Sve dok utjecajni dvotjednik Start, jedna od perjanica Složene organizacije udruženog rada 'Vjesnik' i izdanje OOUR-a Informativno-revijalnih izdanja smještenog u neboderu u Aveniji bratstva i jedinstva, nije objavio brošuru 'Bleiburg, otvoreni dossier', po cijeni od 100 dinara, o zbivanjima koja simbolički povezuje ime gradića u Austriji uglavnom se samo govorilo. Činilo se to tiho, u nekim obiteljima, bez da je većina znala više od maglovitih i nepovezanih priča. Pisalo se malo, pretežno u emigraciji, iz kuta koji je katkada bio iskren, ali rijetko znanstven. Potom su, baš kao i o sličnim događajima nakon Drugog svjetskog rata u više europskih zemalja, o svemu počeli pisati povjesničari, pa i neki svjedoci. Start je početkom demokratskih promjena u Hrvatskoj prekinuo šutnju i tiskao knjižicu u kojoj su pretiskani ili objavljeni članci novinara, znanstvenika i publicista koji su o zbivanjima koja su bila velika, bolna, važna, progovorili za široku javnost. Pojavila se i publikacija o Jazovki, jami na Žumberku gdje su iz zagrebačkih bolnica odvedeni i ubijeni neki koji se krajem rata nisu povukli prema Zapadu.

Nekoliko mjeseci nakon izlaska brošura, sve se promijenilo. Avenija je promijenila ime, jugoslavenski dinar više nije bio sredstvo plaćanja, nestalo je SOUR-a i OOUR-a u kojem je djelovao Start. Ugasio se i dvotjednik, pa i Vjesnik, najveći novinski izdavač na Balkanu. Stručnjaci koji su radili na publikaciji promijenili su redakcije i karijere, ali uglavnom ne i stavove koje su izložili u publikaciji. Nova je bila samo praksa da se o Bleiburgu govori stalno. Dvadeset godina nakon što je stvorena cijela biblioteka različitih napisa o zbivanjima sedam dana po završetku rata u Europi i nekoliko tjedana ljeta 1945, i dalje nema jasnije brojčane odrednice o stradalima ili barem o njoj nema suglasnosti. Neki i dalje govore o 250.000 ili više ubijenih, drugi o 35.000.

O Jazovki se progovori svakog 22. lipnja – uvijek je to druga vijest u središnjem Dnevniku, odmah nakon izvještaja o proslavi državnog praznika Dana antifašističke borbe i izjave predsjednika Republike. Problem je što se na taj način opravdano žaljenje ubijenih, čiji broj nikada nije utvrđen niti su kosti iz rupe dostojno pokapane, stavlja u neobičan kontekst, u oporbu državnom prazniku koji je jedan od temelja suvremene Hrvatske, ali i Europe. U posljednje vrijeme sličnu poruku šalje i skupina Kruga za Trg, oni koji traže da se po maršalu Titu ne zove ni jedna javna površina u Hrvatskoj. Ista mjerila, doduše, ne vrijede za bliske Titove suradnike, primjerice one čije se ulice naslanjaju na Trg, kao Andrije Hebranga, pa ni one koje su nedavno ponovo dobile svoje prometnice, sestre Baković ili Ivo Lola Ribar.

Problem posljednjih dvadeset godina nije u tome što se Bleiburg pojavio kao jedna od središnjih komemoracija i mjesta u memoriji. Da se o traumatičnim povijesnim epizodama progovori na vrijeme i jasno, stvari bi bile lakše i bolje. To jest, zadaća odgovorne znanosti, školskog sustava i države. Problem je u tome što se u dvadeset godina, otkako se o Bleiburgu može govoriti i u Hrvatskoj, i dalje o svemu govori tako da se društvo dijeli. Kraj Drugog svjetskog rata nije postao mjesto u prošlosti koje treba analizirati da bi se nešto naučilo, da bi se pokušala graditi budućnost u kojoj se nikada neće dogodit isto.

