Ian Rankin rođen je 1960. u škotskom okrugu Fife. Diplomirao je na Edinburškom sveučilištu 1982., a sljedeće je tri godine proveo pišući romane umjesto da radi na stjecanju doktorata iz škotske književnosti.

Prvi roman o detektivu Rebusu objavljen mu je 1987., a knjige o Rebusu danas su prevedene na trideset šest jezika i postale su bestseleri diljem svijeta.

Sveci Biblije sjena devetnaesti je Rankinov roman s Johnom Rebusom kao glavnim likom. Do sada je Rankin objavio 29 romana i tri zbirke kratkih priča. Kao stalni suradnik Newsnight Reviewa na BBC 2, predstavio je svoju televizijsku seriju, 'Ian Rankin's Evil Thoughts'.

Rankin je u Velikoj Britaniji na samom vrhu ljestvice najprodavanijih autora i odlikovan je Redom Britanskog Carstva za doprinos književnosti, a tu je počast odlučio primiti u Edinburghu, gradu u kojem živi sa suprugom i dva sina.

Ususret gostovanju u Zagrebu, s kraljem Tartan Noira razgovarali smo o žanru koji ga je proslavio, njegovoj publici i suvremenim fenomenima u književnosti.

Smatrate li da su krimići 'realistični', u smislu portretiranja života kakav jest: 'rog izobilja' zločina, ubojstava, korupcije, izdaja, niskih strasti ili trebamo sve te opake zaplete gledati kao lukavu zamku za zarobljavanje pažnje publike? Je li život uistinu takav?

Krimići su pretjerivanje, naravno, ali oni prenose i određene istine, primjerice, o ljudskim stanjima. Krimi fikcija svodi se na jedno osnovno pitanje: zašto mi kao ljudska bića i dalje nastavljamo činiti loše stvari drugim ljudskim bićima? Postoje mnogi kompleksni odgovori na ovo jednostavno pitanje, a najbolji trileri istražuju upravo njih. Krimići govore o potencijalu za određeni zločin koji se može odigrati u društvu. Nije riječ o onome što se dogodilo, nego o onome što se može dogoditi u budućnosti.

Jesu li čitatelji krimića i sličnih žanrova zainteresiraniji za sadržaj (politička korupcija, serijska ubojstva...) ili za zaplet (obrati, napetost, iznenađenja)? S obzirom na to da toliko ljudi uživa u čitanju žanra, što je aspekt koji ih najviše privlači – napetost ili krv?

Publika voli žanr zbog različitih zadovoljstava. Neki vole odgonetavati zagonetke, neki vole 'zloslutno' uzbuđenje involviranosti u zavjere, potjere, otmice itd. Neki čitatelji vole trilere zbog snažnog doživljaja mjesta radnje – ako želim saznati nešto o novoj kulturi ili zemlji, bacam se na čitanje njezinih krimića. Tu leži osjećaj zadovoljstva za čitatelja u strogoj narativnoj niši trilera, koja ima jasan početak, sredinu i kraj, drugim riječima: zločin, istragu i rješenje.

Krimići u zadnje vrijeme doživljavaju renesansu, pojavljuju se novi i zanimljivi mladi pisci iz neistraženih kultura, koji koriste krimiće za razmatranje političkih situacija, socijalne nepravde, pitanja o ljudskim pravima. Publika se mora angažirati u svim tim raznolikim pričama, a jedan način da se potpomogne tom procesu, autor osigura nudeći im kompleksnog, oštećenog ali hrabrog junaka ili centralnog lika, nekoga s kim će čitatelji htjeti provoditi vrijeme i nekoga čija ih sudbina pogađa. Za mene Rebus ispunjava tu ulogu. On je sklon pogreškama, često je u krivu, dovodi se u nevolje, ali još uvijek je pozitivan lik i učinit će sve što je potrebno kako bi izvršio pravdu.

Zašto je formula, poznata još iz klasičnog noira, književnosti i filma, toliko uspješna i 'izdržljiva'? Je li noir zlatno doba u povijesti krimi fikcije ili samo jedno zanimljivo razdoblje u nizu mnogih? Gdje je granica i razlika između 'crimesploitationa' i 'crime fictiona'?

Ne razmišljam o krimićima kao eksploatacijskom žanru. Naravno, u njima je u prošlosti bilo puno šovinizma, a u suvremenim romanima često se događa pretjerano dugačko opisivanje brutalnosti i nasilja, ali moj odabir su uvijek oni krimići koji progovaraju o političkim situacijama ili natjeraju čitatelja na zapitkivanje o bitnim moralnim dvojbama. Primjerice: 'Hej, dragi čitatelju, što misliš o traffickingu? Ako misliš da se ne događa u tvom susjedstvu, promisli opet…'

U Hrvatskoj, kao i diljem svijeta, vlada hype nordijske krimi fikcije. Možete li pojasniti taj fenomen?

Fenomen slave nordijskih krimića započeo je sa Stiegom Larssonom. Ne znam zašto je upravo njegova trilogija toliko osvojila imaginaciju publike, ali činjenica je da se to dogodilo. Njegov svjetski uspjeh potaknuo je izdavače da potraže 'novog Stiega Larssona', a autori su pohrlili uskočiti u tu ulogu! Mislim da nordijski trileri uspješno miješaju trope noir književnosti: junak bolne prošlosti, borba protiv nadmoćnih okolnosti pa sve do holivudske akcije. To su vožnje u lunaparku. Uzbudljive su i zabavne. U isto vrijeme čitatelji se upoznaju s novim kulturama, zemljama koje prethodno nisu bile iskorištene u komercijalnoj fikciji.

Da kojim slučajem izvanzemaljsko biće, entitet pogleda sve filmove na svijetu, najvjerojatnije bi ona/on/ono mogli zaključiti da je policajac ili detektiv najučestalija profesija na zemaljskoj kugli. Je li ta distorzija samo smiješna kolateralna žrtva umjetnosti ili određeni zanimljivi simptom naših pravih umjetničkih interesa?

Detektiv je mitska figura, on ili ona su na zadatku, junačkoj avanturi. Oni su gotovo kao vitezovi iz pučkih predaja i legendi, zaputili su se u duboku mračnu šumu kako bi spasili damu u nevolji i porazili zmaja. Raymond Chandler znao je za to kad je osmislio lik Philipa Marlowa. Utješna je i čitatelju donosi nadu pomisao da negdje u svijetu postoje ljudi pametni kao Shelock Holmes i odlučni kao inspektor Rebus, ljudi koji neće mirovati dok ne istraže kaos i ponovno uspostave ravnotežu – rješavajući zagonetku zločina i zatočenjem kriminalaca.

Recite nam nešto o svom novom romanu 'Sveci Biblije sjena'. Vratio se John Rebus.

U 'Svecima Biblije sjena' saznajemo kako je Rebus postao ogorčen, 'oklopljen' i cinični disident. Vraćamo se u njegove rane dane, na same početke, kad je postao detektiv. Čovjek s kojim je tada surađivao imao je tajne koje im sada prijete uništenjem. Rebus mora odlučiti koliko daleko želi ići kako bi ih zaštitio. U isto vrijeme, smrt istaknutog političara zaokuplja mu pažnju dok Škotska ide u smjeru proglašavanja neovisnosti. Rebus je i u ovom romanu zauzet kao i u dosadašnjima…