Isključivost nam je postala kao dobar dan. Jučer su jedni htjeli fizički linčovati Olivera Frljića i zabraniti njegovu predstavu jer im vrijeđa osjećaje, a danas bi drugi dali otkaz tipu koji im u panelu Peti dan vrijeđa pamet. Morbidno.

Ako niste upućeni, zbog statusa na Facebooku u kojem Luka Popov uspoređuje primanje sakramenta svete pričesti djeteta s Downovim sindromom s polaganjem vozačkog ispita slijepe osobe, trenutačno su u jeku kampanje za potpisivanje dviju peticija. Jednom se od HRT-a zahtjeva otkazivanje Popovu ugovora o suradnji u emisiji 'Peti dan', isprika javnosti i roditeljima djece s Downovim sindromom te, jedan posve novi element u priči s peticijama u Hrvata, mjesečna uplata u iznosu od 1000 kn do kraja ove kalendarske godine, a na račun jedne od udruga za inkluziju djece s Downom. Prvog dana potpisivanja, nešto više od sedamsto ljudi podržalo je te zahtjeve.

Drugom peticijom potpisnici staju u obranu Luke Popova, ali navodno ne u smislu uvjerenja koje isti zagovara, već zalažući se za njegovu (i općenito) slobodu govora. Broj ovih potpisnika od jutros je premašio gore navedenih sedamsto i više.

Plemenska solidarnost

Je li vam palo na pamet što bi se dogodilo da kojim slučajem netko u tim peticijama zamijeni ime, pa umjesto Luka, napiše Oliver? Bojim se da bi nastala seoba naroda. Jer, da citiram jednog poznanika, 'Frljića su htjeli ušutkati uglavnom oni koji se bore za pravo Popova da govori i ono što frljićevci ne žele čuti, dok su oni isti koji se bore za pravo Frljića da uprizoruje svoje ideje (recimo Dragan Markovina) potpisali nekakvu peticiju da se Popova makne s televizije. Nema to veze sa slobodom govora, to je čisti 'bipartizanizam'. Dakle, solidarnost sa svojim plemenom.'

U ovom slučaju s ideološkim plemenom.

Nisam potpisala ni jednu od peticija, ali da me postavite pred zid i prisilite na odluku, moj potpis bi se našao na peticiji koja je protiv zabrane. Pritom bi mi bilo posve nevažno je li u pitanju konzervativni Popov ili incidentni Frljić.

U ovakvim situacijama, Zlatko sam Komadina. Pojavu treba osuditi, a drugove spasiti.

Spasiti ih od zabrane, ukidanja, protjerivanja i poništenja duha u svetom trojstvu ljudskih prava: slobode govora i izražavanja. U konačnici, kao i svi uvjereni u vlastiti altruizam, potencijalno spasiti svog sebe.

Dežurna babaroga s javne televizije

Naime, ako ćemo iskreno, kada bih se vodila isključivo emocijama, bilo bi mi puno lakše napadati nego braniti Popova, jer ja se s njim ne slažem u većini stvari. Od ideje o političkom uređenju države, preko vjerskih dogmi i zagovaranja slobodnog nošenja oružja, do najproblematičnijeg dijela u kojem se razilazimo i gdje sam nekoliko puta dolazila u napast da mu pokvarim frizuru: njegova stava o tome da se društvo ne smije uplitati u odgoj i roditeljske odluke, čak ni kad su one štetne ili pogubne po dijete.

Mogla bih i o tome da je HRT mogao ugovor ponuditi nekom zanimljivijem i kreativnijem konzervativcu, ma koliko vam to zvučalo kao oksimoron.

No to je sve nedovoljno da histerično zahtijevam ispunjenje vlastite vizije o tome kako bi trebao izgledati tuđi TV projekt, bez obzira na to što je riječ o javnoj televiziji. Možda čak baš zbog toga.

Imala bih problem s nastupima i ispadima Luke Popova na javnoj televiziji samo i isključivo onda ako mu se ne bi imao tko suprotstaviti i rasturiti ga u toj raspravi na proste faktore. Recimo, kad bi širio svoje ideje, a voditelj mu kimao glavom poput Krešimira Mišaka u 'Na rubu znanosti'. Ovako, u emisiji poput 'Petog dana' - ne. I žao mi je što je vrijeme isteklo pa nisam mogla do kraja čuti odgovor na pitanje koje mu je postavio Boris Jokić. I onda Jokićevu repliku. Dobro je znati kakvi sve ljudi oko nas postoje i kakva su im uvjerenja.

'Luka, tvoja predstava nam vrijeđa osjećaje!'. 'Sotono, odlazi s naše televizije!'. Ne, hvala. To je gušenje slobode govora, frustrira ljude i na koncu postaje kontraproduktivno. Dovodi nam na vlast Donalde Trumpove.

I da se vratimo na malena Adama.