Bleiburg je daleko više dio dnevne politike, no sjećanje na traumatična zbivanja 1945. godine. Komemoracije koje se organiziraju u Austriji najmanje su okupljanja onih koji se žele prisjetiti stradalih, dati pijetet žrtvama. Povjesničari koji su o svemu pisali trebali bi biti hladni, pokušati ne samo utvrditi broj identificiranih, već i jasno pokazati kontekst u kojem se sve dogodilo. Odlazak na Bleiburg najviše je zato nastojanje da se rehabilitira poražene. Bilo bi poštenije da se političke poruke onih koji se tamo okupljaju jasno artikuliraju, no da se slabašno nastoji zamaskirati očito. Isto vrijedi za ostala mjesta. Puno više o stvarnim ciljevima Kruga za Trg govore uzvici 'Rus, Rus' izrečeni na besmislenu dvojbu o Titovom slovenskom i hrvatskom podrijetlu, što je izgovorio slovenski povjesničar Dežman (prava šteta što se tako slabo pozna njegova biografija; pokazala bi brojne sličnosti s nekim hrvatskim likovima). Još jasniji bio je onaj koji je, govoreći o Titu, zaključio da je sve zlo što se Hrvatima događa, od Bleiburga do Haaga, samo velika urota Velike Britanije. Teško da su to poruke onih koji žele problematizirati Titovu ulogu u poslijeratnoj represiji ili govoriti o zločinu bez suda.

Drugi dio Hrvatske o svemu šuti ili ponekad pokušava plesati po dijelu nota koje se čuju na Bleiburgu. Odlazak predsjednika Josipovića na Bleiburg, baš kao što ni uporna a neostvarena nagovaranja predsjednika Mesića da to učini, ne bi i nije zadovoljila najveći broj onih koji se na Bleiburgu okupljaju. To ne znači da je takav potez nužno loš. No ono što je on trebao učiniti onima koji se tamo obično okupljaju ionako nije važno, samo što to ne mogu javno priznati.

Bleiburg, a još bolje Kočevski rog ili mjesta stvarnih stradanja, ne samo mjesto predaje poražene posljednje Hitlerove saveznice, treba biti mjesto gdje se upozorava da se zlo više nikada ne smije dogoditi. To treba biti mjesto gdje se osuđuju oba zla; ono koje je nosilo ustaške uniforme i ono koje je u partizanskim uniformama ubijalo izbjegle u Austriju, posebno civile ili mlade domobrane koji se nisu stigli boriti. Ono što se dogodilo na Bleiburgu nije samo mjesto stradanja Hrvata. Ubijeni su tamo Slovenci, Srbi, Crnogorci, Rusi, Bugari. Oni koji su bježali na Zapad predugo su vjerovali nacističkoj propagandi. Trebalo bi jasnije reći da bi žrtava sasvim sigurno bilo puno manje da se borbe nisu vodile danima nakon što je rat završio, da se Zagreb možda mogao drukčije pripremati za kraj rata kada su u siječnju jedinice Crvene armije ušle u Budimpeštu, a sredinom travnja u Beč. Posve lažna i neutemeljena bila je njemačka i ustaška propaganda da je ono što se kasnije pretvorilo u Hladni rat, sukob Istoka i Zapada, već događa. Toga nije bilo. Jalta nije bila podjela svijeta, već vrhunac ratne suradnje. Nije još bilo Hladnog rata, pa nije bilo ni odstupanja od odredaba ugovora, bez obzira na to imaju li zbog toga britanski vojnici moralnih poteškoća. Mnogi su imali, Velšani su se skoro pobunili zbog izručenja 12.000 ljudi u sigurnu smrt. Njihovi zapovjednici su mislili na mogući sukob i imali drukčiju odgovornost, pa i zastrašujuća razmišljanja. 'Toliko je milijuna mladih umrlo u ovom ratu, što onda strada li još 30.000', rekao je jedan od njih.

Kada bi se doista htjelo da se prestanemo gušiti prošlim, onda bismo već dva desetljeća o Bleiburgu govorili drukčije. Zašto se komunističkim žrtvama ne dopustilo pravo na dostojanstveni mir? Zašto se stalno najavljuje obračun s komunizmom, a to se nikad ne čini? Želimo li da prošlo postane predmet bavljenja povjesničara? Zašto novinarima jednom ne dosadi neprestano najavljivati isto, a ne postavljati neka od ovih pitanja? Zato što je lakše manipulirati prošlim, nego se s njime uhvatiti u koštac. To donosi puno manje političkih bodova, a traži i daleko više rada u arhivima. Cijena je, doduše, velika, ali ne iskazuje se odmah.