1. U tijeku su izvedbe Vaše predstave 'Praznine', koje su u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu na repertoaru 1. lipnja, 8. lipnja i 15. lipnja, dok su dvije već održane. Možete li nam reći kakve su dosadašnje reakcije publike te jeste li uspjeli zaintrigirati i potaknuti javnost na razmišljanje?

Reakcije su jako pozitivne. Ono što mi je najbolje od svega je to da ljudi ne odlaze ravnodušni.

S obzirom da se je maknut četvrti zid između publike i izvođača, i da je prostor jako intiman, teško je ne biti uključen u priču i ono što se događa u izvedbi. Nema te uobičajene distance koji inače imaš u kazalištu. Publika je uključena u sve, i to na vrlo poseban način.

Radnja predstave smještena je u ekskluzivni event jedne uspješne firme, pa cijela scenografija i postav priča tu priču. Publika je često zbunjena kada ulazi jer nije navikla na to, očekuje klasično kazalište, ali zapravo ne dobiva ništa slično. Sviđa mi se što smo postigli tu začudnost i što stvaramo jedno novo kazališno iskustvo za publiku, koje aktivira sva osjetila.

Isto tako, pričamo priču na poseban način jer eksperimentiramo s filmom. Tema je jako univerzalna i ono što me veseli je da publika zaista izlazi zamišljena, primjetila sam da ljudi počinju gledati unutar sebe i propitivati neke stvari, što je bio naš cilj.

2. Po postavi tima, čini se da su 'Praznine' kreativno djelo pravog ženskog tima; Vas kao kreativne producentice i glumice, Dubravke Lelas i Ane Vučak Veljače također kao glumica te Morane Novosel kao režijske suradnice i Kristine Kegljen kao dramaturške suradnice? Kako ste birali tim? Radi li se o već od prije uhodanom timu ili ste se po prvi puta okupili zajedno na jednom projektu

Nas pet smo se okupile jako spontano; s Anom i Dubravkom sam provela 5 godina na studiju glume na Akademiji, a sa Moranom i Kristinom prije ovog projekta nisam radila. Htjela sam okupiti autorski tim talentiranih umjetnica, koje misle drukčije i zaista promišljaju dublje o današnjim problemima i pristupaju ozbiljno kreiranju sadržaja. Htjele smo same kreirati sav tekst i radnju. To smo i uspjele kroz proces od gotovo godinu dana. Bez sinergije ovih talentiranih i sjajnih umjetnica, ne bi nikada postigli slojevitost i nijanse a na kraju i univerzalnost, kojoj smo težili kada smo se počeli baviti temom Praznina.

3. Čini nam se kako je predstava jako odjeknula medijski. Mislite li da je tajna u tome što ste 'pogodili' s tematikom? Ipak se radi o nečemu što svi znamo ili osjećamo, ali rijetko o tome govorimo. Na kraju krajeva – po Vašem mišljenju, koliko smo zaista prazni?

Mislim da je tajna definitivno u temi, koja je vrlo aktualna i univerzalna, ali i u formi- eksperimentiramo sa filmom, predstava je interdisciplinarna i drukčija, pomaknuta iz standarda. Publika želi vidjeti nešto novo, želi biti iznenađena, ali prije svega želi osjetiti nešto, želi biti dirnuta, želi izazov. Od samog početka smo se htjele baviti temom koja je ljudska- univerzalna, nešto što svi osjećamo, što se tiče svakoga, a što ne ovisi o društvenom statusu, godinama, politici ili bilo kakvim vanjskim faktorima. Danas se često osjećamo otuđeno i prazno. Paradoks je da imamo sve a nemamo ništa, živimo bolje nego bilo koja generacija prije nas, ali za razliku od njih, naše drame su naizgled male drame, one koje se odvijaju unutra, to su drame koje nam je neugodno podijeliti s drugima jer mislimo da su nebitne, jer se bojimo biti ranjivi. Na taj način se otuđujemo od sebe i od drugih. Ne komuniciramo niti čak sami sebi priznajemo kako se osjećamo i što nas zaista muči. Skrivamo se iza privida. Sve oko nas su prividi, prividi savršenog posla, prijatelja, lažnog identiteta koji gradimo da bi se zapravo ogradili. I vječno preispitivanje životnih odluka; svi se pitamo zašto smo baš tu, što bi bilo da smo donjeli drukčije životne izbore- da smo odabrali drugu karijeru, da smo možda bili hrabriji i odvažili se na nešto, da smo možda bili ovo ili ono. Trava je uvijek zelenija negdje drugo i tu se vrtimo u vječnom nezadovoljstvu. Osjećamo se nesvaćeno i izgubljeno. Svi smo zapravo izgubljeni i prestrašeni na neki način; i nemamo sve odgovore.

4. Za onaj dio publike koji možda još nije upoznat s Vašom predstavom, zanimljiva je činjenica da se radi o interdisciplinarnoj i inovativnoj intermedijskoj predstavi, što je vrlo neobičan spoj na domaćoj kazališnoj sceni. Možete li nam reći odakle inspiracija za nešto tako te, ukratko, o kakvom se konceptu točno radi?

