Od Beach Fossilsa očekivali smo puno, s obzirom na to da petorka predvođena Dustinom Payseurom stoji iza jednog od najboljih albuma godine. Slatki i nakinđureni 'Somersault', sa svojim bogatim aranžmanskim ukrasima i komponiranjem bližim Georgeu Harrisonu nego Mac DeMarcu, predstavlja kvantni skok za bend kojim su ponosno iskočili iz društva lo-fi vršnjaka poput Diiv ili Real Estate i lagano zaokrenuli prema gušćem, gotovo hi-fi zvuku legendi poput Stereolaba ili Slowdivea.

No nismo očekivali da će nam Beach Fossilsi za ručicu dovesti glazbeno čudo, mlađahne Britance Nervous Conditions, čiji nas je 45-minutni nastup podsjetio zašto je The Fall (uz, je li, Beatlese) najveći britanski bend ikad. Dva bubnjara, saksofon, violina, klavijature, dvije gitare, bas i vokal raspoređeni su između sedmero studenata koji fluidno plivaju kroz povijest psihodelične, punk i free jazz glazbe. Čuje se tu nihilizam već spomenutih The Fall, šizofrenija Contortionsa, bezobrazluk Stoogesa, instrumentalna kaša Godspeed You Black Emperora, ali i zaigranost idola današnje mladeži poput King Kruleta ili Protomartyra. Iz cijelog tog vrtloga Nervous Conditions, međutim, ne izlaze kao puki skup utjecaja glazbe koju su slušali i stvarali njihovi roditelji, već kao originalna tvorevina koja ludo zabavlja (ili izluđuje) sebe i sve oko sebe.

Vidi se to i kad nakon svog nastupa izađu polugoli najaviti Beach Fossilse, s namjerno teatralnim britanskim akcentom, a naročito kad se s njima vrate na bis, na kojem uništavaju Radioheadovu 'Everything In Its Right Place' i Oasisovu 'Wonderwall' u maniri pijanih studenta na karaokama. U takvom okruženju nastup Beach Fossilsa ispada tek rutinski, na pola puta između mirnog pop koncerta i pijanog cirkusa a la Mac DeMarco u dvorištu Močvare, no i dalje uvjerljiviji, zreliji i pametniji nego 2013., kad su nas prvi put posjetili u Kinu Grič.

Čim ugledate Beach Fossilse, jasno vam je zašto su ih producenti HBO-ovog 'Vinyla' odabrali da glume kućni bend u seriji. Onako slackerski šlampavi, s majicama na Motorhead, kožnim šiltericama, lažnim burmama i plišanim jednorogom kao perkusijom, ostavljaju dojam normcore ikona koje se po potrebi mogu transformirati u bilo što, sve do gažerskog benda s jadranske obale. Srećom pa bend ima dovoljno originalnog i kvalitetnog materijala koji znaju točno i vješto odsvirati, a čiji kriptični tekstovi o potrazi za vlastitim identitetom, umotani u debele slojeve ironije, očito odzvanjaju kod publike – zapazili smo više fanova koji ih znaju doslovce od riječi do riječi.

U sat vremena svirke pokazuju podjednako poštovanje svim svojim albumima, ipak blago pretežući na posljednji, čije orkestracije vrlo vješto oponaša mlađahni asistent na klavijaturama i trubi. Rijetko podižu psihodelični poklopac, no kad to učine, kao na moćnoj 'Be Nothing', uspijevaju prebaciti publiku iz stanja hinjene ironije u iskrenu euforiju. No nakon spomenute bis eskapade u pijane karaoke tulum se naglo prekida oproštajnom govorancijom Dustina Payseura, nakon koje se publika spontano i ekspresno razilazi. Možda je tako i bolje, jer je stvar lagano prijetila eskalirati u pravcu još jedne beach pijanke koje se sjećamo iz Močvare – one Beach Slanga. Ovako su starci stigli kući na vrijeme, a mladi se nastavili družiti s bocom viskija na štandu s majicama. A tako nekako ovakvi blesavi događaji i trebaju završiti.