U naslovnim ulogama nastupit će Takuya Sumitomo kao Gustav, Andrea Shifano kao Tadzio i Guillerme Gameiro Alves kao Anđeo smrti.

Premda joj je to prvi cjelovečrnji balet u Zagrebu Valentina Turcu nije nepoznata hrvatskoj publici. Kao dramaturginja je surađivala s Leom Mujićem na čarobnoj 'Ani Karenjini', a zatim su u Dubrovniku ostvarili neobarokni balet 'Opasne veze'. Također je u Splitu postavila Ravelov 'Bolero' te Bizetovu 'Carmen', koji su postali veliki hitovi.

Ključ za monumentalno djelo

Premda je Mannova novela 'Smrt u Veneciji' doživjela prije nekoliko godina plesnu izvedbu u koreografiji Johna Neumeiera, Valentina Turcu ističe da je ovo praizvedba jer se radi o posve novoj i originalnoj koreografiji. Sama je napravila koncept i kompletnu dramaturgiju, koja je rasla u njoj, kaže, punih devet mjeseci. Zatim je odabrala moćnu Mahlerovu glazbu, a kad se počela intenzivnije baviti s Gustavom Aschenbachom i njegovim demonima odjednom se nakon 25 godina vrlo uspješne i intenzivne karijere suočila i s vlastitim te počela preispitivati sebe kao umjetnicu.

Ravnatelj zagrebačkog Baleta Leonard Jakovina pozvao ju je prije više od godinu i pol dana i predložio koreografiju klasika njemačke i svjetske književnosti 'Smrt u Veneciji' Thomasa Manna s idejom da konačno u svom rodnom gradu pokaže svoj baletni rukopis.

'Kad mi je Leonard Jakovina predložio taj balet jako sam se iznenadila jer sam do sada uglavnom radila velike klasike kao što su 'Evgenije Onjegin', 'Carmen' i 'Romeo i Julija'. Ja sam zapravo romantik i na neki način klasična dramska koreografkinja i stoga sam se pitala hoću li naći pravi ključ da otključam to monumentalno djelo. No što sam ga više čitala bila sam sve uvjerenija da je to Mannova autobiografska novela. Mann je naime u 36-oj godini zajedno sa suprugom s kojom nije imao najbolji brak otputovao u Veneciju gdje je doživio susret s tim božanstvenim, lijepim mladićem. Dakle, Mann je to očito doživio i to se osjeća kroz cijelu knjigu', kaže Valentina Turcu.

Lik od kojega se zazire

Dodaje da je u predstavi zadržala sve originalne likove kao što su turisti, Tadziova majka i tri sestre, no priču je transponirala u današnje vrijeme i osuvremenila cijeli idejni, vizualni i glazbeni pristup. 'Kako mislim da imam što reći o temi smrti, dodala sam novi lik - Anđela smrti, a zatim sam razradila odnos između njega i umjetnika Gustava Aschenbacha, stavivši naglasak na žudnju za božanstvenom inspiracijom i ljepotom, koja nam je zajednička s Mannom i njegovim vremenom', ispričala je koreografkinja, pojasnivši da se u tome njen balet razlikuje od Mannova djela, kao i od slavnog Viscontijevog filma.

Zašto Anđeo smrti, lik od kojeg zaziru mnogi ljudi?

'Smrti se bojiš dok ju ne upoznaš i ne suočiš s njom. Ja sam se nekoliko puta suočila sa smrću. Kad sam imala 18 godina umrla mi je majka i to me je jako pogodilo. Bejart mi je tada rekao: 'Valentina, ti ćeš godinama s tom temom smrti liječiti sebe, a onda i druge ljude. Publika se liječi tako da se identificira sa sadržajem, koji mora biti iskreno napravljen. A ti to imaš, to je tvoje poslanstvo. Zatim sam na sceni doživjela strašnu ozljedu – pukla mi je slezena, i liječnici su se pet sati borili za moj život. Sada, nakon upoznavanja s onom stranom i odluke da ostanem ovdje, u meni se probudila ogromna strast prema životu i stvaralaštvu. Znači, bojimo se nepoznatoga, ali kada prijeđete tu granicu i upoznato to nepoznato, tada strah nestane i javi se nova energija', otkrila je umjetnica.

Mannova homoerotičnost

S obzirom da se Mann u 'Smrti u Veneciji' bavi s temom homoseksualnosti i homoerotičnost, ili bolje rečeno zadivljenošću i opčinjenošću Gustava mladim Tadziom, zanimalo nas je preispituje li homoseksualnu ljubav u našim uvjetima.

'Predstava se prvenstveno bavi ljepotom, koja je, kako je rekao Mann, jedina forma Božje misli koju možemo primiti svojim osjetilima. Bavi se i nadhumanom ljubavlju kakvu ljudi neće nikad imati, ali i potragom za samim sobom. Gdje se Gustav Aschenbach izgubio? I gdje se Mann izgubio u 36-godini, koja je i meni, kao i mnogima od nas bila prekretnica u životu? Netko je jednom rekao da umjetnik vjeruje u sebe, a genije stalno sumnja. Tako i Gustav stalno sumnja i želi iz kaosa prijeći u stanje čistoće. On je izgubio sebe u stalnoj trci za stvaralaštvom, dakle, zamijenio je 'biti' s 'imati' i više nije znao tko je. Bio je u konfliktu sa sobom i razmišljao je o smrti, kao što je i Mann u to vrijeme bio na rubu shizofrenije', pojasnila je Valentina Turcu, dodavši da je zapravo htjela pokazati kako umjetnik u ovom svijetu ambicije i poremećenih vrijednosti čežne da se vrati u stanje čistoće, neokaljanosti i inspiracije.

