'Baja Buf' je događanje, predstava i igra. Kreirana je za i s osam beba od 10 do 22 mjeseca i četiri izvođača, a odvija se u velikom i mekanom prostoru koji nudi mirno i sigurno okružje. Najmlađa publika i njeni roditelji/starije osobe od povjerenja pozvani su u neutralan prostor, oslobođen igračaka i ostalih distrakcija. Izvođači prate, imitiraju i usmjeravaju dječju spontanu aktivnost u centru prostora, a odrasli promatraju na rubovima prostora igre.

Režirajući svoj pokret, bebe stupaju u interakciju s izvođačima te kreće nepredvidljiv i zaigran dijalog slobodnog tijeka govora tijela. Između odraslih, beba i izvođača gradi se povjerenje koje omogućava djeci, čak i onoj najsramežljivijoj, da povedu igru i prihvate 'razgovor', potičući razvoj i učenje komunikacijskih vještina i pokreta i malenih i velikih na jednostavan, ali inventivan i originalan način - zajedničkom izvedbom predstave kroz zabavu. U 'Baja Bufu' umjetnost se sreće s dobrobiti i poticajom za razvoj komunikacijskih vještina beba koje su na rubu jezika.

U tom smislu, prepuštanje 'vodstva' bebama, koje u konačnici same 'koreografiraju' izvedbu, pionirski je i eksperimentalan pothvat na našoj plesno-kazališnoj sceni.

'Pratiti malo dijete u kazalište predstavlja opasnost od susreta s nepredvidivim te nećemo znati što učiniti ili će nas iznenaditi djetetove reakcije', objasnili su autori ovog jedinstvenog koncepta, plesni i životni partneri Till Frühwald i Sanja Tropp Frühwald

S autoricom, koreografkinjom, plesačicomi voditeljicomumjetničkog kolektiva VRUM Sanjom Tropp Frühwald razgovarali smo o 'Baja Bufu', ali i o kretanjima na kod nas minorno zastupljenoj plesnoj sceni za najmlađe.

Kako je nastao koncept predstave 'Baja Buf'?
Koncept 'Baja Buf' stvarao se određeni period vremena - u dvorani. Bili smo dosta zaokupljeni improviziranim izvedbenim strukturama, igrom i vraćanjem samoj bazi i funkciji ljudskog pokreta. A promatrajući svoje vlastito dijete, koje je tada učilo puzati, pa hodati, i provodeći puno vremena igrajući se s njim, prvo nismo ni primijetili da se rodila ideja za projekt - improvizirati s vlastitim klincem kod nas doma bila je svakodnevna pojava. Kako nemamo baš često privilegiju baka servisa i dijete je često bilo s nama u studiju, ponekad je pokazalo interes spontano se uključiti u rad. Tu nam je negdje sinulo. Pa smo pozvali još par malih prijatelja da dođu i dovedu roditelje. I proces je počeo. Sam koncept predstave, ili bolje reći struktura, nastajala je dugotrajnijim istraživanjem koje smo pripremali, a i ostvarili uz pomoć još dvoje kolega izvođača koji su nam se pridružili u projektu, dječjih psihologa, odgajatelja, voditelja dječjih vrtića i naravno puno beba i njihovih odraslih koji su nam pomogli u tome. Također, mislim da mogu slobodno reći da se koncept 'Baja Buf' nadograđuje i evoluira svakom novom izvedbom. Dječja znatiželja i nagon za otkrivanjem jednostavno su zarazni.

Opišite nam probe i kako se glumci/izvođači/animatori pripremaju za interakciju s djecom?
Za početak, jako malo se priča. Već sam proces zagrijavanja više se bavi kretanjem lišenim svake dekoracije - koncentriramo se na osvještavanje, prvo vlastitog tijela i njegove namjere kad krene u prostor, a zatim i na interakciju s drugim izvođačima te prepoznavanje intencije onog drugog. Primjenjujemo ista pravila igre i jedni na druge - ovaj neverbalni način komunikacije, na koji nismo navikli obraćati toliko pažnje u svakodnevnom životu, vrlo je zanimljiv i odraslima. S obzirom da su tijela beba vrlo fleksibilna i na neki način 'svemoguća', a također, svako ljudsko tijelo je posebno, što je kod beba naročito izraženo u tisućama detalja, pripremamo se pažljivo, jer smo zapravo u odnosu na njih, s našim naučenim fizičkim vokabularom, u tom smislu puno više ograničeni, a i tijela nam nose sjećanja na posljednjih 20-30 godina koje u njima živimo. Najvažniji dio priprema je zapravo onaj u kojem se koncentriramo na potpunu tjelesnu i perceptivnu otvorenost prijedlozima samih beba. S obzirom da velik dio predstave funkcioniramo kao njihovo ogledalo, da bismo mogli biti precizni u odsjaju moramo na neki način zaboraviti sve što smo do danas naučili o tijelu u pokretu i svaki put početi iz nekog novog početka.

