Predsjednička prisega može se činiti nečim naivnim i zastarjelim, ali ako je ne izgovorite, ne možete biti predsjednik – ili predsjednica. Kao i sve obredne ili službene formule, u sebi sadrži moć da promijeni život čovjeka i srodna je izrazima poput: 'proglašavam vas mužem i ženom', 'osuđujem vas', 'imenujem vas', 'mobiliziramo vas' ili 'objavljujemo vam rat'.

Takvi iskazi proizvode konkretne posljedice odmah po izgovaranju te za one kojima su upućeni nastaju posve nove zakonske i društvene obveze. Zbog toga je veoma važno da ih izgovori za to ovlaštena osoba i da ih izgovori na propisan način – bilo bi evidentno promašeno da matičar mladencima, u kritičnom trenutku, kaže: 'proglašavam vas sviscem i sviscem'.

U stara vremena, recimo, biskup bi pomazao katoličkog kralja svetim uljem i potom ga okrunio. Da je taj neobični obred od ključne važnosti, vidjelo se u filmu Mr. Beana kada je biskup u komediji greškom na njegovu glavu stavio krunu. Čin je čin i nije bilo nazad: Mr. Bean je bio valjani kralj.

Kod inauguracije hrvatskih predsjednika ne postoji osoba koja ih uvodi u službu nego, da tako kažemo, predsjednik uvodi sama sebe. Trenutak u kojem predsjednik postaje predsjednik nije proglašenje rezultata izbora, nego baš izgovaranje prisege.

Zbog toga nije bilo bezazleno kada je prvi hrvatski predsjednik nakon prisege dometnuo 'tako mi Bog pomogao'.

Prisega se izriče točno onako kako je napisana ili nije prisega. Da ne bi bilo zbog toga komplikacija, tj. da ne bi netko osporavao legalnost Tuđmanova imenovanja, ta je rečenica kasnije ubačena u prisegu te su je izgovarali i Pavletić, i Mesić, i Josipović, i Grabar-Kitarović. Da je prisega nefleksibilna, vidjelo se i kod Josipovića - koji je agnostik pa ne bi nikad javno zazivao Boga od svoje volje - i kod Grabar-Kitarović koja je sve morala čitati u muškom rodu jer jednostavno nemamo zakonom propisan tekst u ženskom rodu.

Nikad nije objašnjeno zašto je Tuđman zazvao Boga. Nije bio vjenčan u crkvi, djeca mu nisu išla na vjeronauk i ne mogu se sjetiti nijedne njegove izjave da mu je vjera nešto značila osobno. Dakako, ljudi se mijenjaju, a i nezgodno je suditi o tuđim duševnim previranjima, no jasno je da zazivanje Boga u tako važnom i jedinstvenom događaju za državu i naciju ima veliko simbolično značenje. Čitavo se društvo stavlja u odnos prema višoj sili od koje se ima nadati boljitku, ali prema kojoj ima i određene obveze. No u demokratskim društvima takvi obredi više nisu službeni, nego privatni – pa je tako Donald Trump angažirao vjerske vođe u neslužbenom dijelu ceremonije inauguracije, kada su pomazali svetim uljem dovratke Bijele kuće kroz koje je imao proći.

U crtanom filmu producentskih kuća Disney i Pixar 'Izbavitelji' superjunaci spašavaju ljude iz raznih nevolja u koje su upali, ali zbog toga ne dobivaju uobičajeni aplauz i zahvalnost, nego sudske tužbe: tuže ih ljudi koji nisu željeli biti spašeni.

Doista, hrvatski predsjednik nalazi se na čelu naroda koji je po Ustavu suveren na državnom području. Što ako narod ne želi svoj suverenitet dijeliti s Bogom? Što ako hrvatski državljani ne žele biti spašeni?

