Nije sasvim jasno zašto se posljednjih dana Jadranka Kosor okomila na Milana Kujundžića, ali je dosta važno. Najprije, zašto nije jasno. Pa nije zato što je Kujundžić u osnovi bezveznjak, svakako jedan od najslabijih među pet Kosoričinih protukandidata za mjesto novog šefa HDZ-a. Jer, čovjek nije uspio proći ni kao predsjednik svog mjesnog ogranka u Stenjevcu, pa kako će onda kao predsjednik stranke. Dakle, mora da je nešto drugo posrijedi, pa hajde da iz raspoloživih činjenica malo spekuliramo što.

Prije svega, Kujundžić je politički posinak Andrije Hebranga, a kako je ovaj u neviđenom verbalnom ratu, u kojem samo što nije upotrijebljeno nuklearno oružje, sa Šeksom i sa samom Kosorovom, puca se i po Kujundžiću. Drugo, Kujundžića odnedavno smatra najboljim budućim predsjednikom HDZ-a i hrvatski Dobrica Ćosić – Ivan Aralica - u čemu je sadržano jedno golemo obostrano razočaranje njega i Kosorove. Ova je prije nekoliko mjeseci imenovala Aralicu za člana svog savjetničkog tima, pa se on ozbiljno latio posla i napisao za nju desetke kartica nekakvih 'Natuknica za purifikaciju HDZ-a'.

Na to se ona, međutim, nije ni slovom osvrnula, što nije nikakvo čudo. Aralica je tu nadrobio koješta, predstavljajući se kao najveći tuđmanovac i najveći demokršćanin, što kod Tuđmana nikada nije išlo u istu rečenicu, jer je on samo dekorativno prihvaćao demokršćanstvo. A iz te idejne kaše izronio je i jedan praktični savjet od kojeg se Kosorovoj sigurno digla kosa na glavi. Ambiciozni savjetnik preporučio joj je da se HDZ ispriča javnosti i članstvu zbog zala koje je napravio kleptoman i navodni trojanski konj ljevice Sanader, što toj odabranici istog Sanadera, naravno, ne pada na pamet.

Kao što se vidi, kratkotrajna romansa prolupalog tuđmanovca i slupane sanaderovke prošao je otprilike onako kako prolaze uzbudljiva druženja ludog i zbunjenog i od toga politička misao u Hrvata sigurno neće imati velike koristi. Jasno je, naime, da su se ovdje suočila dva smušenjaka od kojih se jedan bori za bolju prošlost, a drugi za još malo bolju prošlost, i da oni ni zajedno nisu u stanju isplanirati ni pet minuta budućnosti nekog suvremenog HDZ-a. To što radi ovo dvoje deklariranih tuđmanovaca razlikuje se samo u tome kako umiti i parfimirati mrtvaca i iz karijernih razloga može zanimati samo njih dvoje. U širem smislu, ta je svađa potpuno beznačajna, šuć-muć, pa prolij.

Ali, rekoh na početku, da je Kosoričin napad na Kujundžića zbog nečega ipak važan. U intervjuu HRT-u ona ga je prozvala zbog nedavne izjave da je Ante Pavelić bio 'nesretna povijesna ličnost' (zanimljivo je da je svojedobno Andrija Hebrang baš tako nazvao i zapovjednika logora u Jasenovcu Dinka Šakića). Pavelić nije bio nikakva nesretna ličnost, uzvratila je Kosorova, nego šef zločinačkog režima, dakle ponovila je otprilike ono što je prošle godine rekla i na komemoraciji u Jasenovcu. To znači da je poklopila Kujundžića, poznatog zbog svojedobnog obilaska Pavelićevog groba u Madridu, upravo onako kako ga je i trebala poklopiti.

To što je pri tome preuzela rizik pred dijelom stranačkog članstva koji o Paveliću misli nešto drugo samo joj dodatno ide u prilog. Ali, to je jedna strana priče. Druga je da se u završnicu izbora za najvišu funkciju u HDZ-u mirno i nesmetano zaputio čovjek koji, najblaže rečeno, ima problema s činjenicama o zločinačkom karakteru NDH. Time taj problem prestaje biti samo njegov i postaje problem stranke u cjelini, pa u krajnjoj liniji i aktualne predsjednice HDZ-a, koja ga ne rješava samo time što je pred televizijskim kamerama pomela Kujundžića. To jeste dobar početak, ali i dalje je samo početak.

Ovo bi posebno dobro trebala razumjeti baš Kosorova koja je protestirala što Milanovićeva vlada nije neko vrijeme reagirala i osudila izglednu sudsku rehabilitaciju Draže Mihailovića u Srbiji. Nije taj prigovor bio bez osnova, jer tek nakon toga Banski su se dvori kroz usta potpredsjednika Nevena Mimice ogradili od te rehabilitacije. Ali, u šutnji Vlade bilo je barem sadržano zrno poštenja koje se kod Kosorove ne vidi, jer se time indirektno priznalo da je i hrvatska državna vlast u rehabilitaciji ustaštva sve samo ne nedužna. To bi moglo prerasti i u nešto konkretnije ako se obistine sadašnje najave, iako sumnjam, da će Kukuriku koalicija prihvatiti inicijativu Danijela Ivina i hrvatskih antifašista da Hrvatski sabor opozove svoje pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.

