U prvoj godini nakon 2008. hrvatski birači najvjerojatnije neće izlaziti ni na neke od izbora ni na nacionalni referendum. Jesu li u rijetkoj neizbornoj godini u prednosti političke stranke i političari na vlasti ili pak oporba?
Prije točno deset godina Hrvatska je dobila drugu vladu predvođenu premijerom Ivom Sanaderom, koji je na parlamentarnim izborima u studenom 2007. potvrdio vodeću poziciju HDZ-a, osigurao novu većinu u Hrvatskom saboru te zadržao oporbu na čelu sa SDP-om na dovoljnoj udaljenosti od mogućnosti da sama formira vlast.
Slijedila je 2008., u kojoj nije bilo ni parlamentarnih, ni predsjedničkih, ni lokalnih izbora. A zatim je uslijedila financijska i ekonomska kriza globalnih razmjera te uskoro i odlazak Sanadera s mjesta premijera i predsjednika HDZ-a. Što se sve kasnije dogodilo, zna se.
vezane vijesti
Deset godina nakon neizborne 2008., kao posljednje godine zatišja pred političku buru, Hrvatsku, kako se čini, čeka prva sljedeća takva godina. Naime u 2018. nema redovitih parlamentarnih, predsjedničkih, lokalnih, ni europskih izbora, a zasad se ne najavljuje ni mogućnost održavanja referenduma o nekom određenom pitanju od nacionalne važnosti. Nakon punog desetljeća u kojem su hrvatski birači tri puta odlučivali o sastavu Hrvatskog sabora (2011., 2015., 2016.), dvaput birali osobu na mjestu šefa države (2009./2010., 2014./2015.), triput birali predstavničku i izvršnu vlast na lokalnoj i regionalnoj razini (2009., 2013., 2017.), dvije godine zaredom sudjelovali na europskim izborima (2013., 2014.) te dvaput izlazili na nacionalne referendume (2012., 2013.), glasačke će kutije u Hrvatskoj mirovati.
Hoće li se 'kampanjci' probuditi?
Hoće li doista? Sudeći prema spremnosti i zainteresiranosti i vlasti i oporbe za izbore – hoće. A sudeći prema odazivu birača na posljednje parlamentarne i lokalne izbore na kojima otprilike polovica birača nije ni izašla na biračka mjesta, zanimanje za izlazak na izbore na povijesnom je minimumu. Možda će stoga 2018. godinu svi iskoristiti za punjenje baterija kada je posrijedi provjera podrške političkim strankama i kandidatima na izborima. No upravo su godine poput ove najbolje vrijeme strankama i političarima ne samo za pripremu za prve sljedeće izbore, nego prije svega za rad i predstavljanje svog rada onima koji taj rad svakodnevno osjećaju i pravovremeno ocjenjuju, a to su građani.
Promatra li se ponašanje hrvatskih političkih stranaka i političara u tom smislu, oni su uglavnom 'kampanjci' koji godine u kojima nema izbora ne koriste za društveno važne odluke ni poteze, čekajući posljednji trenutak za neku mjeru. Tako se najavljene reforme uglavnom svode na obećanja, a godine u kojima se izbori održavaju koriste se za jednokratne akcije povećavanja popularnosti. Iskoristi li se pak 2018. za nekoliko bitnih strukturnih reformi, bit će to iznimka u čiji prilog zasad ništa ne govori, osobito zna li se da nakon ove godine slijedi 'superizborno' razdoblje u kojem će hrvatski birači od proljeća 2019. do proljeća 2021. neprestance izlaziti na izbore. Prvo na europske, zatim na predsjedničke, pa na redovite parlamentarne te napokon na lokalne. A taj će niz zasigurno promijeniti niz političkih karijera od Zagreba i Bruxellesa do najmanje općine.
Hoće li Hrvatska u ljeto 2021. imati, primjerice, iste osobe na čelu države, parlamenta, Vlade, Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka ili ne? O tome se dobrim dijelom odlučuje upravo u 2018., kada bi svi koji se bave politikom, bilo na vlasti, bilo u oporbi, trebali zauzeti što bolje startne pozicije za sljedeće izbore. Takvih je, kako izgleda, manji broj. Ili nisu ni svjesni da se izbori, posebice uvjerljivo, dobivaju puno prije izbornog dana. Prvi put nakon prijelaza s 1999. na 2000. HDZ od 2017. ima predsjednicu Republike, predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade, a nadzire i većinu u predstavničkim tijelima dva najveća hrvatska grada. Ukratko, prvi put od 1990-ih sva je operativna vlast u rukama HDZ-a. Koliko će to stranci premijera Andreja Plenkovića koristiti u 2018.?