Mnogi zamjeraju Luki Popovu što je dijete s Downovim sindromom usporedio sa slijepim čovjekom (kao da je biti slijep nešto neprizorno), a pričest s vozačkim ispitom. Ali u jednom demokratskom društvu i kad je u pitanju neka organizacija u koju možda ne pristupaš dragovoljno (krštenjem), ali iz nje možeš dragovoljno istupiti, sve da je sva ta fama oko pričesti zaista holy shit (komad prešanog škroba za koji su ufurali da određenim ritualom postaje tijelo Kristovo), pripadnici Crkve i vjernici u isto vjeruju. Tko sam ja da im se u to petljam? Kako ne želim da se oni miješaju u moj sekularni život, ne uplićem se ni u njihove kanonske odredbe. Kritiziram dogme, blasfemična sam (vidi gore) i zadržavam si pravo da me zbog toga ne spale na lomači, ali se ne uplićem u situacije u kojoj ljudi dragovoljno pristaju na unaprijed postavljena pravila igre, ma kako meni izgledala besmislena.

Budući da mi Luku Popova linčujemo upravo jer nam je (bešćutno) citirao jedan kanonski paragraf, odredbu koga se i zašto može isključiti iz svete pričesti, i to zato što nam se isto ne poklapa s našim viđenjem svijeta, najbolje bi bilo da pošaljemo GONG da nadgleda sv. pričesti i krizme, a oni nama delegaciju biskupske konferencije, da nam nadgleda izbore. Odredbe o nemiješanju svjetovnog i crkvenog trebale bi biti dvosmjerne. Ako se borimo za prvo, moramo stati i u obranu drugog.

Sveta pričest nije osnovno ljudsko pravo. Svećenik može odlučiti da netko nije sposoban shvatiti taj sakrament i jednostavno ne pričestiti osobu. Pri tome je nije (u duhu njihovog učenja) diskriminirao, jer ta osoba ionako nije ništa manje u milosti Božjoj. Dapače. Ovdje je svećenik odlučio pričestiti. A kad je već odlučio, onda je to trebao napraviti kako i priliči. Apsolutno je bilo bešćutno dijete odvojiti od ostalih prvopričesnika. Ta djeca su pokazala više strpljenja i senzibiliteta od nekoga tko im je duhovnik, što je više nego žalosno. Kao što je žalosno i to da Popov ne vidi taj dio priče.

Slobodni, pa makar i kad griješimo

No postavimo još jedno nadasve hipotetsko pitanje. Da se u bližoj budućnosti Luka Popov, recimo, 'outa' i obavijesti nas da ono što smo mi u konkretnom (i brojnim drugim slučajevima na koje se osvrnuo) procijenili njegovim manjkom empatije, prilično neodgovarajućom ili jednostranom reakcijom, ono što smo vidjeli kao određeni nedostatak u socijalnoj interakciji, ukočenošću, zapravo nije odraz njegove isključive i slobodne volje, već se, eto, (pro)našao na nekoj dalekoj točki kontinuuma autističnog spektra. Recimo, kao neki blagi asperger, koji je mogao umrijeti s devedeset i devet godina, a da nikad nije prepoznat kao takav. Bi li se time nešto promijenilo? Bi li mu tada s nešto manje zgražanja i želje za kaznom dopustili da u nacionalnoj Katedrali duha pred nas ispljune sekularnu hostiju? Ili bi ga, poput nervoznog i krutog velečasnog Asića, vođeni ognjem pravedničkim maknuli sa studijskog oltara i velikodušno mu dopustili da u društvenom životu sudjeluje iza kamera, sjedeći s u magarećoj klupi, slobodno u sebi misleći što god ga volja, ali ne sablažnjavajući nas nerazumijevanjem naših svetinja.

Nadam se da ni u ludilu niste pomislili kako Popovu postavljam dijagnoze. Niti sam stručna niti bi to bilo etično. A niti mislim da je s osebujnim Popovim takav slučaj. Samo želim da se kroz slikoviti primjer, poput djece koja tek uče živjeti u svijetu koji nije i nikad neće biti jedno i ispravno misleći, skupa preispitamo gdje su granice slobode govora za koju se toliko zdušno zalažemo. I koliko smo u svemu samo čvrsto ograničeni, selektivni i nespremni probaviti ono što nam je gadljivo, tako da sadržaj ispljunemo, a 'kuharu' ne odrubimo glavu.

I konačno, nešto bitno, hoćete li se u svom pravedničkom gnjevu makar na trenutak sjetiti Voltairea i njegove čuvene 'Gospodine, ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš' ili vam neće pasti na pamet da ste idejom o savršenom svijetu u kojem su svi hipersenzibilni i politički korektni, a drugačije treba ušutkati, kazniti ili izopćiti, poništili sve ono za što se zalažete?

Slobodu da budete slobodni i kad riječima zgriješite.