Čak i prema mjerilima ove skandalima obilježene Bijele kuće, ovo je bio zaista loš tjedan za Donalda Trumpa. Ako su njegove prošlogodišnje izjave u kojima je izjednačio bijele rasiste i one koji su prosvjedovali protiv njih u Charlottesvilleu dotakle dno na polju unutarnje politike, njihov je ekvivalent u vanjskoj politici stigao ovaj tjedan, piše u novom komentaru za tportal Gorana Grgić, stručnjakinja za američku politiku sa Sveučilišta u Sydneyu
Naime, američki predsjednik je kazao kako misli da su Rusija i Sjedinjene Države jednako krive za ono za što sada znamo da je gotovo neosporno rusko uplitanje u američke izbore 2016. godine. Trump je ovo rekao stojeći uz Vladimira Putina na novinskoj konferenciji netom nakon zatvorenog summita u četiri oka s ruskim predsjednikom. Usput je dodao i da zapravo ne misli da je Rusija hakirala kampanju Hillary Clinton, Demokratsku stranku i izborne popise mnogih saveznih država budući da je predsjednik Putin sve to oštro opovrgnuo.
vezane vijesti
Nije trebao dugo čekati na reakcije kod kuće. Uslijed rijetko viđenog vala osuda koje su stigle s obje strane političkog spektra, predsjednik Trump je nedugo nakon povratka iz Helsinkija sazvao novu konferenciju za novinare. Svega 24 sata nakon prve izjave o ruskoj neumiješanosti, dijametralno je promijenio ploču. Čitajući iz pažljivo pripremljenog govora, kazao je kako se krivo izrazio i kako nema razloga ne vjerovati svojim obavještajnim službama koje već gotovo dvije godine upozoravaju na prijetnju i stvarnost ruskih kibernetičkih napada.
Stoga se ovih dana neminovno nameću pitanja - zašto bi predsjednik Trump uopće izjavio tako nešto nakon samita? Je li on ruski 'mandžurijski kandidat'? Ili odbija svake sumnje o kompromitiranim izborima budući da bi to još i više narušilo njegov izborni legitimitet? Tko ga je onda uspio nagovoriti da promijeni iskaz pri dolasku u Washington? Za sve one koji prate američku politiku, nekada se čini da zaista živimo u postmodernizmu gdje postoje samo subjektivne 'istine'.
Dugoročne posljedice
No, protekli će tjedan biti upamćen ne samo po ovoj nevjerojatnoj epizodi, već i po nepobitnim dokazima da dominantni obrisi američke vanjske politike, koji datiraju još iz razdoblja od kraja Drugog svjetskog rata, sve jače blijede. Naime, predsjednik Trump je ponovno pokazao da se njegova vanjskopolitička doktrina uvelike kosi s više od sedam desetljeća dugim konvencijama. Za njega su savezništva teret i trošak, bliske veze s drugim liberalnim zemljama relikvija prošlosti, a autoritarni režimi legitimni i vrijedni posebnih sastanaka na vrhu.
Nitko se nije zavaravao da će ovogodišnji summit zemalja NATO-a biti neka parada ljubavi, pogotovo ne nakon što je prošlogodišnji summit u Bruxellesu završio gotovo kao fijasko budući da predsjednik Trump nije htio izravno obećati da je Amerika predana članku 5. Sjevernoatlantske povelje o načelu kolektivne obrane. No, sastanak zemalja saveznica je, zahvaljujući američkom predsjedniku, prošao gore nego što su mnogi očekivali. I prije nego što je odletio za Europu, Trump je izjavio kako se najviše veseli susretu s ruskim predsjednikom jer smatra da će se s njime lakše dogovoriti nego s europskim saveznicima.
To je bila i više nego dobra najava onoga što je uslijedilo narednih nekoliko dana. Nedugo nakon slijetanja, američki predsjednik je optužio NATO saveznike koji ne izdvajaju magičnih 2% BDP-a za obranu (po dogovoru iz 2014.) da su 'delikventni'. Osim Sjedinjenih Država, tu su granicu prošle još samo Grčka, Estonija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Latvija. Hrvatska kao i preostale 23 zemlje članice kaskaju u vojnoj potrošnji. Sljedeći su dani protekli u znaku krize u transatlantskim odnosima. Zatim je, kao svojevrsni deus ex machina, predsjednik Trump pri odlasku iz Bruxellesa izjavio da su saveznici postigli novi dogovor o još većim izdvajanjima za obranu i to proglasio svojom pobjedom. No, ovo je izgleda bilo samo njegovo shvaćanje stvari, budući da nitko od čelnika zemalja NATO-a nije javno istupio da potvrdi ovakvu predsjednikovu izjavu, niti se obvezao na veću potrošnju.
Napad na Njemačku
U salvi kritika koje je američki predsjednik odaslao, posebno se izdvojio njegov napad na Njemačku, koju je optužio da je u potpunosti pod ruskom kontrolom i njihov talac. Naravno, mnogi su ovo prepoznali kao neuspješan napad kojim se željelo odagnati negativni publicitet koji već duže od godinu dana stvara posebna istraga o ruskom uplitanju u američke izbore, a koja je prošli tjedan urodila optužnicama protiv dvanaestorice ruskih obavještajnih agenata. Ipak, u srži njegovih kritika spram Njemačke kriju se naznake promjene američke politike prema Europi.
