Ne prestaju stizati reakcije na ovotjednu najavu američkog predsjednika Donalda Trumpa da se jednostrano povuče iz međunarodnog sporazuma o nuklearnom programu s Iranom. Za one koji se snažno protive ovakvoj odluci to je još jedna u nizu Trumpovih neiznuđenih pogrešaka na području vanjske politike koja će rezultirati još većom nestabilnosti i moguće ubrzati put Irana da postane nuklearna sila. Za druge je to konačno ispunjenje Trumpova obećanja iz predizborne kampanje i potpuno zaslužen odgovor na djelovanje Irana na Bliskom istoku.

Jedino oko čega se proponenti i kritičari ove odluke mogu složiti jest da je sporazum, koji je plod višegodišnjih diplomatskih napora i pritisaka kroz složene multilateralne sankcije, bio nesavršen. No dok je za ove prve ta nesavršenost bila razlog da se pokuša nadograditi postojeće, za druge je jedino rješenje bilo potpuno raskidanje sporazuma. Oni koji su podržavali predsjednika Obamu i njegov vanjskopolitički tim u pregovorima s Iranom ustrajni su u tome da je upravo ovim dogovorom spriječeno iransko nuklearno naoružanje, koje je bilo najveća prijetnja Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima u Europi i na Bliskom istoku.

Nuklearna prijetnja bila je primarna motivacija za dogovor s Iranom i napori koje su poduzeli SAD, EU-3, Rusija i Kina bili su isključivo fokusirani na njeno neutraliziranje. Kompleksnost pregovora i pregovaračke pozicije svih strana nisu dopustili da se u dogovor unesu i druge točke nesuglasica oko iranske unutarnje i vanjske politike, poput testiranja projektila srednjeg i dugog dometa ili pak sponzoriranja militantnih skupina poput Hezbolaha i Hamasa. Gotovo tri godine nakon potpisivanja sporazuma neupitno je to da je Iran zaustavio svoj nuklearni program. Tu su činjenicu uzastopno potvrdili inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) uslijed niza rigoroznih inspekcija i verifikacija. Dakle po tom je mjerilu sporazum s Iranom bio diplomatski uspjeh.

No među protivnicima sporazuma postoje oni koji sumnjaju da je Iran napustio ambicije da postane nuklearna sila. Nedavna prezentacija izraelskog premijera Benjamina Netanyahua o iranskom nuklearnom programu, koja se većinom odnosila na već poznate podatke o postojanju programa u ranim dvijetisućitima, samo im je poslužila kao dodatni dokaz za takve tvrdnje. Još je veći broj onih koji vjeruju da je djelovanje Irana na Bliskom istoku i šire već dovoljan razlog za povlačenje iz sporazuma. Od spomenutog programa razvoja dugometnih projektila i podrške bliskoistočnim militantnim skupinama do potpore Bašaru al Asadu u Siriji i Hutima u Jemenu, kao i suradnje s talibanima u Afganistanu, neki su od razloga za to što kritičari sporazuma smatraju da se na iransko djelovanje mora odgovoriti snažnijim sankcijama.

Usto, protivnici sporazuma navode i da on sadrži klauzule o dokidanju (takozvane sunset clauses) koje bi nakon 2025. oslabile neke od restrikcija, primjerice broj nuklearnih centrifuga. No iako bi Iranu bilo dopušteno da obogaćuje uran, to bi moglo biti isključivo na razini koja omogućuje proizvodnju nuklearnoga goriva, a nikako nuklearne bombe. Ipak, neki baš to vide kao ključan prvi korak prema nuklearnom naoružanju.

Formula: Obrnuto od Obame

Nakon više od godine dana u Bijeloj kući još ne prestaju rasprave o definiranju predsjedničke doktrine Donalda Trumpa. Eufemistički rečeno, proteklih 16 mjeseci mandata proteklo je u znaku nekonvencionalnog vladanja. Organizacijski kaos, nepredvidivost i impulzivnost gotovo su stalni. No jedno je sigurno: ako se želite kladiti na Trumpov sljedeći potez, najbolje pitanje koje si možete postaviti jest što je suprotno od onoga što bi učinio njegov prethodnik. Od istupanja iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i povlačenja iz Transpacifičkog partnerstva do ove posljednje odluke, Trump se pozicionira kao anti Obama. U prijevodu, skeptičan prema međunarodnim sporazumima i sklon jednostranim odlukama.

Jasno je da radi zaokret od Obamine politike prema Bliskom istoku. Naime, iako su Izrael i Saudijska Arabija glavni američki saveznici u regiji i primatelji ogromne američke vojne pomoći i naoružanja, nikako nisu mogli 'oprostiti' Obami dogovor s Iranom – glavnim neprijateljem obiju zemalja. Saudijci, kao najsnažnija sunitska sila, sporazum su protumačili kao američko odobravanje šijitskih aspiracija da dominiraju regijom. Izraelci su pak osjetili prijetnju od jačanja utjecaja Irana kroz potporu militantnim skupinama, ponajprije Hezbolahu, i same iranske vojske na njihovim granicama, kao što je slučaj u Siriji.

