Gajeta koja se svake godine spaljuje pred Svetim Mikulom u Komiži nije samo simbol poklonstva svecu zaštitniku mornara i putnika. Ovaj poganski običaj žrtvovanja falkuše zapravo je kulturno antropološka metafora kolektivne svijesti Komižana o vrijednosti zajedničkih resursa i nade da će malobrojna ljudska zajednica preživjeti samo ako bude poštivala prirodu i ako solidarnost bude jača od samoljubivog nagona njezinih članova.

Komižani su stoljećima živjeli u sretnoj autarkiji. Da bi im to pošlo za rukom, morali su razviti kulturu koja je podrazumijevala izvanrednu politehničku vještinu ovladavanja surovom prirodom i nevjerojatnu disciplinu pravednog upravljanja oskudnim resursima. Najvredniji od njihovih izuma bila je Gajeta falkuša pa zato nije čudno da se upravo brod žrtvuje nebesima. Falkuša je čuvena univerzalna (sklopiva) barka kojim se moglo ribariti po cijelom Mediteranu, a kad ustreba uploviti na gladno žalo pučinskih otoka s punim trupom usoljenih srdela.

Druga, ništa manje važna, vještina koju su razvili bilo je umijeće zajedničkog trošenja plodova mora koje je bilo podjednako pravedno iz perspektive kratkog ribarskog života i dugoročne perspektive čuvanja prirode za one koji će se tek roditi. Preko šest stoljeća stara je tradicija utrke na vesla do Palagruže kojom su se (svake godine iznova) osiguravala najbolja mjesta za ulov ribe i rakova. Put na ribe bio je dug, a pravila su strogo propisivala količinu rezervi hrane kako bi se vrijeme izlova ograničilo na količinu koji je bila dostatna, a nije ugrožavala ekosustav.

Utopija mikrodemokracije

Kako danas razumjeti poruku starih ribara? Hrvatska nije autarkija, a ondašnja suverenost komiških ribara i gusara (uoči skorašnjeg pristupanja Uniji) čini se kao utopija. Netko bi mogao reći i da je malobrojnost i međusobno poznanstvo ribarskih 'dioničara' bila presudna da se resursima raspolaže pravedno i da nema prijetvorne sebičnosti. Svi su se poznavali. U takvom društvu korupcija sigurno ne bi imala puno smisla. Ali ribari su svejedno smislili pravila. Bio je to kruti mehanizam koji je poticao pojedinca na djelovanje u zajedničkom interesu. Taj je mehanizam bio prava demokratska institucija sa svojim zakonima utemeljenim na praktičnoj potrebi, zajedničkim običajima i normama koje su se prenosila generacijama.

Nije sve išlo glatko. Više je vjerojatno da se sustav razvijao još od 14. stoljeća kad su ribari osvojili Palagružu. Sasvim je sigurno da je to bio težak i dugotrajan proces. Kad mi uđemo u Uniju, nećemo imati toliko vremena, ali i dalje treba očekivati mnoge sukobe, pokušaje i pogreške. Sveti Nikola nas neće čuvati ako ne budemo znali osmisliti vlastite pravedne institucije za upravljanje svojim materijalnim i socijalnim kapitalom. Imamo li uopće pojma kako bi one trebale izgledati? Ove naše današnje ne ulijevaju povjerenje poduzetnih građana koji bi htjeli pošteno raditi. Norme i zakone pretvorili smo u metajezik koji je odvojen od svakodnevnog života u kojem caruje oportunizam, korupcija i šibicarenje.

Kultura koja gori

Zašto ne bismo sve jednostavno privatizirali? Ortodoksni liberalni skeptici kažu da je jedini način da se izbjegne fatalna otimačina zajedničkih dobara da se ukine zajedničko vlasništvo i uspostavi imperij privatnih vlasničkih prava. Već je Aristotel ispravno primijetio da se najmanje brige posvećuje onome što je većini zajedničko. Danas kada jedan drugog promatramo preko nišana novčanika, ponovo se treba zapitati vječnu Platonovu pitalicu: koji je čovjekov interes biti pravedan? Naizgled su skeptici ponovo u pravu kada tvrde da je solidarnost o kojoj sanjamo puki artefakt ljudske socijalizacije (kada je 2003. gorjelo Biševo, samo su rijetki Komižani gasili napuštene vinograde svojih djedova jer je većinu obuzela ljetna turoperatorska groznica).

Ali i privatizacija se, jednako kao i državno vlasništvo, pokazala neučinkovita. Povijest nas uči da privatluk baš i nije neka garancija dugoročne održivosti života na planeti. O stalnim lomovima tržišta da ne govorimo. Naposljetku, nije li zdravo konkurentno tržište također uvjetovano javnim institucijama te kao takvo predstavlja javno dobro? U osnovi nema mnogo razlike u gospodarenju zajedničkim resursima, radilo se o vulkanskim žalima na kojima lovimo rakove ili zajedničkog servera na kojem skladištimo podatke. Svaki oblik zajedničkog korištenja dobara podrazumijeva mješovite institucije koje malo podsjećaju na državnu administraciju, a malo na slobodno tržište. Drugim riječima sigurno će imati kruta pravila kojih se moramo pridržavati i slobodu samoupravljanja (ili anarhije) koje omogućava da usavršavamo pravila kako bi povećali zajedničke koristi, a institucije učinili manje okrutnima.

Dokazano je da naša sebičnost uvijek ima i onu svijetlu, nesebičnu, stranu. Lomaču na Svetog Nikolu treba gledati kao na kulturu koja gori. Jer ono što gori nije brod nego korijenje naše samosvijesti i tradicija zajedničkog preživljavanja, nada u ekonomiju povjerenja.