Naime, već je dobro poznato da predsjednik Trump na vojna savezništva gleda isključivo kroz prizmu robne razmjene. Njemačka je tako dvostruko 'kriva' budući da ne izdvaja dovoljno za obranu, a u isto vrijeme ima popriličan trgovinski višak sa Sjedinjenim Državama. Uz to, tu se povlači i pitanje njemačkog uvoza energenata i kontroverznog projekta Sjeverni tok 2, kojim bi se ruski plin dopremao u Njemačku kroz novi plinovod u Baltičkom moru.
Trupova administracija je odlučna u toma da Europu, posebice istok Starog kontinenta, učini novim tržištem za svoj ukapljeni prirodni plin (LNG). Valja se prisjetiti da je prošle godine na summitu Inicijative triju mora u Varšavi američki predsjednik poručio da '(SAD) sjede na golemoj energiji i sada su izvoznik energenata. Pa ako trebate energente, samo nas nazovite'. Ovu je izjavu dao netom nakon što je u Poljsku po prvi puta stigla pošiljka američkog LNG-a, a i sami smo upoznati sa planovima gradnje LNG terminala na Krku, koji bi otvorio mogućnost širenja tržišta na jugoistočnu Europu.
Od 2014., Obamina administracija je snažno zagovarala diverzifikaciju izvora energije u Europi, jednim dijelom i kroz promicanje izvoza američkog LNG-a, ali prije svega kao instrument sigurnosne politike, kako bi se smanjila ovisnost o ruskom plinu. S druge strane, Trupova administracija izvoz energenata vidi samo kao ekonomski instrument koji će pomoći u ostvarenju agende 'Amerika na prvom mjestu' kojoj je u fokusu smanjenje trgovinskog deficita i stvaranje novih radnih mjesta kod kuće. Stoga niti malo ne čudi da predsjednik Trump nije niti jednom riječju spomenuo najčešće geopolitičke kritike upućene spram projekta Sjeverni Tok 2, a koje se prvenstveno tiču izolacije Ukrajine, koja ovime gubi dohodak od tranzitnih poreza, baš kao i druge energentima siromašne zemlje srednje i istočne Europe.
Crna Gora kao epicentar Trećeg svjetskog rata?
Drugi eklatantni primjer potpunog nemara i nezainteresiranosti za savezničke i partnerske države stigao je nekoliko dana kasnije, kada je u razgovoru za svoju omiljenu TV kuću Fox News, predsjednik Trump izjavio da ne planira ulaziti u Treći svjetski rat kako bi obranio Crnu Goru. Ovdje je elaborirao već jasan stav o tome kako smatra da su sva američka savezništva zapravo izrazito nepravedna zbog svoje asimetričnosti. Prema njegovom viđenju, Amerika je ta koja je izvukla deblji kraj dok svi drugi profitiraju.
Osim što je u svojoj izjavi o Crnogorcima kao 'izrazito nasilnim ljudima' ponovio stereotipe koji se općenito tiču Balkana kao bure baruta, pokazao je da male saveznice ne smatra vrijednima obrane i da ne planira poštovati već spomenuto osnovno načelo Sjeveroatlantske povelje. Poruka koju ovakve izjave i ponašanje šalje saveznicima je nedvosmislena – sigurni ste sve dok je to u materijalnom interesu Sjedinjenih Država.
Budućnost američkih savezništava
Mnogi će reći da je u suštini američka vanjska politika uvijek bila vođena materijalnim interesom, te da je jedina razlika između Trumpa i njegovih prethodnika njegovo apsolutno nepoznavanje osnovnih uzanca diplomacije i njegovanje oštrog populističkog stila. No, američka vanjska politika, ali i širi međunarodni odnosi, trenutno se nalaze u razdoblju tranzicije koje bi se najbolje moglo kolokvijalno opisati kao 'ni simo ni tamo'.
Jasno je da je liberalni međunarodni poredak nastao u pepelu Drugog svjetskog rata na izdisaju, budući da sve više zemalja želi promijeniti status quo u kojemu je Amerika globalni hegemon. Isto tako, vidljivo je da američki predsjednik nije zainteresiran da takav poredak održi na životu ili da ga ojača. Naprotiv, on se svim silama trudi da potkopa i uništi neke od ključnih međunarodnih institucija i normi. U isto vrijeme tu je i veliki dio američkog političkog establišmenta koji ne želi da se takvo što dogodi, baš i kao značajan broj američkih saveznica od Europe do Azije.
No, dok su još prošle godine zemlje prijateljski naklonjene prema SAD-u strpljivo pokušavale dokučiti kako će nastaviti 'business as usual' s predsjednikom Trumpom u glavnoj ulozi, sve više je indicija da dolazi vrijeme preispitivanja odnosa koji sežu duboko u prošlost. Svima postaje savršeno jasno da teško možemo govoriti o potpunoj američkoj predanosti svojim saveznicima i obvezama proizašlih iz niza bilateralnih i multilateralnih dogovora. Svaki novi napad i kritike od strane američkog predsjednika ukazuju na neminovnost da liberalno nastrojene zemlje saveznice što brže iznađu plan za dalje.
