Kad nastupi ova druga, počinju pravi problemi: iznenadna briga za tijelo s tendencijom pretvaranja u manijakalno posvećenje sportu, posjedovanje krucijalnih simbola poput upaljača sa znakom Harley Davidsona ili i samog motocikla, ako to financijsko stanje dozvoljava. Sljedeći korak je želja za promjenom okruženja, točnije obiteljske situacije, i upravo je to tema ovogodišnje 'božićne' produkcije Zagrebačkog kazališta mladih, predstave 'Mirni dani u Mixing Partu' koju je prema romanu Erlenda Loea postavio Boris Liješević.

Predložak je simpatična obiteljska groteska, naslonjena na humor svakodnevice, s kojom je srbijanski redatelj poželio napraviti predstavu viših značenja. U tome je i uspio jer je, uz pomoć dramaturginje Jelene Kovačić i ansambla ZKM-a, scenskim sredstvima prevladao klišejiziranost primarnog materijala. Priča je to o 'običnoj' norveškoj obitelji, uobičajenost koje narušava samo profesija oca dramaturga, na ljetnom odmoru u Bavarskoj. Idila prerasta u paranoidni spektakl zato što nemirni dramaturg u svemu vidi kazalište, sve dok se ne izgubi u vlastitim fantazijama očajnog i nerealiziranog čovjeka, muškarca i umjetnika, koji se ne može prepustiti čak ni osnovnim porivima. Umjesto odmora u izolaciji druge kulture i jezika, obitelj doživljava katarzu bez pravog pročišćenja, tek jednu od epizoda u uobičajenom preživljavanju konflikata i nerazumijevanja.

Iako zvuči tragično, predstava je žanrovski u registru komedije, oplemenjena brojnim gegovima demokratski izabranog ansambla, o čemu svjedoči u programskoj knjižici reproducirana korespondencija redatelja s glumcima. U krajnjem ishodu taj se brojni entuzijazam vidi, iako je komad fokusiran na protagonista i njegovu 'zbilju'. Kako su njegove maštarije jednako 'stvarne' kao i ono što se oko njega i s njegove obitelji zaista događa, predstava je najprije vudialenovski uvid u psihu suvremenog civiliziranog muškarca svjesnog izazova i obaveza, ali i sklonog 'odljepljivanju' gotovo po profesionalnoj dužnosti.

Između mašte u kojoj televizijska kulinarska selebriti Nigella Lawson postaje seksualni izazov, a Sarah Kane svojevrsna savjest, i zbilje programiranog obiteljskog 'vremena za sebe', Loeov alter-ego se ne snalazi, zajedno s gledateljem. Samozavaravanje i potonuće u fantaziju na gotovo praznoj i scenografski nezanimljivo nepomičnoj pozornici, čini od predstave psihogram izgubljenog antijunaka. Zoran Čubrilo gotovo je savršen izbor za tumačenje takvog lika jer je glumac koji se ne otvara, nego igra tek vanjštinom i treba mu čestitati na takvoj glavnoj ulozi. Najbliže što je hrvatsko glumište došlo Nicholasu Cageu onda kada ne igra akcijske junačine, Čubrilo je upravio kvalitetan portret pogubljenosti suvremenog slabića svatkovića na polovici ne baš uspješnog životnog puta. Činjenica da je glavni lik tako slab, predstavu ipak definira kao kolektivnu, jer od protagonista je 'zanimljivija' čak i električna četkica za zube koju igra Nađa Perišić Radović. Eskapade poput razularene Nigelle u iznenađujućoj i pomalo zastrašujuće seksipilnoj inkarnaciji Urše Raukar, savršene karikature Charlesa Saatchija u interpretaciji Damira Šabana ili stamenog B(e)adera na kojeg se svaki kazališni projekt može osloniti, potvrđuju da je fantazija uvijek zanimljivija od zbilje, ali i da su nepotpune jedna bez druge.

Prvi korak Borisa Liješevića na institucionalnoj hrvatskoj pozornici stoga je, sve u svemu, predstava koja se dugo i teško prodaje, ali je gledatelj ipak mora kupiti. Iako je odjek mentorstva i duge suradnje s Tomijem Janežičem vidljiv ne samo u 'nekonvencionalnosti' pristupa, nego i u mizansceni, Liješević očito polako brusi vlastiti rukopis. Poneki pad u ritmu nadoknađuje brehtijanskom upotrebom songova i time bešavno prelazi iz reprezentativne na metakazališnu razinu, gdje se predstavu može čitati i kao teatar u teatru i kao teatar o nastajanju teatra. Kad se te dvije razine spoje s obiteljskim počelom ove priče, nastaje naizgled previše zašećeren kraj, ali i najljepša ljubavna poruka izgovorena na sceni. Bračna kriza, iako ne u potpunosti razriješena, okonča se priznanjem: 'Ti si za mene kazalište!'

Ako je kazalište lijek s kojim ponekad treba i pretjerati, ZKM je pronašao antidot za blagdanski obiteljski kič. Uzimati po potrebi – jednom prije Božića i onda ponovno u depresivnom siječnju!