'Ni najstariji žitelji ne sjećaju se ovako oštre zime', napisao je u siječnju 1812. fratar iz samostana Male braće u Pančevu, nesvjestan da je tim riječima namro omiljenu frazetinu budućim polupismenim novinarima. Taj minorit – na svu svoju sreću – nije imao termometar. Siječnja 1816. 'pastir sa stadom ovaca smrzao se kod Bavaništa', piše on kasnije. Moji su iz Bavaništa, pa znam o čemu je riječ: o košavi, od koje će nas Gospodin sačuvati.

Ove zime u Srbiji se do petka smrzlo 16 ljudi, a jedna je gospođa poginula na beogradskoj Banjici od sige koja joj je pala ravno na glavu. Tko je stradao od ove zime? Usamljena starčad iz pasivnih krajeva s juga, iz sela koja je i Bog zaboravio kad su mlađi otišli u gradove za poslom. Sektor za spašavanje MUP-a Srbije (vatrogasci, spasioci itd.) i njegov mladi i energični načelnik Predrag Marić pokazali su se sjajno. Prtili su snijeg do grla, vukli sanke za spašavanje, nosili hranu i lijekove bakicama i trudnicama, nosili bolesnike i novorođenčad u bolnice, probijali se motornim sanjkama u razne vukojebine i već sve što je trebalo. Helikopteri su bili od male koristi zbog jakog vjetra. Vojska i Žandarmerija također su se istaknule; eto i od njih neke koristi...

Eksplozivom na led

Vlada Srbije proglasila je prije par dana izvanredno stanje zbog elementarne nepogode. To je olakšalo posao Sektoru za spašavanje, jer sada Republički stožer na čijem je čelu ministar unutarnjih poslova može narediti rekviziciju teške mehanizacije, goriva i ostalih resursa, prije svega ogrijeva, hrane i lijekova. Električna mreža napregnuta je do krajnosti; Stožer i Vlada pozivaju na štednju struje i isključuju velike industrijske potrošače. Daljinsko grijanje uglavnom radi, ali s povremenim kvarovima nekih segmenata, što je neizbježno kod svih velikih sistema. Problem je i dopremiti mazut udaljenijim toplanama. Rijeke su se počele lediti, što je posebno opasno: ledeni čepovi izazvat će poplave pa se razmišlja o razbijanju leda eksplozivom. To smo već imali sredinom pedesetih godina na Dunavu; čak su i avioni korišteni za razbijanje leda bombama. Sada se razmatra preventivno korištenje ledolomaca, da kasnije ne bude frke.

Problem je u tome što su jedini raspoloživi ledolomci na Dunavu mađarski. Bili smo se zaista razmazili, jer su se naše rijeke davno prestale lediti zbog porasta temperature riječnih voda od velikih gradova, raznih elektrana i industrijskih otpadnih voda. Sve i da ti ledolomci budu raspoloživi (imaju i Mađari svojih muka), lako se može desiti da će se eksploziv javiti kao rješenje. Već su se javila upozorenja da bi komadi leda mogli ugroziti turbine hidroelektrana.

Beograd je prilično zaleđen, ali broj polomljenih nije ni prinijeti Splitu gradu. Osim toga, mi ovdje nemamo Keruma i gđu sestru Nevenku da nas dopunski vrijeđaju 'dodajući povredi uvredu', što vele Englezi. Bit će da je to zato što se ovdje bliže izbori, a u Hrvatskoj su netom završeni; nemam iluziju da su ovi naši inače mnogo drugačiji od obitelji Kerum.

Gradonačelnik Beograda Dragan Đilas ponudio je lopatu i nadnicu od 1600 dinara (skoro 15 eura) dragovoljcima. Nastala je navala. Nikakvo čudo, s obzirom na broj nezaposlenih. Lopata je na kraju ostala jedino zaista efikasno sredstvo: broj parkiranih automobila na ulicama, zatrpanih ralicama, ogroman je. Nagomilani snijeg treba tovariti u kamione i odnositi. Dobar običaj da u autu treba imati onu vojničku lopaticu za ukopavanje kao da se izgubio. Moj susjed, poznati sportaš, vozi debeli džip Lincoln Navigator i nije se uspio izvući dok mu nisam posudio moju lopaticu. Posebna je zabava gledati te, no, metroseksualce, zbigecane i elegantne, kako pokušavaju izvući svoje Audije i BMW-e iz snježnih nanosa. Sve i da im čovjek doda lopatu – slaba korist: istina, u dobroj su kondiciji, zbog teretana i welnessa, ali ne znaju kako lopata funkcionira.

Bila je zima, s puno snijega...

I tako vam polupismeni novinar odvali tu frazetinu 'ni najstariji se ne sjećaju', pa ide rez i u kadru se pojavi krepki starčić sa svim svojim zubima, bez gebisa, i veli: sjećam se ja da je 1954. bila mnogo gora zima, a tek 1947. kako je bilo, fuj, fuj, ne ponovilo se. Meteorolozi u Srbiji imaju svoje arhive: od 1888. vode ih uredno. Molim: u Beogradu je 1962, na primjer, palo svih 80 cm snijega; u Leskovcu je 1963. palo 124 cm; 1969. je zima bila strašnija od ove; olimpijska 1984. pamti ogromne snjegove (213 cm na Tari) koji su potrajali cijelih 59 dana; prosječno zadržavanje snježnog pokrivača u drugoj polovici 20. stoljeća bilo je oko 37 dana, ali je 2003. snijeg ostao 47, a 2005. čak 54 dana. I onda mi pričaju o globalnom otopljavanju...

Od svega toga nama nije nimalo lakše. Lakše bi nam bilo da smo više razmišljali u katastrofičarskim kategorijama, jer je ova naša civilizacija krhka i ranjiva. Moj umirovljeni prijatelj živi u srijemskom selu sa svojim psom i nema problema: nabavio je drva na vrijeme, ima masti i špeka, graha, krumpira i luka, šunka i kobasice mu se ljuljaju na tavanu, pekar mu je blizu, lopatu ima i vodi zdrav život. Cijepa drva svaki dan i veli mi da je to dobro za budističku meditaciju kineske Č’an škole. On može i bez struje; o računalu ne ovisi, ima žičani telefon, ima svijeće i petrolejsku lampu. Ima štednjak na drva s rezervoarom za toplu vodu. Ima bunar i hidrofor, ali vodu može crpiti i ručnom pumpom koju je omotao slamom da se ne smrzne. On i njegov cucak Blesi mirni su do proljeća – samo da Bog da zdravlja.

Mi, gradski kreteni, ovisimo o struji prije svega: bez struje ne radi ni daljinsko grijanje; kad razmislim – ni bilo što drugo. Treba čitati te razne katastrofične SF romane; svašta čovjek tamo nauči... Riječ 'kijamet' inače znači strašni sud i kraj svijeta, u islamu.