Nedavno sam pročitala da se na izbore prijavila i Demokratska stranka žena (DSŽ). Priznajem, ostala sam iznenađena ovom viješću jer nisam imala pojma da ta stranka uopće i postoji. Baš kao, bojim se, ni većina žena u ovoj zemlji, kojima bi to možda bila zanimljiva vijest. No, ne bi nužno trebalo za to okriviti samu stranku. Ona, kako saznajem, postoji već sedam godina. Ni njezinu predsjednicu Mariju Maju Jelinčić.

Možda su marljivo radile na odličnim programima kako bi unaprijedile život žena u ovoj zemlji - čemu inače stranka žena? - ali ih mediji nisu zapazili, što je sasvim moguće. Neobaviještenost je prije pravilo nego izuzetak, budući da cilj medija uglavnom nije informacija, nego zabava. I tako, zahvaljujući skorim izborima, saznali smo za ovu zanimljivu, potencijalno čak važnu informaciju.

Imaju li žene posebne probleme? Pa, pitajte ih!

Prva je pomisao da je riječ o razumljivoj reakciji na postojeće velike stranke koje nemaju specifični program za žene. Nema sumnje da bi ovakva stranka – kad već izostaje svijest o specifičnim potrebama žena u društvu – bila dobrodošla za razvoj te svijesti. Ako i ne bi imala velikog uspjeha, možda bi barem poljuljala uvjerenje koje očito prevladava, naime da ženama ne trebaju nikakve posebne pogodnosti. Međutim, trebaju im. Trebaju im zato što su žene prve koje gube posao i imaju najveći udio među nezaposlenima, zato što bi se trebalo izboriti da mogu imati fleksibilno radno vrijeme i legalizirati pola radnog vremena, zato što bi trebalo prilagoditi porezni sustav – na primjer, samohrane majke trebale bi plaćati manji porez, kao u nekim skandinavskim zemljama. Da i ne govorimo o posebnoj pažnji posvećenoj zdravlju mladih djevojaka, o uvođenju obaveznih kontracepcijskih savjetovališta za mlade, o obrazovanju za informirani izbor, odnosno odluku o prekidu trudnoće i odgovorno roditeljstvo, o više dostupnijih vrtića, o primjerenom kažnjavanju nasilja u porodici, o pomoći ženama žrtvama nasilja ne samo privremenim sklanjanjem u sigurne kuće i savjetovanjem (u što mora biti uključeno čitavo društvo), o više domova za starije osobe s dostupnim cijenama jer starci najčešće padnu ženama na teret... Nema smisla dalje nabrajati. Koliko mnogo tih posebnosti ima, zna ih svaka žena jer se s njima svakodnevno suočava.

Partia kobiet i 'kontra kuku-lele, koko-da'

Manuela Gretkowska, 43-godišnja poljska spisateljica, osnovala je pred izbore 2007. Partiju žena (Partia kobiet). Kampanja im je bila duhovita i specifična. Njih devet se za poster kampanje skinulo do gola, što je izazvalo znatnu pozornost ne samo poljskih, nego i svjetskih medija. Na taj su način pokušale skrenuti pažnju na svoj program, koji je bio ozbiljan. Naime, žene u Poljskoj su shvatile da u demokraciji gube ranije stečena socijalna prava, da im je ravnopravnost ugrožena, baš kao i pravo pobačaja - i da nitko za to ne mari. Unatoč originalnoj kampanji i dobrom programu, na izborima su prošle loše. Dobile su svega 0,28 posto glasova. Je li to zbog toga što se njihova partija u konzervativnoj i katoličkoj Poljskoj pojavila u krivo vrijeme ili zato što se emancipacija žena povezuje s prošlim režimom – teško je reći. Ali te su Poljakinje barem pokušale učiniti nešto za druge žene, ne samo za sebe.

A što je s našom Demokratskom strankom žena? Kad su već dobile medijsku pažnju, što smo saznali? Što je to specifično za ovu partiju, zbog čega bi za nju trebali glasati građani - a naročito građanke?

U intervjuu s Marijom Majom Jelinčić u kojem je predstavila bitne točke izbornog programa saznajemo gotovo sve odgovore na ova pitanja. Već sam naziv njihovog izbornog programa Plan kontra kuku-lele, koko-da govori da je u prvom redu riječ o planu protiv stranaka koje ili nariču ili brbljaju bez veze. To je u redu, ali ne može predstavljati plan akcije. No, predsjednica kaže da plan akcije ipak postoji i sažima ga u nekoliko točaka. Kako bi, dakle, DSŽ 'spasila Hrvatsku'? Tako da bi smanjila troškove državne uprave na svim nivoima, reorganizirala društvenu upravu, odnosno smanjila broj županija, gradova i općina, potaknula ravnomjerni razvoj regija i rekla NE preranom ulasku Hrvatske u Europsku uniju.

Ne EU-u kao ženska stvar? Ma, aj’te, molim vas..

Jeste li nešto od ovoga možda već čuli? Zvuči li vam poznato? Da, naravno! A možda ipak DSŽ nudi nešto posebno i originalno, neki plan za, recimo, rješavanje specifičnih potreba žena? Iz intervjua s predsjednicom doznali smo da njezina stranka nije nadahnuta nikakvim posebnim potrebama žena, kako bi čitatelj - a nadasve čitateljica - u prvi mah naivno mogao/la pomisliti, pa i priželjkivati. Barem u ovom intervjuu uopće nije bilo riječi o ženama, osim što je predsjednica posebno naglasila da je stranci pristupilo i oko 20 posto muškaraca! Sudeći po planu akcije DSŽ-a, žene kod nas nemaju nikakve posebne probleme, pa će, kad se riješe oni gospodarski, i njima biti bolje. Nije to daleko od istine - ako je svima bolje, bolje je i ženama. No teško je ne uočiti, pogotovo stranci koja se obraća ženama makar kad se radi o članstvu, da žene u Hrvatskoj ipak imaju i dodatne potrebe i zaslužuju dodatnu brigu društva. To ne znači da im treba vlastita stranka, ali znači da bi svaka stranka trebala ozbiljno voditi računa o potrebama žena.

Ime DSŽ je tako, nažalost, ispalo puka dosjetka. Ono sugerira da je njihovo članstvo uglavnom žensko – no, koga to zanima ako ta činjenica ni na koji način ne određuje njihov program? Upravo obrnuto, DSŽ se ne želi izdvojiti kao ženska stranka koja je za žene. Previše bi to bilo odiozno u društvu snažno prožetom patrijarhalnim, katoličkim i nacionalističkim vrijednostima. One se samo žele drukčije zvati. Čemu onda uopće postoje? Odgovor će uskoro dobiti na izborima. Vjerojatno će biti sličan kao u Poljskoj – ali žene su tamo, osnivajući Partia kobiet, barem pokušale napraviti nešto za unapređenje svoga položaja. Ako ništa drugo, proširile su svijest o toj potrebi. Za razliku od žena iz DSŽ-a.

Kad razmislim, ne čudim se da o ovoj stranci nisam znala ranije i da nisam pročitala više. Moram dati za pravo kolegama, imali su za to dobar razlog.