Film je snimljen na temelju arhivskog gradiva sa suđenja koje je najavilo veliku čistku u Sovjetskom Savezu. 'Napravio sam ga od snimaka koje sam pronašao u ruskom državnom arhivu, a koji su čak imali i zvuk. Materijal je snimljen unutar sudnice tijekom jednog od lažnih suđenja protiv narodnih neprijatelja, intelektualaca', rekao je Sergej Loznica za Hinu.

Loznica kaže da se, iako se film bavi prošlošću, može povezati sa sadašnjošću jer još od tada u Rusiji egzistira sustav nepravde umjesto sustava pravde, a o čemu svjedoče mnoga recentna montirana suđenja, među ostalima, redateljima Olegu Sencovu i Kirilu Serebrenikovu.

'Razlika od onog što je prikazano u filmu je što optuženici danas ne žele sudjelovati u toj igri, ne žele biti marionete i suprotstavljaju se onome za što ih se optužuje', objašnjava Loznica, dodajući kako je samo pet posto ljudi na takvim suđenjima oslobođeno optužbi.

Sustav koji je uništio pravdu kao ideal

'Ako vas netko želi optužiti da ste kriminalac postoji 95 posto šanse da ćete završiti u zatvoru', istaknuo je.

Po njegovim riječima takav je model uspostavljen još u Staljinovo vrijeme. 'Njegova vlast transformirala je sustav tako što su uništili pravdu kao ideal. On je napravio prljav posao, a ruske vlasti to sada koriste kad im zatreba, kada žele riješiti neki svoj problem', ustvrdio je Loznica.

Optužbe u brojnim procesima smatra često smiješnima i apsurdnima, ali problem je što 'stvarni ljudi provode stvarne godine u zatvoru'.

'Danas može napraviti nagodbu sa sudom koji će vam prepoloviti kaznu ako priznate krivicu', rekao je, napomenuvši da današnji sustav nema potrebu djelovati kao onaj tridesetih i četrdesetih godina jer ljudi vrlo dobro znaju da trebaju šutjeti.

Budući da je po struci matematičar, Loznica svoj film vidi kao svojevrsni model koji izgrađuje na temelju arhivskih materijala kao podloge na kojoj rekonstruira događaje kojima nije mogao prisustvovati. 'Svojim filmovima želim dati jasan model o kojem možemo diskutirati', dodao je.

'S onim što znamo danas i što vidimo u filmu, znamo kako oni koji podastiru dokaze sudu lažu. O tome je važno razmišljati, ne smijemo svemu vjerovati kao što je to bilo tridesetih godina', zaključio je.

Loznica će 1. ožujka u 17.15 sati na ZagrebDoxu održati predavanje u kojem će, na primjerima svoja četiri dokumentarca - 'Blokada' (2005.), 'Revija' (2008.), 'Događaj' (2015.) i 'Proces' (2018.), govoriti o svojoj metodi rada, pristupu montaži filmova temeljenih na 'found footageu' te o korištenju arhivski snimki u dokumentarnom filmu.

Za svoj posljednji film prvo je pronašao stenograme sa suđenja, pa mjesta gdje su se odvijala, a iznenadilo ga je što su ti snimci cijelo vrijeme bili u otvorenom arhivu. 'Dvadeset sedam godina nakon pada Sovjetskog Saveza nikog nije briga za te snimke. Zašto', pita se.

'Rođen sam u zemlji nepredvidive povijesti, a ta povijest mora biti napisana. Želim se vraćati nečem, otvoriti neka pitanja, pronaći nove filmove u arhivima, to nije teško ako znate kako, a ja to znam', obrazlaže svoju strast prema arhivskoj građi.

Novi detalji iz povijesti Drugog svjetskog rata

Najavio je kako će i svoj slijedeći projekt temeljiti na arhivskom materijalu iz njemačkih arhiva, a njime bi mogao otkriti nove detalje iz povijesti Drugog svjetskog rata, poput broja Rusa koji su se borili na njemačkoj strani ili onih koji su im se predali.

'Istražio sam arhive s početka Drugog svjetskog rata i jako je zanimljivo ono što su Nijemci tada snimali', rekao je Loznica. 'Za razliku od ruskih arhiva u kojima imam pristup čak i policama s kutijama, njemački arhivi su puno zatvoreniji, odnosno službeno su otvoreni za ono što je već opisano, a puno toga iz tog povijesnog razdoblja nije još obrađeno', dodao je.

Loznica je prvi put na ZagrebDoxu, gdje je uz predavanje, priređena i retrospektiva njegovih sedam filmova.

Uz naslove o kojima će govoriti na predavanju, 'Blokada', 'Događaj' i 'Proces', tu su još 'Portret', bezvremenska priča o ljudskom dostojanstvu i skladu koja se na prvi pogled doima kao da je satkana od fotografija ruskih seljaka i zemljoradnika te kratkometražno 'Pismo', koje se ističe po korištenju posebne kamere, pa izgleda kao da je snimljen na početku dvadesetog stoljeća.

Film 'Pejzaž' prikazuje stanovnike Okulovke koji razmjenjuju uspomene na prošlost i bojazan od budućnosti, a u posljednjem filmu iz retrospektive, 'Staro židovsko groblje', koji se na ZagrebDoxu prikazuje 1. ožujka u 20 sati, Loznica prikazuje život mjesta na kojem su se za vrijeme Drugog svjetskog rata odvijali pogrebi.

Sergej Loznica (1964) rođen je u Bjelorusiji, a kasnije s obitelji se preselio u Kijev u Ukrajini, gdje je diplomirao strojarstvo i matematiku. Od 1987. do 1991. radio je kao znanstvenik na Institutu za kibernetiku.

U to vrijeme počeo se zanimati za film, a 1991. primljen je na Rusko državno sveučilište za film (VGIK) u Moskvi. Vrlo ga se brzo prepoznaje kao redatelja vizualno upečatljivih uradaka, a već je njegov dugometražni igrani prvijenac, 'Sreća moja' (2010.), premijerno prikazan u glavnoj konkurenciji festivala u Cannesu.