Umjesto počesto neuvjerljivog Zvonimira Troskota koji, primjerice, u HRT-ovoj emisiji Otvoreno nije znao niti objasniti kako funkcionira D'Hondtova metoda preračunavanja glasova u mandate, a predstavlja inicijativu koja se primarno bavi izbornim sustavom, prava je šteta da građanska inicijativa Narod odlučuje za svoju glasnogovornicu nije mogla angažirati predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović.

Hrvatska se predsjednica u epilogu prikupljanja potpisa za dva referendumska pitanja ove inicijative pokazala toliko srčanom i – zainteresiranom za predložene izmjene hrvatskoga izbornog zakonodavstva, a zapravo Ustava Republike Hrvatske, da je u potpunosti zasjenila sve aktere koji su prethodna dva tjedna agitirali u korist ili protiv iznesenih prijedloga. Pritom je u jednom dahu izjavila da se drži preporuka Venecijanske komisije o nemiješanju u referendume (kako onda misli poštovati članak 87. Ustava RH prema kojem Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum, dođe li do takve hipotetske situacije), ali i da je čvrstog stava da se mora poštivati volja naroda.

Šefica države je tom prigodom naglasila da je očito da su građani davanjem potpisa pokazali želju za promjenama kako bi se protresao život hrvatskih političkih elita. Jedino je ostalo nejasno smatra li se i ona dijelom političke elite i što bi u njezinu slučaju značila trešnja. Ovako će se protresti Hrvatski sabor te položaj nacionalnih manjina.

Gubitnik srpska nacionalna manjina

Stav aktualne šefice države ne čudi. Dovoljno je da sadašnji predsjednik Vlade Andrej Plenković zauzme određeni stav te će Kolinda Grabar-Kitarović odmah zauzeti suprotan. Tako je i u slučaju inicijative Narod odlučuje koja je pod krilaticom Referendum za pravedniji izborni sustav od 13. do 27. svibnja prikupljala potpise za svoje prijedloge te izvijestila da je za dva referendumska pitanja prikupila traženi broj potpisa.

Konkretno 397.024 potpisa za prvo pitanje, a 390.189 potpisa za drugo pitanje. Potonje se odnosilo na prijedlog da zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna, dok je prvo mješavina više izmjena i dopuna aktualnog članka 72. Ustava RH, od maksimalnog broja zastupnika, uključujući zastupnike nacionalnih manjina, preko korigiranja postojećih elemenata izbornog modela za izbore zastupnika u Hrvatski sabor do omogućavanja glasovanja dopisnim ili elektroničnim putem. Pitanja su odvojena kako bi u konačnici barem prvo stiglo na referendumsko izjašnjavanje birača, iako će i glede njegove ustavnosti Ustavni sud imati posla.

Drugo je pak pitanje prijedlog za pretvaranjem Hrvatskog sabora u de facto većinsko-manjinski dvodomni parlament u kojem bi najveći broj zastupnika odlučivao o svemu, a zastupnici nacionalnih manjina ne bi mogli odlučivati o onom ključnom, o povjerenju Vladi te o donošenju državnog proračuna. Tako bi zastupnici desetak posto hrvatskog stanovništva postali drugorazrednim članovima Hrvatskog sabora kao predstavničkog tijela svih građana i nositelja zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Tih bi desetak posto državljana i dalje uredno plaćalo poreze te ostale financijske obveze, ali njihovi predstavnici ne bi mogli odlučivati o državnom proračunu, kao ni o Vladi koja ga predlaže.

Na ovaj se prijedlog nadovezuje dio prvoga referendumskog pitanja kojim se predlaže da pripadnici nacionalnih manjina biraju najviše šest zastupnika u Hrvatski sabor umjesto sadašnjih zajamčenih osam. Na taj se način sukladno predloženom smanjenju maksimalnog broja saborskih zastupnika sa sadašnjih 160 na 120 smanjuje i broj zastupnika nacionalnih manjina koje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ionako smješta u raspon od pet do osam. No, prava logika prijedloga nije matematički razmjer i suglasje s Ustavnim zakonom, nego činjenica da bi takvim ustavnim smanjenjem broja zastupnika nacionalnih manjina dio saborskih zastupnika izgubila jedino – srpska nacionalna manjina.