Kosorova se tome oštro suprotstavila, što znači da njen obračun s Kujundžićem zbilja samo polovično rješava pitanje ustašonostalgije u Hrvatskoj, ali mora se reći da isto vrijedi i za Kukuriku koaliciju. Najavljenim ukidanjem pokroviteljstva Sabora samo bi se ispravilo ono što je ona sama uprskala, jer, ne znam koliko je poznato – Mislavu Bagi svakako nije – pokroviteljstvo nad Bleiburgom nije postojalo svih ovih dvadesetak godina. Uvela ga je tek vlada Ivice Račana, koji je očito htio biti tuđmanskiji od Tuđmana, kao što i inače ljevica kod nas počesto poželi biti desnija od desnice, a to može značiti samo jedno. Da se pokušaji rehabilitacije NDH nisu dogodili samo zahvaljujući ustaškim trogloditima na Bleiburgu ili u Čavoglavima, nad kojima se onda hrvatski mediji s vremena na vrijeme rutinski iskale, žestoko ali površno.

Ne, ta rehabilitacija je kapilarno prožela sve elitne postrojbe hrvatske državne politike, pa onda i zgražanju nad rehabilitacijom Draže Mihailovića ima mjesta tek ako se nađe snage da se analizira kako se to isprepliće i nadopunjava sa sličnim rehabilitacijama kod nas. Reci koji slijede mali su pokušaj uvođenja u takvu analizu. Prije svega, jasno je da ovakve rehabilitacije uopće ne bi bile moguće kada bi se zbivale na zatvorenom srbijanskom i zatvorenom hrvatskom prostoru, nego je unaprijed ukalkulirano da se događaju na jedinstvenoj srbijansko-hrvatskoj pozornici. I to sa svjesnom namjerom da kod druge strane izazovu zazor i mržnju.

Zato Hrvatska televizija tradicionalno na ove teme zove u svoje emisije srbijanski nacionalistički šljam koji četnike doživljava kao opravdani odgovor na ustaške zulume. I sučeljuje ga s istim takvim hrvatskim šljamom koji ustaše vidi kao razumljivi odgovor na zulume starojugoslavenske monarhije i kasnije četnika. Obje strane pri tome skrivaju da su se ustaše i četnici jedva ikada sukobili u četiri godine rata, ali su zato, ponekad i zajedno, ratovali s partizanima, jer kada bi to priznale kumulonimbus mržnje oko kojeg se toliko trude ispario bi.

Dvije strane, dakle, povezuje puno više nego što izgleda, što se dobro vidi i na primjeru rehabilitacije Mihailovića, gdje gledamo zanimljiv odnos prema Titu. Kada god im zatreba skaču u njegovo krilo, pa hrvatska radikalna desnica pravi svetogrđe nad vlastitom ideologijom kada osuđuje rehabilitaciju Mihailovića, jer time zapravo staje na stranu Broza i njegovog viđenja četništva. Tito im je, dakle, dobar kada je riječ o ovome, kao što im je dobar i kada talijanski neofašisti pokrenu pitanje istarskih fojbi. Nije im, međutim, dobar kada je posrijedi Bleiburg, a isto tako selektivno odnose se prema njemu i na srpskoj strani.

Rehabilitacijom Mihailovića odbacili su Titovo viđenje četništva, ali ga zato objeručke prihvaćaju kada je riječ o Jasenovcu i Jadovnom. Dakle, ustaše i četnici svaki sa svoje strane i sami dozidavaju razloge zašto je Tito bio u pravu, i time postaje jasnije zašto je komunistički maršal bio toliko superioran toj bratiji. Ali, s njegovim odlaskom oni su se oporavili i bolje nego što su se nadali, jer više nije funkcionirao mehanizam koji je opisao Slavko Goldstein u značajnoj knjizi '1941. godina koja se vraća'. Na primjeru kordunaških sela on je s rijetkom dokumentarnom preciznošću pokazao da su partizani djelovali kao neka vrsta UNPROFOR-a koji nije dozvoljavao da zločini s hrvatske strane izazovu srpske zločine, a zločini sa srpske strane hrvatske.

E, danas je taj UNPROFOR nestao ili je jako oslabio i podsjeća na one kukavne Nizozemce u Srebrenici koji su trebali spriječiti zločin, ali su ga samo pasivno promatrali. Eto, i sada se svi ili većina bave samo promatranjem, a ove rehabilitacije s obje strane samo su žalosni podsjetnik dokle se s tim doguralo.