'Stalno koreografiram zahtjevne priče o ludo zaljubljenoj Juliji, ili fatalnoj ljepotici Carmen, a ovo je priča o umjetniku Gustavu koji se 'neprirodno' zaljubio, ali je spreman zbog te ljubavi ići u smrt što vjerojatno ne bi učinila niti jedna žena. Poslanstvo umjetnosti je u tome da bude inspirativna, otvara nove teme i pruži mogućnost i drugim percepcijama. Umjetnost je uvijek bila svjetionik i bez obzira na stanje u državi umjetnik mora biti svjetlost i ukazivati put. Umjetnik nikako ne bi smio stati na stranu mraka', rekla je umjetnica pojašnjavajući temu homoerotičnosti u baletu 'Smrt u Veneciji'.

Inspirativni i strasni plesači

Koreografkinja Valentina Turcu je oduševljena zagrebačkim Baletom. Kaže da su plesači iznimno inspirativni i strasni, imaju veliku moć u sebi i suvereno ulaze u uloge, koje su netipične za balet.

'Ova generacija plesača zagrebačkog Baleta zaista je na svjetskom nivou. To je genijalni produkt Made in Croatia, koji treba pokazati svijetu. Oni jedni druge inspiriraju i nadopunjuju. Kao što je rekao Mann, nema ničeg ljepšeg kad koreograf može svoju misao pretočiti u emociju i onda ta emocija postane pokret, a taj pokret pulsira. Ja na probama osjećam njihov puls. Već dugo nisam imala ovakav blagoslov u karijeri', ispričala je koreografkinja.

Valentina Turcu je rođena u Zagrebu u obitelji rumunjskog plesača i dugogodišnjeg prvaka zagrebačkog Baleta Marina Turcua i balerine Maje Srbljenović Turcu, koji su joj prenijeli ljubav i strast prema baletu. Kad je imala 14 godina obitelj se preselila u Maribor gdje je njen otac, koji je do tada otplesao 637 prinčeva i drugih velikih rola, počeo od nule graditi mariborski Balet. Kaže da joj je otac, koji je i danas vitalan i aktivan, dao fantastičnu baletnu bazu, a zatim je pohađala akademiju slavnog Mauricea Bejarta u Švicarskoj. Kaže da joj je Bejart vrlo rano dao do znanja da će je nakon završetka akademije uzeti u kompaniju. Tako je i bilo. Kod njega je ostala tri godine i za to vrijeme je jako puno naučila.

Kritika njen stil zove 'valentinizam'

'Međutim, moja kreativna žica nije mi dopuštala da ostanem samo balerina, htjela sam što prije izaći iz tute, jer je moje tijelo trebalo drugu vrstu kisika', kaže. Svoju prvu koreografiju 'Tango' napravila je s 23 godine s Edwardom Clugom u Mariboru. Predstava je postala kultna. Uslijedile su brojne predstave u Mariboru i Europi, sveukupno 128 premijera baletnog, dramskog i opernog teatra, u kojima je sudjelovala u raznim ulogama, od koreografkinje i redateljice do dramaturginje. Koreografirala je i rock koncerte. Danas je vezana za SNG u Mariboru kao 'house coreographer' gdje je surađivala s Krešimirom Dolenčićem, Januszom Kicom, Aleksandrom Popovskim, Neni Delmestre i drugima, a u slobodne mjesece, kaže, radi za velike nacionalne kuće diljem svijeta.

Od međunarodnih projekata posebno ističe balet 'Romeo i Julija' u Latvijskom nacionalnom teatru u Rigi, zatim 'Carmen' u Augsburgu u Njemačkoj gdje je predstava, kaže, ispraćena ovacijama, a ove godine je koreografirala balet 'Evgenij Onjegin', koji je proglašen za jednu od pet najboljih baletnih predstava Europe. Koreografrala je i u Metz Metropolu, najstarijem francuskom teatru. Hrvatskoj ju je prva predstavila Almira Osmanović, koja je u to vrijeme vodila splitski Balet. U Splitu je koreografirala Ravelov 'Bolero', a zatim i Bizetovu 'Carmen', a oba baleta bila su veliki hitovi.

'Kad sam prošle godine srela svoga profesora, rekao mi je da su me naučili da skupljam kamenčiće, a sada čitaju o meni i prate me kako gradim crkve. To mi je bilo veliko priznanje', kaže, dodajući da se osjeća sretno i ostvareno. Priznanje je dobila i od kritičara. Oni su njen punokrvni, strastveni, senzualni i erotičan stil, sa snažnim muškim i ženskim likovima, nazvali 'valentinizam', čime su istaknuli njezinu specifičnost i originalnost.