Sve što radim, radim drukčije. Out of the box, ili ja bi rekla- no box. Takav je bio cilj i s ovim projektom. Privući jednu novu publiku u HNK Zagreb, napraviti nešto što nije očekivano, i preispitati kazališne norme i limite, eksperimentirati s nespojivim. Zato mi je od početka bila ideja eksperimentirati s filmom u kazalištu. Puno ljudi je mislilo da je to nespojivo, i 'što film ima raditi u kazalištu' ali mi se baš činilo jako zanimljivim i intrigantnim prikazati likove i njihove priče kroz film kako bi dobili dublji uvid u njihove živote i izvan kazališne radnje. UPrazninama imamo film, kazalište, video art, glazbu… Okupili smo 15 umjetnika iz različitih područja, različitih profila, koji su pomogli stvoriti predstavu. Svatko je donio dio sebe, i svoju viziju.

5. Nastavno na spomenuti koncept - jesu li kazalište, film, slika i glazba Vaše podjednake ''ljubavi'' ili kazalište tu ipak zauzima ubjedljivo prvo mjesto?

Film je veliki favorit, oduvijek me fasciniralo to koliko te može uvući, i odvesti u neke druge svjetove i priče. Kada gledaš film, kao da ideš na malo putovanje. Na fakultetu smo se većinu vremena bavili kazalištem, i tamo sam razvila i veliko iskustvo i afinitet prema tome. Glazba je isto veliki dio mog života jer sviram klavir i cijeli se život bavim pjevanjem. Mislim da nije zapravo bitno što je – ako je dobro- ako te dirne i potakne nešto u tebi- to može biti bilo što- glazba, kazalište ili film- ako je dobro je dobro.

6. Zasigurno Vam je velika čast imati izvedbe svoje predstave u jednoj kultnoj instituciji, kao što je HNK u Zagrebu. Kao relativno mladom autorskom timu, koliko Vam je to iskustvo vjetar u leđa, ali i motivacija za dalje?

Jako smo ponosni što se ova predstava događa baš u HNK u Zagrebu, u kazalištu koje nosi svoju reputaciju, povijest i naslijeđe. U zadnjih par godina je postalo svojevrsni brend, predvodnik trendova, uz odličan repertoar i zaista najpoznatije umjetnike. A i uz dodatne programe kao što je primjerice Filozofski teatar. Cijeli tim i predstava je dobila puno veću vidljivost i mogućnost da što više ljudi vidi i čuje za naš projekt.

7. Osim što ste kreativna producentica, glumica i autorica projekata, vrlo ste svestrani i na drugim područjima… Javnost Vas pozna i kao kreativnu direktoricu i osnivačicu projekta 'More knjiga', umjetničku voditeljicu i osnivačicu Odeon Art-a, no možda je manje poznato da ste i doktorandica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu… S obzirom na sve navedeno, jako nas zanima kako izgleda i koliko dugo Vam traje dan?

Hahaha, to je jako dobro pitanje. Vremena nema, a dan traje jaaako dugo. Radim većinom 12 sati na dan od ujutro do negdje 8 ili 9 navečer, i to više različitih poslova tokom dana - trudim se rasporediti svoje vrijeme u blokovima, fokusirati se na pojedine projekte kako bi se mogla maksimalno posvetiti i napraviti ih najbolje što mogu. U sve što radim, uvijek dajem 100%. Na kraju se naravno događa da puno stvari moram raditi paralelno. To može biti izazovno jer primjerice gluma i produciranje zahtijevaju potpuno drukčije energije. Trebaš se naučiti jako dobro prebacivati iz jednog u drugo. Ali ne mogu si pomoći, volim biti u pokretu i volim raditi, osjećati se korisno-naše vrijeme je ograničeno, i htjela bi kreirati što više.

8. Da Vam netko ponudi mogućnost suradnje s bilo kojim velikim inozemnim imenom na području kulture i umjetnosti općenito, s kim biste voljeli raditi i zašto?

To je jako teško pitanje. Postoji toliko puno njih, čijoj se vještini divim. Ako pričamo o filmu, favoriti su mi Nolan, Scorsese, Tarantino. Od glumaca su tu Meryl Streep, Cate Blanchett, Anthony Hopkins…Sviđa mi se to što su mainstream, a opet istovremeno i veliki umjetnici. Ta ravnoteža između vještine i vizije, pomicanja granica a opet tome što nemaju ograničeni i jedan tip publike. Mogla bi tu nabrojati puno pretencioznih imena za koje puno ljudi nije čulo, ali se divim njihovoj sposobnosti što mogu komunicirati sa više publika; što nisu rezervirani samo za umjetničku elitu.

9. Imate li neostvarenih poslovnih planova i želja? U čemu vidite izazove za dalje?

Uvijek, naravno. Baš počinjem pisati dugometražni film sa kolegom koji planiram snimiti kroz godinu dana. I htjela bi naravno imati priliku da radim na većim, inozemnim projektima, gdje mogu biti u nekoj novoj sredini, rasti i pokupiti što više iskustva i znanja da mogu hrabrije kreirati vlastiti sadržaj. Cilj mi je okupljati različite umjetnike sa sličnim vizijama i kreirati umjetnička događanja različitih tipova, eksperimentirati i preispitivati granice.