Rijetki su uopće znali za Baroness te 2006., kad je četvorka iz Savanne u državi Georgia, u društvu podjednako energičnih zemljaka Torche, pohodila KSET po preporuci tadašnjeg basista Summera Welcha, koji je kratko živio u Zagrebu. Južnjačka energija oba ova sjajna benda otpuhala je sve koji su bili na tom koncertu, no dok su nam se Torche vratili u Attack već 2015., za povratak Baronessa morali smo čekati još četiri godine. Valjda su nas upravo zbog toga počastili jednim od šest ekskluzivnih solo nastupa ove jeseni, uz bok Ateni, Beču i još nekoliko odabranih europskih gradova.

Svašta se u ovih 13 godina dogodilo s Baronessom - od šarolikih albuma ujednačene kvalitete, preko teškog udesa autobusom u Engleskoj 2011., od kojeg se bend oporavio kroz personalne promjene, do nominacije za Grammy za 'Shock Me', koja ih je i službeno lansirala u mainstream. Danas je ovaj bend institucija koja se odmaknula od stonerskih i sludge korijena ka zvuku izvan kalupa, srčanim tekstovima, elegičnim melodijama i vokalnim harmonijama, katkad hodajući po rubu emocionalnog žileta, no bez klizanja u patetiku. Konzervativci će im zbog toga uporno lijepiti etiketu 'Weezera metala' te ih trpati u isti koš s drugim nekonvencionalnim bendovima poput Deafheaven – ukusi su različiti.

Najveće zasluge za zaokret ka široj popularnost benda idu frontmenu i gitarskom virtuozu Johnu Baizleyu, koji je na posljednja dva albuma 'Purple' i aktualnom 'Gold and Grey' pronašao idealne partnere u basistu Nicku Jostu, metronomski preciznom bubnjaru Sebastianu Thomsonu (kojega smo gledali kako sjajno praši u Trans Amu) i vrsnoj gitaristici Gini Gleason. Sve je to svojom prepoznatljivom bušilicom za miks pultom dodatno zaoštrio 'Phil Spector indie rocka' Dave Fridmann, koji bendu dodaje možda ne baš nužan, dodatni sloj buke – opet, ukusi su različiti.

No kad perolaki, tetovažama išarani Baizley krene skakutati po pozornici, Gleason divljački headbangati, a ritam sekcija betonirati temelje uvodne kanonade 'A Horse Called Golgotha', koja se odmah pretapa u 'March to the Sea', ne ostaje baš puno prostora za različitost ukusa. Baroness su ovdje kako bi dali sve što imaju – bend tehnički besprijekorno, a pritom zapanjujuće srčano isporučuje duboko uštimane stare stvari, ali i hrabri, eksperimentalni novi materijal, koji će katkad na sekundu umočiti u pop, a u drugom trenu u black metal.

U takvoj atmosferi sat i četrdeset minuta svirke prolazi dok ste se okrenuli oko sebe, a odjavni singalong 'Take My Bones Away' pjeva se zborno i zagrljeno na putu prema izlazu iz kluba. Uz žaljenje što je istovremeni nastup talijanskih sludgera Ufomammut u Močvari otkinuo dio publike, Baizley je obećao da ovaj dolazak u Zagreb nije bio posljednji. S obzirom na solidno ispunjen klub i poštenu reakciju publike koja je s bendom pjevala, plakala, znojila se i disala kao jedno, čini se da ponovni susret nećemo morati čekati 13 godina.