Program Kolinde Grabar Kitarović Hrvatska ZNA i mora bolje ima 33 stranice u PDF-u, čime je po veličini usporediv s programima za europske izbore. Međutim po svojem obuhvatu uvelike podsjeća na kakav program za parlamentarne izbore. U odjeljku 'Hrvatski razvoj' stavlja se naglasak na predlaganje mjera demografske politike, ali i zagovaranje ravnomjernog regionalnog razvoja, no jedina točka koja se spominje, a državni ju poglavar izravno može provoditi, gospodarska je diplomacija. 'Hrvatski identitet' bavi se različitim naglascima u obrazovnoj i kulturnoj politici, no od onih elemenata na koje predsjednica može sukladno svojim ovlastima doista imati utjecaj pitanje su povratka materijalnih kulturnih dobara i arhivske građe iz Srbije.

Treći dio, 'Hrvatska odlučnost', progovara o dosadašnjim i budućim prioritetima i inicijativama u vanjskoj politici te je usko vezan uz ustavnu ulogu šefice države. 'Hrvatska pravednost' dotiče se tema koje su zasigurno prioritet velikom broju građana, poput suzbijanja korupcije i borbe za uključivanje i vidljivost ranjivih skupina, kao što su osobe s invaliditetom i siromaštvom ugroženi umirovljenici. Međutim i kod ovih pitanja predsjednica može koristiti javnu ulogu te zagovarati teme i rješenja, no nema operativnih mogućnosti doista ih provoditi. 'Hrvatska demokracija', između ostalog, uključuje poziv na široku stručnu raspravu o budućnosti hrvatskog političkog sustava, što znači da je Grabar Kitarović ipak donekle otvorena mogućnosti ustavnih reformi. Odjeljak 'Hrvatska sigurnost' daje uvid u obrambene i sigurnosne naglaske te je uvelike na tragu onoga što Vlada provodi ili namjerava provoditi. Na kraju, 'Hrvatski optimizam' kombinacija je ideje o ulozi predsjednice u javnoj diplomaciji, odnosno inozemne i tuzemne promidžbe, ali i ideja koje spadaju u obrazovnu politiku i politiku tržišta rada, na koje šef države može tek zagovarački utjecati.

Zoran Milanović svjesno i namjerno ne nudi program, već svoju službenu stranicu temelji na isticanju ključnih poruka koje sugeriraju drugačije vrijednosne naglaske od Grabar Kitarović. Milanović nudi svoju viziju Hrvatske, no smatra kako, sukladno ustavnim ovlastima, ne treba artikulirati javnopolitičke prijedloge. Iz kratkih poruka i slogana može se iščitati zalaganje za slobodnu dostupnost prekida trudnoće, zaštitu prava seksualnih manjina, kritika Grabar Kitarović pri odabiru vanjskopolitičkih saveznika i partnera, isticanje važnosti zaštite okoliša i neovisnosti pravosuđa te privlačenje birača drugačijim stilom i karakterom, a ne toliko drugačijom ili novom politikom od aktualne predsjednice. Uz to, Milanović se čvrsto određuje protiv proširenja ustavnih ovlasti predsjednika.

Grabar Kitarović i Milanović u biti su uvelike podudarni u prihvaćanju postojeće ustavne uloge šefa države, no razlikuju se u svojem tumačenju tih ovlasti. Grabar Kitarović ekstenzivnije tumači svoju ulogu zagovaračice javnopolitičkih rješenja, dok se Milanović libi obećavati i nuditi ideje o pitanjima o kojima ne može odlučivati te smatra kako predsjednik prije svega treba stvarati ozračje u društvu i među političkim institucijama koje će biti pogodno za ostvarivanje javnopolitičkih ciljeva, kao što su suzbijanje korupcije ili zaštita manjinskih prava.

Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić ističu se svojim jasnim zahtjevima za većim ovlastima predsjednika te oni tvore sastavni dio njihovih programskih poruka. Veće ovlasti žele si priskrbiti ustavnim promjenama koje bi postigli zaobilaznim putem, pomoću pučkih referendumskih inicijativa što bi ih javno podržali s Pantovčaka.