Josipović je zazivanje Boga u prisezi minorizirao smatrajući to 'izrazom katoličke tradicije u Hrvatskoj koju baštinimo svi bez obzira na to jesmo li katolici ili nismo', dakle smatrao je zaziv formalizmom bez sadržaja. Ili, drugim riječima, Bog ionako ne postoji pa je svejedno što mi o njemu pričali. Minorizirao ga je i Ustavni sud tvrdnjom da zaziv nije 'u direktnoj ili indirektnoj vezi s bilo kakvim religioznim opredjeljenjem izabranog predsjednika'. To je točno jer prisega nije čin očitovanja vjerskog uvjerenja nego formula čijim izricanjem izborni pobjednik postaje predsjednik. Prema tom stanovištu, ionako je svejedno što piše u prisezi, glavno da se točno pročita. Ili, drugim riječima, prema Ustavnom sudu Bog bi i mogao postojati, a ako predsjednik ne treba njegovu pomoć, nakon zaziva može mu slobodno osobno poručiti 'hvala, mogu i sam'.

U presudi se ne spominje o kojem se i kakvom Bogu radi, vjerojatno se podrazumijeva da je riječ o kršćanskom, kojega zbog biblijske objave vjernici dijele sa Židovima i muslimanima. Međutim, nisam siguran kakav im je dar dao Ustavni sud.

Druga Božja zapovijed zabranjuje da se Božje ime izgovara uzalud, što se odnosi ponajprije na psovke i lažna zaklinjanja, ali i na svako nepotrebno posezanje za najsvetijim imenom. Svetost imena posvećuje ljudski život, ali ako se ime koristi nepotrebno i neumjesno, zbiva se obratno – profanost situacije profanira Ime. Nije li propisivanje izgovaranja Božjeg imena onima koji u Ime ne vjeruju, pa makar i u dobroj namjeri, upravo propisivanje uzaludnosti?

Dobra namjera o kojoj govorim proizlazi iz biblijske vjere da Bog upravlja svime i da će onima koji u njega vjeruju osigurati gospodarski napredak, sigurnost od rata i brojnost pučanstva. Hrvatska barem u dvije kategorije beznadno zaostaje, a ni u trećoj ne bi nedostajalo nadnaravne pomoći. No, opet moramo reći, što ako ljudi ne žele biti spašeni?

Zazivanje Boga u jednom od središnjih državnih obreda snažno povezuje državu i Crkvu, i to ne samo predsjednika države koji prisegu izgovara, nego i predsjednika Ustavnog suda koji prisegu prima. Čak i ako se ne traži eksplicitno da njih dvojica (ili dvoje) u Boga vjeruju, implicira se da će njemu podnijeti račun za svoje postupke. 

Povezivanje vjere i države donosi neke prednosti za vjeru: materijalno stanje zajednica je bolje, vjeronaukom je obuhvaćeno više ljudi, a i neka moralna pitanja regulirana su zakonom. Te su prednosti ujedno i opasnosti: materijalno uvijek sa sobom donosi i mogućnost korupcije, vjeronauk postaje dosadni predmet umjesto nadahnjujući izvor, a propisivanje vjerskog morala pretvara etiku u konformizam. Socijalizam je ostavio bolno sjećanje na to kako se revolucionarni ideali iznevjeravaju i pretvaraju u karikaturu.

No ako su vjernici mršavo dobili presudom Ustavnog suda, nisu ni liberali na nekom gubitku. Pročitao sam ponešto otrovnih i sarkastičnih komentara na presudu Ustavnog suda, a temeljni je argument da sekularnost države znači nultu tolerantnost na službeno iskazivanje vjere. Tomu se priklonilo i dvoje sudaca Ustavnog suda koji su dali izdvojeno mišljenje. Mislim da je to previše strogo jer su i vjernici znatan dio društva koji mu doprinosi na svoj način. Ne mislim pritom na javne i profitabilne vjernike, nego o onima o kojima mediji ne izvješćuju. Mislim na majku četvero djece, od kojih je jedno s Downovim sindromom, ali nalazi vremena da volontira u Caritasu. Mislim na oca četvero djece čija se supruga hrva s teškom bolešću, ali on s pouzdanjem gleda u budućnost. Mislim na časnu sestru, također vrlo teško bolesnu, koja sjedi uz svako umiruće dijete u bolnici i tješi ga.  

Dok ima takvih ljudi, Bog će nam pomoći.