Prijatelji stranci, oni koji imaju neke veze s Hrvatskom i koje Hrvatska zanima, pitaju me ovih dana kako objašnjavam ponašanje premijera u slučaju 'lex Perković'. U čemu je stvar? Zbog čega premijer nevjerojatno upornim i zapetljanim objašnjenjima svojih motiva riskira sankcije (ili 'mjere', kako kaže ministar pravosuđa)? Naravno da je teško odgovoriti na ova pitanja, jer nema smisla ponavljati sve one muljaže kojima je krajnji cilj drpiti i ovce i novce, tj. uskladiti zakon s evropskim, ali istovremeno postići, makar promjenom Ustava, da to usklađivanje nema ozbiljnih posljedica, barem ne za izvjesne osobe. A ne može se kao ozbiljan razlog navesti ni tvrdoglavost, očigledno karakterna osobina premijera koji je u stanju poigravati se s uskraćivanjem fondova namijenjenih pripremi za ulazak u Schengen. Osim njega, tu su i Vlada i parlament, pa i predsjednik države koji bi imali i morali nešto reći u povodu njegove 'tvrdoglavosti'.

Za sada nitko osim lidera opozicije, s pretjeranom revnošću i dužnom ozbiljnošću - što je i normalno - ne reagira na ovakvo u najmanju ruku neobjašnjivo ponašanje. Čini se da za nadmudrivanje koje traje preko dva mjeseca nitko u Vladi nema snage ići do kraja i ispitati uzroke te prekinuti premijerovo prodavanje magle. Nema spomena glasanju o povjerenju ili pritisku koalicijskih partnera, da ne govorimo o spominjanju novih izbora, što su sve uobičajene mjere u demokracijama. Možda ih je sve premijer uspio uvjeriti da se, u slučaju 'lex Perković', radi o marginalnoj stvari koja ne zanima Evropu, a možda su ljudi okupirani drugim ozbiljnim problemima kao što je na primjer štrajk zdravstvenih radnika. Problema je ionako napretek… A ružnu pretpostavku da ga podržavaju jer im položaj ovisi o njegovoj volji ne bi valjalo ni spominjati.

Jesmo li zbilja zreli za Europu?

Da, moguće je da premijer ima neke osobne razloge da se tako ponaša. Može biti i da se njegovi razlozi tiču zaštite svijetlog 'lika' SDP-a, odnosno čuvanja 'bolje prošlosti'. Naime sve su vrste spekulacija dozvoljene u situaciji kad su pravi motivi netransparentni. Međutim najgore je to da razlozi premijerovog neprimjerenog, prema unutra autokratskog, a prema van bahatog, te svakako neuračunljivog ponašanja uopće više nisu važni. Bolje rečeno, važni su samo unutar okvira ove države pa tako na vidjelo, osim njegovog karaktera, izlaze odnosi moći u Vladi, činjenica da nije provedena lustracija, neozbiljnost i omalovažavanje međunarodnih dokumenata itd. No gledajući izvana ovakvo ponašanje sada već ne premijera, nego Hrvatske – jer on je predstavnik svoje zemlje – važne su samo posljedice koje je ono već uspjelo izazvati.

Sve do petka 28. lipnja ove godine vjerovali smo, a i drugi su nam očito vjerovali, da je Hrvatska drugačija država. Ovih dvadeset godina ponavljanja da smo evropskiji od Evrope, da tamo pripadamo jer smo oduvijek tamo i bili, da nas bitno određuju Beč, opere i srebrni beštek, a ne ćevapi i cajke, i sve slične banalnosti i gluposti – ili da su naše institucije spremne za EU, da smo proveli sve potrebne reforme, položili sve teške ispite, popravili se i čak urazumili krajnju desnicu, a bivšeg premijera, eto, strpali u zatvor zbog korupcije – to je sve sada dovedeno u sumnju. I konačno smo 1. srpnja stekli diplomu, ugovor ili što već da smo najbolji đaci u tzv. regiji. Uz to, najveća je potvrda uspjeha bila zavist susjeda.

EU je također bio zadovoljan, uvjeren da ga Hrvatska neće iznevjeriti kao Rumunjska i Bugarska koje su koju godinu nakon što su primljene u EU pokazale da ipak nisu bile spremne. No Hrvatska ih je u tome pretekla jer joj nisu trebale godine, već svega tri dana! Naime tri dana prije nego je primljena izglasan je sporni zakon. Zabuna? Nesporazum? Možda, no sumnja nije potrajala dugo, jer se ta priča vuče već previše dugo da ne bismo, zajedno s tim susjedima, bili svedeni na zajednički nazivnik foliranata. Jer percepcija Hrvatske izvana se promijenila od tog fatalnog datuma, u to nema nikakve sumnje. Dovoljan je čak i površan uvid u evropske medije da se uvjerimo u to kako i dalje klizi dolje. Od 29. lipnja do danas poljuljani su ozbiljnost i vjerodostojnost ove vlade i njezinih institucija. Materijalne posljedice u obliku sankcija ili 'mjera', svejedno, tek su jedna posljedica na koju, čini se, u Vladi ležerno odmahuju rukom (pa tako na primjer predsjednik Sabora izjavljuje kako ne vjeruje da će biti materijalnih mjera, a i premijer je u to posve uvjeren?!). No ne radi se ovdje o uvredi nacionalnog ponosa, kako, čini se, i sam premijer misli kad pomalo pretjerano slikovito izjavljuje da 'nismo ptičji rezervat' pa zato on neće dozvoliti 'da se s nama briše pod'. Radi se o nepovjerenju da će se ona držati dogovorenih pravila igre, bilo da se radi o potpisanim ugovorima, bilo o novcu.

Treći razred europskog vlaka

Jednako je tako važno ono što se događa s vlastitom percepcijom. Kako vidimo sami sebe? Jesmo li još uvijek uvjereni da smo bolji od drugih? Možemo li biti veći demokrati od susjeda kad već dva mjeseca nemoćno gledamo kako nam se premijer kocka s budućnošću jer je ulazak u Schengen za dvije godine postao upitan? Možda još ne vidimo jasnu vezu između neumjesnog patriotskog ponosa, očekivanog boljeg života, pada povjerenja u državu i uskraćivanja ovih ili onih fondova EU-a, ali će to uskoro postati bolno jasno. Kao što je isto tako jasno da nije samo siroti premjer odgovoran za to.

Bilo kako bilo, šteta je već napravljena. Hrvatska je u evropskoj percepciji gurnuta upravo tamo odakle se već desetljeće očajnički pokušala iščupati – i skoro uspjela. Sad smo ponavljači i nema razloga da se osjećamo nadmoćnima nad lažljivim, prevrtljivim, korumpiranim državama s kojima, eto, dijelimo treći razred vlaka zvanog EU. Samopoštovanje na koje poziva premijer je neprimjereno i zakašnjelo i zato može upaliti još samo upravo u – ptičjem rezervatu.