Ono što je proteklih godinu dana držalo dogovor na životu bili su neprekidni apeli nekih od ključnih ljudi iz Trumpova kabineta. Primjerice, državni tajnik Rex Tillerson i savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster s ministrom obrane Jamesom Mattisom ukazivali su na korisnost sporazuma i činjenicu da se Iran pridržava stavki dogovora. No s obzirom na kadrovske sječe koje su posljednjih mjeseci bile gotovo svakotjedne, Tillerson i McMaster već su davna prošlost. Na njihovo su mjesto stigli direktor CIA-e Mike Pompeo kao novi državni tajnik te John Bolton, kontroverzni bivši predstavnik SAD-a pri UN-u i gorljivi neokonzervativac s dugom poviješću protuiranskih stavova, u ulozi savjetnika za nacionalnu sigurnost. Pompeo je za vrijeme potpisivanja iranskog sporazuma bio republikanski predstavnik u Kongresu i vrlo oštar kritičar dogovora, a Bolton je u jeku završnih pregovora s Iranom 2015. objavio članak u New York Timesu s naslovom u slobodnom prijevodu 'Da spriječimo iransku bombu, trebamo bombardirati Iran'. Teško je zamisliti kako bi savjetnici s ovakvim stavovima mogli ublažiti predsjednikovo stajalište.

Rascjep između dvije strane Atlantika

U kratkom roku posljedice ovog poteza i više su nego jasne. Najočitiji je rascjep između dvije strane Atlantika. Iako europski 3M trio – Macron, Merkel i May – nije uspio promijeniti Trumpov stav, zasad ne odustaju od nauma da ostanu dijelom sporazuma i pozivaju Iran da učini isto. No iako je to na deklarativnoj razini moguće, praktično će biti vrlo teško izvedivo. Naime, američke sankcije koje će uslijediti stubokom mijenjaju kalkulacije europskih kompanija koje bi se mogle naći na udaru sekundarnih sankcija zbog poslovanja u Iranu. Teško je vjerovati da će multinacionalne kompanije sa sjedištima u europskim prijestolnicama riskirati da budu stavljene na crnu listu američke riznice.

U svakom slučaju, ekonomska korist kao glavni poticaj Iranu za poštivanje sporazuma ubrzano kopni. Iransko gospodarstvo već sada je na klimavim nogama, a nove sankcije će nesumnjivo pridonijeti daljnjem ekonomskom slabljenju. To će koristiti jedino tvrdolinijaškoj struji koja je ovime dobila potvrdu da do dogovora nije trebalo ni doći i da bi Iran trebao poduzeti nove napore na putu prema nuklearnom naoružanju.

Srednjoročno, neminovno je pitanje odjeka ove odluke na trenutno goruće pitanje nuklearnog naoružanja Sjeverne Koreje i nedavnih povijesnih pomaka da se dođe do sporazuma koji bi riješio krizu na Korejskom poluotoku. Predsjednik Trump već je izjavio kako bi za najavljeni susret sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom i mogući dogovor trebao dobiti Nobelovu nagradu za mir. No teško je vjerovati da će nakon američkog povlačenja iz sporazuma s Iranom Sjeverna Koreja imati razloga vjerovati američkoj vladi da nakon nekog vremena neće učiniti isto. U prilog toj činjenici ide i primjer Muamara Gadafija koji je pristao na nuklearno razoružanje 2003., da bi za manje od deset godina u jeku Arapskog proljeća bio svrgnut s vlasti i smaknut nakon NATO-ove intervencije. Poučeni ovim primjerima, diktatori koji drže do opstanka režima znaju da sada pogotovo ne mogu imati povjerenje u Zapad da će se držati dogovora.

U konačnici, dugoročne posljedice na stabilnost već izrazito turbulentne regije upućuju na više razloga za pesimizam. Već godinama smo svjedoci saudijsko-iranskog natjecanja za regionalnu premoć – od Sirije, Jemena, Iraka do Libanona. Napetosti između Irana i Izraela već su eskalirale unutar Sirije proteklih godina, no ovih se dana čini da postaju sve veće. Saudijci i Izraelci su Trumpovom odlukom dobili i više nego jasan signal američkog stava, što bi ih moglo navesti na daljnje i još otvorenije konfrontacije s Iranom. Jednako tako, Iran može postati još asertivniji s obzirom na vanjske pritiske i izolaciju. Napokon, gotovo je pravilo da kada režim ne može crpiti legitimitet iz dobrog gospodarskog stanja, uvijek ima opciju da se prikaže žrtvom vanjskih sila i postane militantniji na vanjskom planu. A kako nestabilnost na Bliskom istoku bude rasla, svjetsko gospodarstvo će osjetiti već poznate posljedice u vidu većih cijena nafte i potencijalne gospodarske krize.

U igri su dvije opcije

Ono što najviše zabrinjava je način na koji je američka administracija donijela ovu odluku. Pitanje na koje još čekamo odgovor jest koja je Trumpova strategija da nagovori Iran da dođe za pregovarački stol, pogotovo kada nema naznake da postoji suglasje sa saveznicima i ostalim velikim silama koje su bile uključene u prvobitni sporazum.

Predsjednik Trump, čini se, izvlači krive poučke iz približavanja Sjevernoj Koreji i primjenom toga na Iran. Iran ima potpuno drukčije ambicije i nalazi se u posve različitom sigurnosnom okruženju. Stoga se trenutno čini da su izgledne samo dvije opcije – prva je 'zec iz šešira' kroz primarno ekonomski pritisak i moguće otvaranje novog diplomatskog trakta, dok je druga puno strašnija i uključuje uporabu američke vojne sile.