Škoro u svojih pet točaka traži mogućnost samostalnog raspisivanja referenduma, a u okviru toga želi priskrbiti predsjedniku i mogućnost zakonodavne inicijative. Također želi mogućnost samostalnog sazivanja sjednica Vlade i predsjedanja njima. Članak 101. Ustava zapravo to već omogućava, no samo u slučaju ratnih okolnosti ili druge neposredne ugroze opstojnosti i neovisnosti države, a Škoro to želi proširiti i na redovne, mirnodopske okolnosti. Nadalje, priželjkuje privremeni veto, odnosno mogućnost nepotpisivanja zakona do pravorijeka Ustavnog suda o ustavnosti izglasanog zakona. Ovo je točka u kojoj se približava razmišljanjima i nekih prethodnih stanara Predsjedničkih dvora, ali i nekih pravnih znanstvenika, tj. najmanje zadire u postojeći odnos moći između Markova trga i Pantovčaka. U zadnjoj točki Škoro traži mogućnost da 'predsjednik Republike, uz Vladu i opoziciju, treba imati pravo predlaganja dijela ustavnih sudaca' te smatra kako će to dokinuti stranačku trgovinu oko tog pitanja. Ustavni sudci se, međutim, trenutno sami kandidiraju, a za njihovu potvrdu u Saboru potrebna je dvotrećinska većina koja, doista, počesto ima karakteristike stranačke trgovine. Ovime Škoro implicira da bi, uz predsjednika, Vlada izravno trebala predlagati 'svoje ljude', a parlamentarna većina pak 'svoje'.

Kolakušić cijeli svoj izborni program (na službenoj stranici znakovitog imena http://ustav.hr) temelji na opsežnim ustavnim reformama koje bi predsjedniku trebale priskrbiti ovlasti što su veće i od onih koje je imao Tuđman u okviru hrvatskog 'čitanja' francuske Pete Republike, a ujedno bi se ravnoteža između predstavničke i referendumske demokracije snažno okrenula u korist referendumskog odlučivanja. Kolakušić taksativno navodi prijedloge ustavnih promjena, a kao potkrepu svojim programskim točkama navodi pojedine članke ustava iz niza europskih zemalja, od kojih neke imaju polupredsjednički sustav vlasti (Francuska), neke parlamentarni (Slovenija), a neke pak skupštinsko-kolegijalni (Švicarska).

Zanimljivo je spomenuti da Kolakušić podlogu za svoja rješenja nalazi i u ustavima zemalja u kojima se predsjednik bira u parlamentu (Italija, Mađarska). Budući da ne navodi cjelovite tekstove, izolirani članci i stavci imaju kao cilj stvoriti dojam da je ono što kandidat predlaže uobičajeno u drugim europskim demokracijama, premda njegov program predviđa kombinaciju izrazito snažnog predsjednika i širokog referendumskog odlučivanja kakva nije poznata ni iz jedne političke prakse. Prema predloženom, predsjednik bi imenovao tri člana Ustavnog suda, a građani bi birali tri člana, premda nije jasno tko bi imao pravo kandidirati te članove koje bi se biralo na pučkim izborima. Ostaje nejasno imenuje li Sabor neke od članova Ustavnog suda. Osim snižavanja praga za pučku referendumsku inicijativu, Kolakušić predviđa pučku zakonodavnu inicijativu, odnosno građansku inicijaciju zakonodavnog procesa uz već dvadeset tisuća potpisa. Naposljetku, predlaže se radikalno smanjenje Sabora, sa 151 na 51, što povlači i reduciranje broja predstavnika dijaspore na jednog te nacionalnih manjina na jednog zastupnika, no nije jasno po kojem bi kriteriju to bilo učinjeno. U tom kontekstu spominje se i preferencijsko glasovanje za sve kandidate, što bi impliciralo ordinalno glasovanje, no to nije definirano u programu na taj način.

Zaključno možemo reći kako imamo dvoje kandidata koji se kreću u istim ustavnim okvirima, no različito tumače svoju ulogu, kao i dvoje kandidata koji na valu zahtjeva za većom ulogom referenduma, ali i na temelju želja dijela građana za 'čvrstom rukom' izravno legitimiranog vođe, nude opsežne zahvate u postojeći sustav, od kojih Škorini zahtjevi snaže ulogu predsjednika, no ne vraćaju nas nužno u polupredsjednički sustav, dok Kolakušićeve zamisli nadilaze ulogu predsjednika u francuskom modelu klasičnog polupredsjedničkog sustava.