samo ministarstvo obrazovanja Hrvatske dokida važnost dijelu ispita na kojem su ti mladi trebali pokazati određenu razinu izražavanja. Što time Ministarstvo želi? Na koji se način bori za razvoj pismenosti mladih? Kako se vlada desnog centra bori za hrvatski jezik i kulturu? Koja je strategija razvoja ljudskog potencijala? Odgovor je jednostavan – nikakva.

Hrvatska nema strategiju. Ovdje su odluke gotovo uvijek vođene sitnim klijentelističkim interesima. Dok grickamo koštice i jedemo kokice, hipnotizirano promatrajući servirane teme, cure i dečki rade svoje i za svoje. Budućnost je ovdje prazan papir. Upis na fakultet bez kriterija. Posao preko rođaka ili političke stranke. Esej bez riječi.