Algiers su za alternativnu glazbu otprilike ono što su za rap Migos (nekad Outkast), za metal Torche (nekad Mastodon), a za TV serije Atlanta – dobrodošlo osvježenje iz najvibrantnijeg grada američkog juga, što stavlja novi par naočala na formu s kojom smo se već ranije susreli. U njihovom slučaju to je spoj postpunka i minimalne elektronike s tradicionalnim afroameričkim formama poput funka, duba, jazza i gospela.

Taj kalup se u glazbenoj povijesti dao naslutiti nekoliko puta: od sirovih ranih radova The Birthday Partyja i Suicidea do sofisticiranog modernog čitanja TV on the Radio. No u njega četvorka iz Atlante bez susprezanja dodaje vlastite začine – tekstove ukorijenjene u južnjačku gotiku, aktivističke poruke (pozornicu krasi bijela zastava s tekstom 'All power to the people'), te posebno propovjednički black power žar pjevača, gitarista i klavijaturista Franklina Jamesa Fishera.

Takvog lika dugo nismo gledali u Zagrebu: na trenutak ga vidiš kako izvodi plesnu rutinu s okretom od 360 stupnjeva oko mikrofona nalik Jamesu Brownu, u drugom trenutku zaigrano dere coltraneovske solaže na klavijaturama, dok je većinu vremena zaposlen hipnotizirajućim crkvenim pjevanjem i atonalnim, gotovo noiserskim gitarskim linijama. Uz dvojicu multiinstrumentalista sa svake strane, muppetovski raščupanog bubnjara Matta Tonga (ex Bloc Party), i izrazito odšarafljen razglas, sve skupa ostavlja dojam kaotičnog vodvilja koji pršti industrijskom bukom što potiče na pobunu, dok istovremeno zavodi grupnim transom pentakostalne crkve.

U sat i pol svirke Algiers su odsvirali gotovo kompletna oba albuma, a nama su najbolje zvučale jazzom omamljena 'The Cycle/The Spiral: Time To Go Down Slowly', te zaključni blok s ponajvećim hitovima 'Black Eunuch' i 'The Underside of Power', koja bi komotno mogla zasvirati i na radiju a da ni ne primijetite da je izvodi neki neobičan bend. Možda je taj iskorak prema neo-soulu nagovještaj budućnosti Algiersa, što je za ovako originalan i samosvjestan bend dvosjekli mač. Jer, kad se revolucionarne poruke sa zastava i semplirani govori Martina Luthera Kinga iz znojnih klubova presele na pozornice ljetnih festivala, one možda dopiru do većeg broja ljudi, ali njihova jačina i intenzitet brže isparava. Vjerujemo da Algiers to neće dopustiti.