Naveli ste da spisatelj Daniel Stern u svojoj knjizi 'The Interpersonal World of the Infant' piše o tome da beba doživljava svijet oko sebe na jednak način na koji odrasla osoba doživljava apstraktan ples ili glazbu. Možete li nam objasniti kako vaša predstava utječe na doživljaj najmlađih sudionika?
Bebe vrlo brzo shvate da su izvođači na pozornici, ali i da su one 'za volanom' - pa krenu spontano koreografirati predstavu. Znam da to zvuči malo nevjerojatno, ali u 'Baja Bufu' htjeli smo, a i uspjeli smo naći način na koji da to bude moguće, a da ni na koji način ne manipuliramo, dana im je potpuna sloboda, u sigurnim uvjetima, i to s puno poštovanja prema njima kao 'malim ljudima' i ravnopravnim sudionicima u dijalogu.

Umjetnici i djeca dijele isti svijet. Jesu li vaša iskustva nakon izvedbi bila obogaćena novim spoznajama i jesu li se u skladu s njima mijenjali novi nastupi?
Svakako. Prvo smo shvatili, i to jako brzo, koliko toga možemo sami naučiti od male djece i koliko je važno ponekad vratiti se na početak. Govorim čak i u nekom skoro metafizičkom smislu. Učimo puno o vlastitom tijelu, o vlastitim načinima komuniciranja, čak i o vlastitim preferencama, a zatim i o suradnji, samopouzdanju, očekivanjima, fragilnosti svakog međuljudskog odnosa, a i o tome koliko je nevjerojatnih, malih istina tijelo u stanju ispričati bez riječi. Sama struktura predstave mijenjala se skoro nakon svake izvedbe, a s ove dvije izvedbe na Platformi.hr u Zagrebu došli smo do 60. izvedbe. Kako smo predstavu više izvodili, tako je rasla i svijest da je ta struktura ovdje samo da bi nam pomogla bolje razumjeti dinamiku grupe i ojačati nas kao dobre suizvođače i moderatore izvedbe.

Postoji li zacrtani, okvirni plan izvedbe ili je sve u nepredvidljivosti improvizacije? Koja su ograničenja i izazovi sudjelovanja u predstavama za bebe?
Za izvođače u kazalištu vrlo često izazov je biti na sceni i ne izvoditi, već jednostavno biti - spreman i otvoren trenutku. Izazovno je i ne ići za kazališnim trikovima koje znamo kao iskusni izvođači u kazalištu za djecu i mlade - a znamo i da će instant funkcionirati u 90 posto slučajeva - već stvarno osluškivati i dozvoliti neočekivanom da dođe i postane dio predstave. Raditi na jednom ovakvom projektu ipak nije ograničavajuće, naprotiv - neke ideje ove predstave uspješno smo primijenili i na sljedećim produkcijama koje smo radili za odraslu publiku - npr. u predstavi 'Large' koju smo radili sa Studijem za suvremeni ples i izvodimo je ovih dana u Splitu te u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost. Zacrtana izvedba ne postoji u klasičnom smislu, ono što postoji su određena pravila igre koja svi izvođači odluče pratiti prije izvedbe i smjerovi u kojima se predstava može razvijati. Koji će to smjerovi na kraju biti, odlučit ćemo svaki put ipak svi zajedno - dakle i veliki i mali izvođači.

Vaš projekt je pionirski u domaćim kazališnim krugovima. Kakve su bile reakcije publike i struke?
Reakcije i djece i odrasle publike vrlo su pozitivne i vrlo često ostanemo dugo nakon izvedbi pričati s roditeljima o doživljenom. Na taj način također puno naučimo i često čujemo nove stvari. Vrlo često djeca i nakon završene predstave ne žele iz izvedbenog prostora - pa igra je tek počela! Puno ih se i vrati na još koju izvedbu, a predstave su uvijek unaprijed rasprodane. Ljudi su presretni i oduševljeni kad otkriju 'Baja Buf', ne samo zato što je 'Baja Buf' zanimljiv i vrijedan projekt, nego i zato što kulturnih sadržaja za takve malce uopće nema kod nas. Mi ne radimo animaciju, već se bavimo izvedbenom umjetničkom praksom, a 'Baja Buf' kazališni je čin.