Što se tiče podrške HDZ-u u ispitivanjima javnog mnijenja, njegov predsjednik može biti zadovoljan, tim više jer je oporba podijeljena i nedovoljno sposobna artikulirati i svoje i nacionalne interese. Međutim prvi je čovjek stranke i Vlade od položaja najpozitivnijeg političara u zemlji veoma brzo došao na mjesto najnepopularnijeg javnog dužnosnika, a građani sve više, unatoč završetku ekonomske krize, smatraju da zemlja i dalje ide u pogrešnom smjeru.
To polako, ali sustavno koristi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kako se za dvije godine ne bi našla u položaju Ive Josipovića, kojemu je na izborima većina birača okrenula leđa – i u ideološkom i u personalnom smislu – dok je zemlju vodila Vlada na čelu sa SDP-om i Zoranom Milanovićem koji su Josipovića zdušno podržali u inicijalnoj pobjedničkoj utrci 2009. Hoće li se isplatiti ovo odmicanje šefice države od šefa Vlade, znat će se već dogodine, pri čemu su hrvatski birači od 2000. za predsjednika Republike uvijek birali osobu koja u tom trenutku nije pripadala vladajućoj stranci ili koaliciji. Tako su hrvatski predsjednički izbori bili zrcalni slučaj onih američkih, kada kongresni izbori na sredini mandata aktualnog predsjednika nerijetko završavaju pobjedom oporbene stranke. Znaju li to u hrvatskoj oporbi?
Izgubljena oporba
Teško, s obzirom na to da hrvatska oporba, a osobito njezina i dalje mandatno najjača stranka SDP, ne zna voditi ni samu sebe, a kamoli pametno koristiti izborni ciklus. Kada je u svibnju 2017. ruka bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche spasila ministarsku poziciju Zdravka Marića, a time očito i vladu Andreja Plenkovića, možda je bivši predstojnik ureda bivšeg premijera Zorana Milanovića spasio i SDP od trećeg uzastopnog poraza na parlamentarnim izborima kada već nije mogao spasiti svoju političku vjerodostojnost. Ne zato što bi birači jasno honorirali HDZ nakon novog pucanja koalicije s Mostom nezavisnih lista, nego zato što im SDP i njegov predsjednik Davor Bernardić ne bi bili poželjna alternativa. Dogodi li se uskoro da Živi zid preskoči SDP u ispitivanjima javnog mnijenja, u stranci Davora Bernardića mogu priželjkivati jedino redovite izbore u krajnjem ustavnom roku, a nikako prijevremene.
Baš kao i novi HDZ-ov koalicijski partner HNS, čiji bi Tomislav Saucha bio savršeni novi član, kao što mu je Ivan Vrdoljak savršeni novi-stari predsjednik. Hrvatska će pritom nakon sljedećih izbora biti siromašnija za još jednu parlamentarnu stranku, samo što će u konkretnom slučaju biti na dobitku.
Osim HDZ-a, koji niti nema potrebu provjeravati podršku birača na izborima jer izvrsno nadzire sve raspoložive i raspoložene saborske zastupnike, te SDP-a i HNS-a, kojima bi izbori opustjeli saborske klubove, ni stranka Bože Petrova nema interesa zagovarati nove izbore. Jer je nakon sljedećih neće biti ni u Metkoviću. Živom zidu također odgovara određeno vrijeme provedeno u oporbi i konsolidaciji želi li nakon sljedećih izbora participirati u vlasti i pokušati provesti barem dio svog programa.
Tako će 2018. proteći u pripremama za sljedeći izborni višeboj, ali je teško procijeniti jesu li zbog toga birači na dobitku ili ne. Promatra li se aktualna politička ponuda u zemlji koja je uz Bugarsku prema nizu parametara na začelju Europske unije, na gubitku su kako god se uzme.
