Zabavan je bio pokušaj nekih novinara da ulazak Hrvatske u Europsku uniju promotre kroz to što se promijenilo nabolje u prvih tjedan dana. Nije, naravno, ništa naročito, što bi se promijenilo tako očigledno kao kada se smijene noć i dan. Jedan kolega se i narugao ovim nadobudnim očekivanjima i napisao da bi se u javnosti odlično prihvaćeno ukidanje zelenaških kamata na švicarce moglo cinično nazvati 'neeuropskim'. Jer zna se, veli, tko drma u Europi, to su banke, sigurno ne štediše.

Dakle, svakakve se neobičnosti mogu očekivati nakon ulaska Hrvatske u EU, pa i da, kao u ovoj presudi suca Radovana Dobronića, učenik nadmaši učitelja, iako takva čuda ne treba očekivati baš svaki dan. Ta presuda toliko je atipična da joj se s dosta razloga može proreći da neće preživjeti žalbeni postupak, što predviđaju i neki koji se s njom slažu, dok oni koji se ne slažu otvoreno navijaju za to. Dio medija već obavlja i artiljerijsku pripremu za takav rasplet, opisujući Dobronića kao čovjeka malo na svoju ruku, koji, zamislite, još drži do nekakvih ideala pravičnosti, pa bi ispravljao krive Drine u privatizaciji, tajkunizaciji i tako to. Ukratko, čudak jedan.

Zato nitko ne zna što bi s tim neobičnim stvorom, iako bi mnogi rado uštipnuli malo od publiciteta koji se oko ovoga spleo. Odmah ga je podržao Dragutin Lesar, koji ima nepogrešiv nos da nanjuši teme koje egzistencijalno tangiraju i pogađaju najširi krug ljudi, ali puno manje za uzroke koji do toga dovode. Sa SDP-om i HDZ-om ne znaš na čemu si. Oni, na usta Slavka Linića i Gorana Marića, također pozdravljaju Dobronićevu presudu, ali bez ulaženja u dublje zakutke toga što ona zapravo znači, vjerojatno osluškujući jednim uhom što će se u vezi banaka učiniti u Bruxellesu.

Političari u balonima

Ondje su se lopatama nabacali novaca i novaca za sanaciju banaka koje su pokleknule u sličnim ili i puno gorim špekulacijama kao ove naše sa švicarcima, pa se upravo ovih dana tu pokušava uvesti reda i bankama nametnuti veće sidro odgovornosti. Za njihovo poslovanje ubuduće će snositi posljedice prvenstveno vlasnici banaka, a ne štediše, što je već isprobano na Cipru. Ali, bez brige, to ne znači da bankarima sada stiže račun kao jednim od glavnih, ili i glavnim, krivcima sadašnje ekonomske krize u svijetu (počela je, prije nego što se prelila u Europu, poplavom loših stambeno-hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama).

Sasvim suprotno, banke se ovim štite od nepredvidivih udara vjerovnika, kao što se dogodilo na Islandu, koji je kada su banke zagrcnule u dugove naprosto pustio da propadnu, ne uloživši ni cvonjka na njihovo spašavanje. U pravu je kolega s početka teksta. Banke doista jesu glavni drmatori danas u Europi, naprosto zato što ona više nije elitna postojbina proizvodnje i proizvodnih inovacija. Nego eldorado financijskog špekulantizma i prelijevanja iz šupljeg u prazbo, možda ne baš kao u Sjedinjenim Državama uoči velike krize koncem dvadesetih i tridesetih, ali ni daleko od toga.

Usto, banke sa svojim kao kumuloninbusi golemim financijskim balonima drže na uzdi političare koji trebaju njihove pare, što se lijepo vidi i u Hrvatskoj, čija se Vlada u otplati dugova mora oslanjati na kredite ovdašnjih banaka. Zato Linić sikće da ga nije briga kako će one izaći na kraj s posljedicama Dobronićeve presude više po liniji prijašnjih zadjevica s njima (visina minusa na tekućim računima i kamata na stambene kredite), nego što bi im najavio rat, najmanje nuklearni. Marić je još senzibilniji, jer iako okrivljuje bankare da su kreditima u švicarcima prebacili na štediše rizik koji ne postoji, izražava bojazan da ova afera može ugroziti stabilnost bankarskog sustava.

Zanimljivo je da je ovdje došlo do zamjene ideoloških uloga dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka. Linić bi kao predstavnik socijaldemokratskog državnog intervencionizma morao uletjeti među bankare i štediše i čvrstom rukom zavesti red u bankarstvu. A Marić bi kao glasnogovornik demokršćanskog liberalizma treba pustiti banke da se same snalaze, kao što bi morao biti ravnodušan i prema štedišama, koji su svojom voljom preuzeli rizik kredita u prevrtljivim švicarcima. Ali, eto, protagonisti jake države sada se mudro drže po strani, a protagonisti slabe bi da se ovo nekako uredi intervencijom odozgo.

Špijunska rošada

Zamjena uloga nastavlja se i u slučaju Perković. Ovdje bi HDZ kao desna stranka morao zagovarati tezu o njegovom neizručenju Njemačkoj, opravdavajući to ultimativnim patriotskim razlozima koji se time dovode u pitanje. A SDP, kojeg se optužuje da je cijepljen od hrvatskog patriotizma, trebao bi naprotiv hladno odmahnuti rukom i izručiti bivšeg dvostrukog obavještajca čim je to iz Berlina zatraženo. Ali, eto, gledamo nešto sasvim suprotno, a nada da će ulaskom u EU Hrvatska dobiti čvrste putokaze kako da se ponaša tanašna je još i više nego u slučaju bankarskog sustava.

S njim ni Europa još ne zna što bi i tek će se vidjeti što će najnovije uvođenje reda u bankarstvu donijeti. S (ne)izručenjem Perkovića stvar je još zamršenija. Jer, ni Njemačka, saznajemo ovih dana, ne izručuje kako se tko sjeti svoje građane, ponekad čak ni kada na duši nose krimen nacističkih zločina, dok se krimen navodnih Perkovićevih političkih likvidacija slabo drži u svijetlu činjenice da isto rade neke sasvim demokratske države (SAD, Izrael) i neke manje demokratske (Rusija). Kako to da Europa (i Njemačka) u prva dva slučaja prešutno priznaju pravo na likvidaciju terorista i zločinaca, a u hrvatskom slučaju zauzimaju drukčije stajalište?!

Tu ionako postoji loš presedan s neizručivanjem Amerikanaca u Haag, uz istodobni pritisak na Hrvatsku u druge zemlje u regiji da to bezuvjetno čine, i u najmanju ruku ne izgleda mudro dodati mu još i ovaj. Jasno je da će male zemlje uvijek biti u sjeni velikih, pa ako hoćete i ponašati se u skladu s pravilima igre koja ove nametnu. Ali, pobogu, ta pravila moraju biti koliko-toliko univerzalizirana, kako se ne bi svela na goli diktat, u suprotnom mali imaju pravo reagirati i pobunjenički. Kao u slučaju hrabre Dobronićeve presude, te prkosne, iako s obzirom na važeću zastaru manje inteligentne, odluke Zorana Milanovića o neizručenju Perkovića.