Nezavisna plesna scena u Hrvatskoj za sada se stvarno premalo bavi produkcijom za djecu i mlade i tek nekoliko se kolega povremeno upušta u takvu vrstu rada. Nemamo ni dovoljno podrške Ministarstva kulture i Grada Zagreba, pa tako ni infrastrukturu, ni zainteresirane producente, ni izgrađeno tijelo publike, ali s druge strane, nisu ni sami plesni umjetnici dovoljno informirani i educirani za tu vrstu rada te se unutar struke ne razgovara puno o kreiranju profesionalnih plesnih produkcija za djecu i mlade. Raditi za djecu i s njom predivno je i inspirativno, i ne mislim da nema interesa kolega umjetnika, već da trebamo više podrške te da se trebamo ugledati na dobre primjere iz inozemstva, gdje se plesna produkcija za djecu i mlade te s njima dosljedno razvija zadnjih 20 godina te je također  komercijalno vrlo isplativ dio programa kazališnih kuća. Pritom ne mislim na kazališne predstave u kojima se pleše, nego baš produkcije iz polja suvremene plesne umjetnosti.

A interesa publike ima užasno puno, to sad znamo iz iskustva - ljudi su gladni kvalitetnih programa i rado bi se odmaknuli od plastike, konfekcije i televizora, rado bi imali prilike pružiti djeci i neke drugačije sadržaje. Također kolege koje širom Hrvatske programiraju plesne festivale (naprimjer, Platforma.hr u Zagrebu ili naši varaždinski Dani suvremenog plesa) ili festivale izvedbene umjetnosti (npr. Zoom festival u Rijeci) te razni domaći dječji kazališni festivali pokazali su interes za ovakvu vrstu rada. Osobno, vrlo sam sretna i zahvalna kada netko od kolega pokaže interes za ovaj dio VRUM-ovog produkcijskog angažmana - mislim da imamo što podijeliti sa zainteresiranim kolegama, a imamo puno pitanja i znatiželje i ljubavi prema ovoj vrsti rada da otkrijemo i neke nove odgovore.

Radite li na novim projektima koji imaju veze s kazalištem za djecu?
Radimo! Radimo na dva autorska projekta: novoj VRUM-ovoj produkciji radnog naslova 'MINIMI' sa sjajnom autorskom ekipom plesača i glumaca (Mrak, Šivak, Kovač) i vrsnim vanjskim suradnicima (Šimunović, Ivandija Kirigin, Šantić) te predstavu u suradnji s Entomološkom zbirkom Gradskog muzeja Varaždin i kazalištem Tvornica lutaka, koju planiramo za sljedeću kazališnu sezonu. Radit ćemo i dječju produkciju na relaciji Sarajevo/Travnik početkom sljedeće godine, a također i na našoj drugoj, njemačkoj adresi radimo na novim projektima uz podršku Tanzhausa NRW i bečkog Museumsquartiera. To je stvarno puno, s obzirom na to da VRUM radi i druge autorske projekte, za odraslu publiku.

Ipak, možda najbitnija stvar je to da smo postali članovi mrežeFresh Tracks Europe i kao organizacija te planiramo novi dugogodišnji europski projekt u kojem smo prisutni kao hrvatski partner. To znači više potencijalnog angažmana i za ostale zainteresirane hrvatske umjetnike i naše hrvatske partnerske organizacije te puno potencijalnog prostora za istraživanje, profesionalnu edukaciju, prezentaciju i produkciju i međunarodnu koprodukciju. Na taj način imamo priliku pozicionirati Hrvatsku na kartu europske plesne scene koja radi za djecu i mlade te s njima.

Što se, po vašim saznanjima, revolucionarno ili inventivno događa na stranoj sceni koja se bavi sličnom tematikom?
U plesnim produkcijama za djecu i mlade invencija je naravno na nivou upotrebe napredne tehnologije te u strategijama audience developmenta, a razvijaju se novi umjetnički identiteti kroz rad međunarodnih platformi kao što je Fresh Tracks Europe. Konkretno, u produkcijama za 'publiku s dudama', što je naš termin za kazališne i plesne produkcije za publiku dobne skupine 0+, radi se puno na novim istraživanjima psihološkog, motoričkog razvoja i razvoja osjetila te potencijala za interakciju - sve u smislu rada u teatru - a bebe su prepoznate kao punopravna kazališna publika te se posvećuje pažnja i njihovim potrebama - otišlo se nekoliko koraka dalje od jakih boja i 'mikimaus muzike'.

Što je najljepše što vam se dogodilo tijekom boravka u svijetu beba i djece?
Opet se igrati i zaboraviti na sve drugo...