Do jučer anonimni sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić samo je jednom svojom odlukom u Hrvatskoj uspio napraviti ono što je u Hrvatskoj sve do jučer izgledalo nemoguće: pomiriti dojučerašnje ljute protivnike. Tako ovih dana i ministar financija Slavko Linić, i poslodavci udruženi u HUP, koje je isti taj Linić sve donedavna optuživao kao glavne kočničare reformi, i sindikati, koji svako malo i poslodavce i Linića i njegovu Vladu optužuju da radničkim pravima rade o glavi – svi su se oni ovih dana ujedinili protiv tog famoznog Kolakušića. Gnjevnom ministru potporu su pružili i brojni novinski komentatori i mediji, na njegovu je stranu stala i bivša predsjednica Vlade, a čak je i predsjednik Ivo Josipović izrazio razumijevanje za Linićevo nezadovoljstvo. Jedva da se itko, u toj novoformiranoj iznenadnoj koaliciji, i usudi kvariti tu idilu pa se, poput udruge sudaca i pokoje nevladine udruge, zapitati: kamo nas ta hajka protiv jednoga suca uopće vodi?

Jer, kako drugačije nego baš hajkom nazvati stanje u kojem jednoga suca, zbog odluke čiju zakonitost ama baš nitko dosad nije doveo u pitanje, najmoćniji ministar u Vladi dva dana zaredom, s izvanredne konferencije za novinare, naziva lijenčinom koja ne vodi računa o državnim interesima. I kad njemu, ali i svima koji bi se usudili krenuti njegovim putem, poručuje da 'nije sveta krava' i da nitko tko se usuđuje dovoditi u pitanje postupanje Vlade ili Sabora ne može računati na zaštitu, pa makar bio i sudac. I što je to negoli baš hajka kad ime tog suca sutradan osvane u velikom crveno-crnom okviru na naslovnici jednih od najutjecajnijih novina. Kad mu 'novinari istražitelji' krenu kopati po privatnom profilu na Facebooku i privatnom životu tražeći bilo što, što bi ga moglo kompromitirati, istražujući tko je tog čovjeka uopće zaposlio kao suca, tko preporučio, a tko imenovao...

I sve to samo zato što je jedan predstečajne postupak privremeno obustavio a zakon koji mu izgleda dvojben odlučio, koristeći se svojim ovlastima, uputiti na provjeru mjerodavnoj instituciji. Ni više ni manje od toga. Poput policajca koji bi, sumnjajući da je vozač kojega je zaustavio pijan a odbija alkotest, uputio na vađenje krvi u nadležnu zdravstvenu ustanovu, a kroz otvoreni mu prozor luksuznog terenca dopire prijetnja: 'Znaš li ti uopće tko sam ja?! Tko si ti da se usuđuješ MENE zaustavljati?!' Tako je i sudac Kolakušić očito naletio na osinje gnijezdo moći i velikih interesa. No umjesto odlučne zaštite mjerodavnih institucija, taj famozni sudac zasad dobiva tek mlake izraze priznanja da, doduše, nije učinio ništa što po zakonu ne bi smio, no ni zaustavljenog bahatog vozača zasad nitko ne ukorava. Premda taj 'vozač', za razliku od lavinom zasutog suca, očito krši bar jedan zakon: onaj o sudovima koji izričito zabranjuje 'svaki oblik utjecaja na donošenje sudske odluke, posebno svaki oblik prisile prema sucima, zlouporaba javnih ovlasti i osobnog utjecaja te korištenje medija i javnih istupanja na način suprotan načelima demokratskog društva, a koje ima za svrhu utjecaj na tijek i ishod sudskih postupaka'. A da ustavno načelo trodiobe vlasti, kao temelj funkcioniranja svakog demokratskog poretka uopće, ni ne spominjemo.

Pa tko je od sudaca uopće toliko lud da sutra ponovi nešto slično. Ako baš nikome drugome u ovoj zemlji nije stalo do zaštite njihova zakonitog djelovanja, zašto bi se oni sami 's rogatima boli'? Nije li jednostavnije potpisati što ti se kaže i ne izazivati vraga? Nije li sigurnije, umjesto vlastite sudačke savjesti i zakona koji su ti na raspolaganju, jednostavno osluhnuti iza čega su to 'stale sve političke opcije', kao što to ovih dana poručuje potpredsjednik Vlade Branko Grčić? I nije li sucima uputnije voditi računa o 'hrvatskim nacionalnim interesima, prije svega gospodarskim', kako to mudro navodi bivša premijerka, negoli o nekim tamo zakonima i na zakonima utemeljenim odlukama?

Bilo kako bilo, put kojim smo kao društvo krenuli počeo je opasno podsjećati na, u svijetu i u povijesti, već viđene puteve klizanja u različite diktature. Jer, kad god se neki zakoniti postupak s pozicije moći proglašava skandaloznim, opasnim i nedopustivim, a onaj koji ga je učinio postane metom orkestrirane 'ad hominem' kampanje, vrijeme je za oprez! Ako već danas povjerujemo da je 'nedodirljiva sveta krava' sudac čiju će odluku više instance, pa i nezadovoljne strane, imati priliku osporiti u zakonom predviđenom postupku, a ne vlast koja je uvjerena da su njezine odluke bogomdane i nedodirljive, onda ćemo već sutra možda povjerovati i u to da je crno bijelo, a bijelo crno. Ako nas se već danas uvjeri da je već samo propitivanje baš ovakvog zakona i predstečajnih nagodbi koje se po njemu provode postupak koji će dovesti do gašenja tisuća poduzeća i desetaka tisuća radnih mjesta, pa zbog toga treba i zažmiriti na očite pokušaje utjecaja izvršne na sudsku vlast, možda nam se već sutra, kad se i ako gospodarska kriza i dodatno produbi, i neke druge važne institucije i demokratska načela učine nevažnima i, za izlazak iz krize, kontraproduktivnima.

I ako već danas budemo sa simpatijama promatrali očito nepoštivanje institucija i kršenje zakona samo zato što nam se onaj koji tako čini predstavlja kao odlučan, pošten i dobronamjeran, možda već sutra, kad i ako stvarno zagusti, pristanemo slijediti svaku budalu koja nas uspije uvjeriti da nas baš ona iz te gabule može izvesti. Pa nas, što ne bi bilo prvi put, uvede u još veću.