Ostali su prijedlozi šaroliki od lako primjenjivih već na razini zakonskih izmjena do elementarno besmislenih. Tako se predlaže da pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju kandidacijske liste koje su na izborima dobile najmanje 4% važećih glasova birača. Prethodno se predlaže da se u svakoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj bira najmanje 15 zastupnika. Zašto ne 20 ili 25? Kada bi Hrvatska umjesto sadašnjih četrnaest mandata u prvih deset izbornih jedinica i zakonskog izbornog praga od najmanje 5% važećih glasova birača, spustila zakonski izborni prag na najmanje 4% važečih glasova birača uz izborne jedinice od najmanje 15 zastupnika, zakonski izborni prag funkcionirao bi jedino u izbornim jedinicama s još većim brojem mandata ili uz drugu metodu preračunavanja glasova u mandate. Na primjer, na parlamentarnim je izborima 2016. u prvoj izbornoj jedinici koalicija stranaka Pametno i Za grad osvojila 4,83% glasova birača. Da je već tada zakonski izborni prag bio 4% te da se biralo najmanje 15 zastupnika, ova koalicija ni u tom slučaju ne bi osvojila mandat. Kao ni u slučajevima izbornih jedinica sa 16 ili 17 mandata jer zbog veličine izborne jedinice, metode preračunavanja glasova u mandate i odnosa palih glasova za pojedine liste funkcionira prirodni, a ne zakonski izborni prag.

I dok ovaj prijedlog govori da sastavljači inicijative nisu detaljnije razradili pitanja temeljem bazičnog znanja o izborima, za prijedlog o najviše tri umjesto jednog preferencijskog glasa (ne preferiranog glasa kako inicijatori ponavljaju iz aktualnog zakona) te ukidanju postotnog praga za izabrane kandidate s matične liste, nije niti potrebno mijenjati Ustav RH. Može se izmijeniti sam Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Kao što Ustav RH omogućuje da se umjesto 151 zastupnika koliko ih ima u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora, bira znatno manje. Recimo 110 ili 120. Isto vrijedi i za prijedlog da se zastupnici u Hrvatski sabor, osim zastupnika nacionalnih manjina, biraju prema sustavu razmjernog predstavništva. Takvo rješenje već sada normira referentni zakon te stoga ne treba raspisivati referendum ni nepotrebno trošiti proračunska sredstva.

Politička inicijativa bez budućnosti

Na isti se način – zakonom – može i treba regulirati mogućnost glasovanja dopisnim ili elektroničkim putem za što, naravno, treba osigurati tehničke preduvjete. Ukratko, dva pitanja referendumske inicijative Narod odlučuje kreću se od prijedloga koja je moguće implementirati lako i bez dodatnih troškova (broj preferencijskih glasova, korigiranje izbornih jedinica i izbornih pragova,...) do prijedloga za koju je nužna provjera ustavnosti.

Mada s predznakom građanske inicijative, Narod odlučuje prava je politička inicijativa, ali bez političke budućnosti. Kada se slična inicijativa nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka pokušala transformirati u izbornog aktera, doživjela je fijasko. Jer – taj prostor zauzimaju postojeće političke stranke koje sa spomenutim inicijativama povezuje ideološka bliskost, ali ne i interesi. Zato je HDZ s Andrejom Plenkovićem na čelu protiv onoga što predlaže inicijativa Narod odlučuje. Možda će više sreće imati dogodine s Kolindom Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, poglavito zauzme li Andrej Plenković stav da je sadašnja šefica države zapravo kandidatkinja svih njegovih političkih suparnika. To bi bio najbolji način kako protresti aktualnu hrvatsku političku elitu. S vrha.